Svaki njihov odlazak na radno mjesto može biti tragičan, stoga njihov posao na trpi baš nikakve greške. Najdublja koncentracija i dobra doza straha prvo su na što moraju misliti svakoga radnoga dana, kako bi se s posla vratiti sretno svojim obiteljima. Riječ je o pirotehničarima, koji svakodnevno riskiraju svoje živote kako bi prostor Lijepe naše očistili od raznih eksplozivnih sredstava zaostalih iz rata, a njih je čak desetak iz Zagorja.

Teški tereni

Damir Antunović iz Oroslavja, Dubravko Bekina iz Donje Stubice, Gordon Bočkaj iz Gornje Stubice i Marko Horvat iz Tuhlja otkrili su nam koliko je težak posao pirotehničara i kako su se uopće, svjesni svakodnevnog rizika koji on donosi, odlučili da od toga žele zarađivati za život. Rade u tvrtki Taurus razminiranje iz Karlovca, koja im osigurava i smještaj te prehranu na terenu. Prisutni su na područjima cijele Hrvatske, koja su bila u zoni ratnog djelovanja, a s odmakom vremena je, složili su se, sve teže raditi, jer je mnogo zarašćenih područja i teži, planinski tereni, obzirom da su se u početku razminirala područja bliže stanovništvu. Pirotehničari imaju beneficirani radni staž, a radi se pet sati s pauzom od pola sata, jer je koncentraciju teško duže držati.

Damir Antunović

Damir je trenutno operater na stroju za razminiranje, a iza sebe je skupio 18 godina iskustva rada na razminiranju pa kaže kako je na početku bilo puno drugačije i jednostavnije raditi, iako se razminiranje radilo ručno. – Danas je tehnologija naprednija, postoje strojevi kojima se priprema teren za pirotehničare, odnosno kojim se radi obrada površine koju pirotehničari onda pregledavaju, a često se koriste i trenirani psi – ispričao nam je 44 – godišnji Damir, dodavši kako je težak posao na terenu, pogotovo ako imaš obitelj, što je i slučaj kod četvorice naših sugovornika. – S vremenom su već navikli na moj posao, ali nije jednostavno. Nikad nisi doma i puno toga propustiš. Zavisi od osobe do osobe, ali nije lako nikome kad morate spremiti stvari, idete na teren 15 dana, a znate kojim se poslom bavite – dodao je, istaknuvši kako je kod ovog posla, osim izobrazbe za pirotehničara, itekako potrebna doza straha i opreznosti.

Dubravko Bekina

S time se složio i 35 – godišnji Dubravko Bekina, koji je po zanimanju kuhar, a u ovom poslu ima osam godina iskustva. – Oprez je ono na što najviše treba biti fokusiran, kad pronađete detekciju treba biti oprezan kod utvrđivanja, a treba znati i raspoznavati eksplozivne naprave, što se uči na tečaju, iako je praksa ipak drukčija od teorije pa nas neke stvari uče i starije kolege.

No, zadnje vrijeme se sve teže pripremam psihički za taj posao, jer se radi o terenskom radu – rekao je Dubravko, dok je 34 – godišnji Marko Horvat napomenuo kako je svega tjedan dana promišljao hoće li upisati tečaj za prihotehničara, posao koji sad već radi šest godina. 

Marko Horvat

- Nije mi bilo svejedno i uvijek imam strahopoštovanja prema poslu, iako već imam iskustva. Obitelji nije svejedno, drugačiji im je izraz na licu kad oblačim radnu uniformu i odlazim, a dvogodišnji sin kaže da bi išao s tatom raditi. Tek kad bude malo veći, onda ću mu moći objasniti – kaže Marko, dodavši kako se do sada nije našao u nekim posebno opasnim situacijama, iako je svaki dan trasa drugačija i svaki dan ide u nepoznato. - Psihički treba biti vrlo jak i koncentriran, dok radim nemam ni telefon sa sobom, a kad završim, obavezno se javim doma – dodao je.

Gordon Bočkaj

Koliko je posao pirotehničara težak fizički, još je više psihički, kaže 51 – godišnji Gordon Bočkaj, koji osam godina radi na razminiranju, a specijalizaciju za protueksplozivnu zaštitu završio je još 1994. te sada radi na ručnoj detekciji mina. – Kreće se sa sigurne površine, a radna staza je jedan metar širine, obilježava se trakom i zastavicama. Svaka detekcija je ispod zemlje i pristupa joj se oprezno, s pretpostavkom da je svaka detekcija mina tako dugo dok se ne utvrdi da nije mina – kaže. Devedesetposto pronalazaka zapravo je žica, no ima i mnogih drugih ''stvarčica'' zbog kojih detektor pišti. - Da mi je kuna za svaki čep od pive koji sam ''detektirao'', bio bih bogat – dodao je Damir.

Ukoliko se ipak radi o mini, postoji točno pravilo postupanja kod identifikacije o kojem se bojnom sredstvu radi i pravilo onesposobljavanja mine i uništavanja, a upravo je tu najopasniji dio njihova posla. Neka se bojna sredstva uništavaju na mjestu pronalaska, to je uglavnom mina, kaže Bočkaj, od koje i danas pogibaju mnogi pirotehničari, a zove se PROM 1, dok se druge odnose na posebno označeno mjesto i zajedno uništavaju. Iako za svako postupanje postoji pravilnik, uvijek postoji iznimka oko koje pirotehničar mora sam odlučivati.

Veliko je to psihičko opterećenje, zbog čega su i potrebni psihofizički testovi koji se rješavaju na liječničkom pregledu svake godine. – Za taj posao trebate biti psihički zdrav, a poželjno je i da imate dobru situaciju u obitelji i kući te da ničime niste psihički opterećeni. Moja je obitelj već navikla. Kad odlazim od kuće, gledam svoju ženu i dijete i idem na teren s namjerom da se vratim živ i zdrav, zbog toga i treba najviše poštivati način rada, a ne srljati bezveze – kaže Gordon. Problematika u razminiranju vrlo je kompleksna, rekao je još, dodavši kako je veliki problem uplitanje politike u struku. – Sve se nažalost vrti oko novca. Kapaciteti za razminiranje u Hrvatskoj dostatni su da se ova zemlja razminira u vrlo kratkom vremenu. Imamo puno pirotehničara, najboljih u svijetu, strojeve, obučene pse, tehniku i tehnologiju da radimo stalno, 350 dana u godini, tereni su pripremljeni, projekti napravljeni, ali nema novaca – kaže Gordon. Dečki su se složili kako su se, između ostaloga, na taj posao odlučili iz financijskih razloga. Otkrili su nam kako se mjesečno radeći kao priotehničar može zaraditi dupla prosječna plaća. No, obzirom da rizik koji posao donosi, plaća bi trebala biti i veća. Jedan drugome su poput obitelji, obzirom da rade zajedno i zajedno su smješteni na terenu, a navečer, za relaksaciju, često odu na biljar. Ipak, kažu, uz veliku dozu opreza koja je potrebna, u njihovom je poslu vrlo važna pozitiva i smisao za humor, koja našoj hrabroj ekipi Zagoraca ne nedostaje.