Martin Sinković s putom na leđima, Valent Sinković s trsnim škarama u rukama. Tako su novinarku Zagorskog lista dočekali zlatni Olimpijci kada je stigla na intervju, piše novo tiskano izdanje Zagorskog lista. Kažu, u berbi poštede nema ni za olimpijske pobjednike. – Ma kakva pošteda. Još nam kažu da smo jaki, pa možemo nositi i više nego netko drugi – u šali nam je rekao Martin Sinković, mlađi brat trofejnog veslačkog dvojca. Njihov otac, Darko Sinković, otkrio nam je da su sinovi svake godine aktivni pomagači u berbi njegove sestrične Vesne gdje smo se i mi susreli s njima, no otkrio nam je da i oni vuku zagorske korijene. – Mi imamo kuću ovdje u Črešnjevcu, a moji su roditelji iz tuheljskog kraja – rekao nam je Darko.

Prvo se pitanje veslačkom dvojcu, koji je osvojio olimpijsko zlato sa sekundom i 66 stotinki ispred posade iz Litve, nametnulo samo po sebi. Novinarku Zagorskog lista zanimalo je kakav je osjećaj osvojiti zlato na najpoznatijem i najrenomiranijem sportskom natjecanju. – Osjećaj kada stanete na onoj tron i imate zlato oko vrata, teško je opisati. Osjećaš neopisiv ponos jer znaš da se ispunio san kojeg si dugo sanjao. Još je ljepši osjećaj pobijediti s bratom – rekao nam je 28 – godišnji Valent Sinković. Ističe, mnogo je lakše raditi s bratom nego s nekim s kime nisi rodbinski vezan. Često ni ne moraju pričati da bi se razumijeli i da bi znali što moraju raditi.

Sinkovići u šali kažu da su se kao klinci mnogo tukli i svađali, pa sada zato tako dobro surađuju i zajedno postižu odlične rezultate. A kada kažemo odlični rezultati mislimo na činjenicu da su Martin i Valent Sinković neporaženi u svijetu veslanja već gotovo tri godine. Upravo zbog toga nadali su se olimpijskoj medalji i to onoj zlatnog sjaja. – Zapravo, čitavo smo si vrijeme govorili da idemo po to zlato. Bili smo itekako svjesni da nam neće biti lako i znali smo da moramo dobro odveslati ako želimo biti najbolji. Nije bilo lako, bilo je naporno i teško, ali bile su to prave Olimpijske igre – istaknuo je Valent za Zagorski list.

No da bi se postigao uspijeh, jasno je, potrebno je mnogo truda, rada i treninga. Iza zlatne medalje Valenta i Martina Sinkovića stoje sati i sati mukotrpnog treninga, što na vodi, što u dvorani ili prirodi. - Naše  pripreme ovise o dobu godine. U jesen puno vozimo bicikl jer tako možemo odmoriti. Zimi kada se Jarun, gdje inače veslamo, zaledi, najčešće budemo u klubu, radimo ergometar, trčimo, a idemo i dva tjedna na skijaško trčanje. Kad dođe proljeće i ljeto onda kreću intenzivni treninzi na vodi – opisao nam je Valent kako izgledaju fizičke pripreme dodajući da su svjesni činjenice da i kada nema natjecanja moraju mnogo raditi da bi bili spremni kada ona krenu.

Posebnih pravila prehrane kod veslača, kako je rekao Valent, nema. Trude se jesti zdrave namirnice, no neke posebne restrikcije ne postoje. Mlađi Sinković, 26 – godišnji Martin priznao nam je da trema pred natjecanja još uvijek postoji, no da je riječ o pozitivnom osjećaju koji budi adrenalin i tjera ih da budu još bolji. – Već imamo mnogo iskustva, pa razmišljamo na način da nas ta trema ne sputava nego nam je dodatni poticaj. Zato se često dogodi da na natjecanjima budemo bolji nego na treninzima – rekao nam je Martin.

Krivac što hrvatska ima olimpijske pobjednike u veslanju jest najstariji brat Sinković koji je prvi počeo odlaziti na treninge veslanja. To je zainteresiralo i njegovu mlađu braću, pa su i oni krenuli na veslanje. Martin se priključio treninzima veslanja 1999. godine, a Valent 2000. godine. Najstariji brat uskoro je s treninzima prestao, a Valent i Martin nastavili su se baviti veslanjem. Kažu, lijep je osjećaj kada ih ljudi prepoznaju, i čestitaju zbog njihova uspjeha. Unatoč brojnim treninzima, Martin i Valent pronalaze i slobodnog vremena. Njega, kako pričaju, najčešće provode s najmilijima. Martin sa suprugom Manuelom, a Valent s djevojkom Antonelom. Neizostavna su i druženja s obitelji i prijateljima koji su velika potpora Sinkovićima na sportskim natjecanjima.

Budući da imaju kuću u Črešnjevcu, zanimalo nas je koliko često uopće dolaze u Zagorje. Kažu, mnogo su češće u tuheljskom kraju njihovi roditelji. Oni dolaze nekoliko puta godišnje, ovisno o tome koliko im natjecanja i treninzi dopuste. Ipak, i Zagorje je dio njihovih treninga. – Mnogo vozimo bicikl po Zagorju. Krenemo iz Zagreba i vozimo se po predivnoj prirodi. Dobro poznajemo ceste po Zagorju i puno zagorskih mjesta. Priroda je predivna, a zelenilo i bregi opuštaju – rekao je Martin. Na berbi kod očeve sestrične Vesne, u kojoj su bili aktivni pomagači, za njih je pripremljena i velika slavljenička torta. – To nam je običaj za svaku medalju da im se pripremi torta kad dođu  - rekla nam je gospođa Vesna  Osim torte, na stolu su se našle i brojne zagorske delicije, a Martin je posebno pohvalio bučnicu. Naravno, i on i Valent obožavaju štrukle, kao i racu s mlincima.

(Čitavu priču o nepobjedivim Sinkovićima pročitajte u tiskanom izdanju Zagorskog lista)