Renato Baretić rođen je 12. travnja 1963. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, kao i studij fonetike i komparativne književnosti. U svom rodnom gradu živio je i radio do svoje tridesete godine, često odlazeći svojoj baki i djedu u Hrvatsko zagorje, no tada ga je posao i život odveo u Split, gdje i danas živi i radi. U svojoj bogatoj novinarskoj, publicističkoj i književnoj karijeri Baretić je već do sada ostavio velik trag, a široj je javnosti posebno prirastao srcu kao romanopisac. Objavio je tri romana, 'Osmi povjerenik', 'Pričaj mi o njoj' i 'Hotel Grand', a upravo će njegov prvi roman ostati posebno zabilježen u povijesti hrvatske književnosti kao jedan od najnagrađivanijih domaćih romana. Nakon dugo godina i dvije kazališne adaptacije 'Osmog povjerenika', konačno je prema Baretićevom romanu snimljen i film, koji će svoju veliku premijeru doživjeti u prvom tjednu 2018. godine

ZL: U prosincu 2003. godine objavili  ste svoj prvi roman, 'Osmi povjerenik', koji je tijekom 2004. godine postao jedan od najnagrađivanijih romana u povijesti hrvatske književnosti i stao uz bok 'Kiklopa' Ranka Marinkovića. Kako ste se, kao novinar, publicist i pjesnik, odlučili napisati roman?

Baretić: Do tada sam imao objavljenu samo jednu zbirku pjesama i uvijek mi se nekako činilo da nemam 'sape' za neku dužu formu kao što je roman, a s kratkom pričom kao književnom formom sam uvijek bio lagano na 'vi'. No, onda se poklopilo par stvari, a jedna od njih dogodila se kad sam ponudio rukopis druge zbirke pjesama Kruni Lokotaru, tadašnjem uredniku u izdavačkoj kući AGM i on je rekao da je to u redu, ali me je pitao imam li kakve proze. Rekao mi je da čita moje radove po novinama i časopisima i da mu se čini da bih ja mogao više. Odgovorio sam mu da imam nešto što sam započeo, no, da ću, tempom kojim sam počeo,  za nekih 12 godina imati vjerojatno tek 60 stranica. I Kruno je rekao da mu pošaljem to što imam. Tad je to bilo nekih dvadeset stranica rukopisa, poslao sam mu ih, on me nazvao za dva dana i pitao mogu li napisati za šest mjeseci. Rekao mi je da ću odmah dobiti neki avans i da će mi srediti  dobar postotak  od prodaje, jer da mu se to uvodno poglavlje čini kao veliki potencijal. A ja sam tad bio u frci s novcima i rekao sam mu da mi da 15 minuta vremena. Nakon toga sam ga nazvao i - pristao. Sve u svemu, napisao sam roman bez nekih velikih priprema ili istraživačkog rada, jer tad sam već imao četrdeset godina i skupio sam dovoljno iskustva, obzirom da sam kao novinar i reporter, nešto malo čak i kao turist, često išao po otocima, zavolio ih…

ZL: I eto, šest mjeseci kasnije poslali ste Kruni Lokotaru kompletan rukopis, roman je objavljen… Jeste li vi ili Lokotar u tom trenutku predosjećali ili vjerovali da će 'Osmi povjerenik' toliko snažno odjeknuti i postići ovako veliki uspjeh?

Baretić: Kruno je u to bio potpuno siguran u vrijeme dok sam ja još pisao. Ja sam bio vrlo skeptičan, nekako i zabrinut tim njegovim optimizmom, jer mi je bilo potpuno nezamislivo da se tako nešto dogodi, da 'Osmi povjerenik' postigne takav uspjeh. I stvarno sam doživio  pozitivan šok kad se sve to počelo događati jer zbilja, ali zbilja, nisam vjerovao da će to biti bogzna kome zanimljivo. To mi je bilo i najčešće pitanje dok sam pisao: 'Hoće li to ikoga zanimati uopće?'.

ZL: Na koncu, 'Osmi povjerenik' ne samo da je mnoge zainteresirao i oduševio, nego je polučio i uistinu veliki uspjeh. Sada je, konačno, prema njemu snimljen i film, čija se premijera očekuje u prvom tjednu 2018. godine. Koliko vam, kao autoru, znači da su neki drugi umjetnici u vašem radu našli nešto na što se mogu nadograditi, neki temelj za stvaranje novog umjetničkog djela?

Baretić: Pa upravo to što ste rekli. To mi je ključno veselje u svemu skupa, da je nešto što sam ja napravio poslužilo drugome ili drugima kao inspiracija da idu dalje. Otprilike -  ja sam napravio građevinsku, lokacijsku i sve druge dozvole, iskopao i nalio temelje koji su čvrsti i nema tog potresa koji bi to srušio, a onda su oni išli graditi zgradu na tome. I tu staje priča o meni knjizi. Druga stvar, napokon, napokon, napokon se film pojavio, jer mi smo ugovor potpisali 2008. godine a premijera je sad, evo, deset godina kasnije. To je kraj jednog dugog iščekivanja i silnoga truda i zanosa scenarista i režisera Ivana Salaja. Na kraju krajeva, kad se pokazalo da obećani novci za snimanje filma neće stići kad treba, onda je producent Jozo Patljak, vlasnik produkcijske kuće Alka-film, stavio svoju kuću pod hipoteku da bi dobio novce za snimanje filma.

ZL: Znači, toliko je vjerovao u vas i 'Osmog povjerenika'?

Baretić: Ne. Ne u mene, nego toliko je vjerovao u projekt Ivana Salaja. U njegovu zgradu koju će napraviti na mojim temeljima. Mnogo me ljudi ovih dana ispituje o filmu i ja bih jako volio razdvojiti knjigu od filma, jer su različiti. Ključna rečenica na početku filmske špice je 'Prema romanu Renata Baretića'. U prijevodu: ovo nije roman, ovo je nadahnuto tim romanom. Dakle, producent je vjerovao u projekt toga filma, na kojem ja nisam surađivao nikako jer je moj stav da bih ja samo smetao. Ista stvar je bila s kazališnim adaptacijama. Bile su dvije. 'Osmi povjerenik' je igran u HNK u Splitu, potom i  u Gavelli. Dvije potpuno različite predstave i redateljska pristupa, ali jedan od mojih važnijih uvjeta u oba je slučaja bio da ja ni na koji način ne sudjelujem u dramatizaciji ili bilo čemu što bi smetalo ljudima koji su se odlučili napraviti predstavu, odnosno, sada i film.

Foto: Mario Strmotić

ZL: Nepravedno su u široj javnosti zanemarena i vaša dva kasnija, a uistinu odlična romana, 'Pričaj mi o njoj' i 'Hotel Grand'. Smeta li vas što je 'Osmi povjerenik' svojom popularnošću ta vaša djela na neki način gurnuo u drugi plan?

Baretić: Da,  nije mi to baš jako drago. Kad bi bilo obrnuto, kad bi "Povjerenik" bio treći u kronološkom nizu, a ne prvi, tad bih u tolikoj njegovoj dominaciji i vidio neke logike.  A dobre su knjige, i jedna i druga, vjerujte mi na riječ. "Pričaj mi o njoj" bio je u užem izboru za nagradu Jutarnjeg lista, a "Hotel Grand" i među pet finalista za tu nagradu, a i onu Tportala.  Ne kažem da su ih trebali i dobiti, sačuvaj bože, samo napominjem da nisu trebale ostati u tolikoj sjeni. Tko zna, da mladoj Sari Hribar nije - na krajnje bizaran način, ali to je preduga priča za ovaj razgovor -  osujećen projekt filma "Pričaj mi o njoj", možda bi danas "Osmi povjerenik" uživao u zasluženoj dubokoj hladovini tog romana. 

ZL: Osim što ste poznati kao novinar, pjesnik i romanopisac, za velik dio javnosti vi ste uz svoje kolege, ali i prijatelje, Antu Tomića i Borisa Dežulovića, jedan od popularnijih komentatora društvenih događanja u Hrvatskoj, koji sa svojim kolumnama nerijetko izazovu bijes neistomišljenika. Jeste li zbog svojih kritičkih osvrta na neke društvene pojave imali neugodnosti ili čak fizičkih napada, poput kolege Tomića?

Baretić: Ne. Nisam nikad imao nekih posebnih neugodnosti. Bilo je možda sitnih provokacija, ali to je neusporedivo s onim što se ljudi usude napraviti Anti Tomiću. Možda je stvar u tome što je Ante  ipak duplo veći od mene, tako da on može i uzvratiti, pa u fajtu ima neke zabave. Mene im je možda žao. Ja sam visok samo metar i osamdeset, a on je i za glavu viši i za rame širi.

ZL: Pa dobro, kad se gledaju hrvatske regije, ili ako hoćete europske regije, mi Zagorci smo prema nekim statistikama u prosjeku nešto niži od nekih drugih. Vi isto imate zagorske krvi i gena, jel tako?

Baretić: Da. Ja sam kajkavac sto posto, a Zagorec pedeset posto. Drugih pedeset je čisto zagrebačko. Moja mama je rođena u Brezovoj Gori. To je jedno selo sa četiri, pet zaselaka, između Maclja i Trakošćana. Tamo se govori jedan subdijalekt bednjanskoga govora. A ja sam odrastao u Zagrebu, tamo se naravno 'kajkalo' na drugi način, u školi se govorilo štokavski, onda sam često odlazio kod dede i bake u Brezovu Goru, tamo se govorio taj zagorski poddijalekt  i vjerojatno je to kod mene pobudilo interes za dijalekte i jezik. Onda kao klinac u Dubravi, gdje su stanove dobivali radnici s raznih strana, još gledaš na televiziji 'Malo misto' pa se tek onda 'zblesiraš' i naravno da se taj interes proširuje.

ZL: Na kraju ste otišli živjeti u Split.

Baretić: U Split sam otišao živjeti s trideset godina, a do tada sam cijeli život proveo u Zagrebu. Počeo sam, naime, dvije godine ranije raditi prvo za Slobodnu Dalmaciju pa za Nedjeljnu Dalmaciju, a onda je krajem 1993. Feral Tribune postao samostalni tjednik pa su me kolege zvali da počnem raditi i za njih. Tako da sam često dolazio u Split i imao sam neku socijalnu bazu, poznavao sam grad i zavolio ga. Jednom sam se na godinu dana ponovo vratio u Zagreb, shvatio sam da to nije to, vratio sam se u Split 1996. godine i od tada sam bez prestanka Splićanin. Sad više nisam Zagrepčanin u Splitu, nego Splićanin iz Zagreba.

Foto: Mario Strmotić

ZL: Nedavno ste mi u jednom neformalnom razgovoru otkrili da vam je u posebnom sjećanju ostao jedan detalj s dodjele nagrade Gjalski u Zaboku. Smijemo li je podijeliti  s našim čitateljima? Naime, radi se o vašem komentaru o Zaboku i reakcije gradonačelnika na to.

Baretić: Kad sam 2004. godine dobio nagradu Gjalski, tada sam, zapravo, prvi put bio u Zaboku. Išao sam petsto puta prije toga po staroj zagorskoj magistrali k dedi i baki, ali Zabok mi je uvijek nekako bio sa strane, u daljini. I nikad nisam imao nekog razloga da tu stanem. Eventualno se stalo na kratko u Krapini ili Đurmancu, par puta. No, kad sam došao u Zabok na dodjelu nagrade, onda sam izjavio za Radio Zabok da, po onome što sam tamo vidio tog dana, mene zapravo čudi što Zabok nije glavni grad županije. To je čuo gradonačelnik Ivan Hanžek i poslije mi je rekao: 'Gledajte, Grad Zabok još nema titulu počasnog građanina, ali kad ju uvedemo, vi bute prvi'. E sad, ja ne znam trenutno stanje u Zaboku, imate li počasnog građanina ili ne…

ZL: Nije još nitko dobio tu titulu, koliko ja znam…

Baretić: Eto, dakle, to znači da se još uvijek mogu nadati, he-he... U svakom slučaju, da, ta mi je zgoda ostala u lijepom i veselom sjećanju.

ZL: Pa evo, Zabok ima moderno uređeno kino. Znam da ste rekli kako ste se odmaknuli od cijele ove priče oko filma, ali možemo li se uzdati u neku vašu preporuku pa da, nakon nacionalne premijere 'Osmog povjerenika', film što prije stigne i u Zabok?

Baretić: To sve ovisi o distributeru. Oni su najavili da će prvo biti pretpremijera u Zagrebu, a onda da će film ići u kina po cijeloj Hrvatskoj od 11. siječnja. Vjerujem da se na toj karti Zabok nikako neće zaobići, ali ja ću definitivno distributeru to posebno napomenuti. Jesam li, na kraju krajeva, potencijalni počasni građanin ili nisam?