ZL: Iako si u Zaboku bio zbog glazbe, moramo pitati – je li skijaška karijera uistinu gotova?
KOSTELIĆ: Što se tiče natjecanja, skijaška je karijera gotova. Imam savjetničku ulogu u Hrvatskom skijaškom savezu i na taj način ću zauvijek biti u vezi sa skijanjem. Moja veza sa skijanjem nikad neće i ne može prestati.

ZL: Ako se osvrneš na svoju karijeru, koji bi bio najgori, a koji najljepši trenutak koji si doživio?
KOSTELIĆ: Puno je bilo lijepih trenutaka, ali i puno onih loših. Jedan od najtežih trenutaka je meni bio kad smo i ja i Janica bili polomljeni. Bilo je to u prosincu 1999. godine. Uvijek se događalo da je netko od nas slomljen, a netko je skijao. Tada se dogodilo da smo oboje bili 'potrgani' i nismo mogli skijati s tim da je Janica imala ozbiljnu povredu zbog koje je bilo upitno hoće li nastaviti skijati. Na kraju je sve dobro završilo, ali bilo je to teško razdoblje. Lijepih je trenutaka bilo puno više zato mi je teško izdvojiti neki. Svi su mi jako dragi i imaju svoju čar.

ZL: Uskoro bi se trebalo održati još jedno izdanje utrke svjetskog skijaškog kupa u Hrvatskoj, odnosno Snježne kraljice i kralja. Pojavila su se u javnosti neka razmišljanja da je riječ o preskupom događaju koji nije toliko važan Hrvatskoj da bi se na njega toliko trošilo. Kakav je tvoj stav o tome?
KOSTELIĆ: Ne bi rekao da je to mišljenje nekog velikog broja ljudi već da se možda među određenim novinarima i u medijima stvorila takva teza. Zagrebačka utrka jedna je od najboljih i najljepših u svjetskom kupu, a ujedno je i velika promocija za Zagreb i Hrvatsku. Utrka je organizirana na vrlo visokom nivou, ima već tradiciju i među utrkama je koje se najviše cijene među sudionicima.

ZL: Iako je ime 'Ivica Kostelić' daleko najzvučnije u svijetu skijanja, proglasili su te i najbolji glazbenikom među skijašima. Kako si se i kada susreo s glazbom?
KOSTELIĆ: U obitelji Kostelić ima puno glazbeno nadarenih ljudi. U obitelji moga djeda Leona Kostelića bilo je jedanaestero braće i tri sestre. Svi su svirali barem jedan instrument, a moj djed Leon svirao ih je čak sedam. Bio je vrlo nadaren i onda mi je jednog dana, možda sam imao 14 godina, poklonio gitaru i rekao da bi volio kada bi ja naučio svirati jer svi Kostelići nešto sviraju. Meni to nije bilo privlačno pa sam se izmotavao da mi se ne da nositi gitaru na skijanje. Odgodio sam to skijanje na neko vrijeme. Moj deda je umro 25. 11. 1995. godine i tu večer sam primio gitaru te odlučio da ću naučiti svirati. Jako mi je drago da sam na taj način sačuvao uspomenu na djeda, ali i da sam sam sebi otvorio prozor prema glazbi i kreiranju glazbe što je jedna od najboljih stvari koje postoje.

ZL: Sviraš li i inače gaže ili prebireš po žicama samo za svoj gušt?
KOSTELIĆ: Nemam nikakve profesionalne gaže. Ja općenito sviram kad me netko pozove da sviram s njim, a s Golubanom sviram već dugi niz godina.

ZL: Kako ste se uopće upoznali Tomislav Goluban i ti te započeli svoju glazbenu suradnju?
KOSTELIĆ: Dok sam bio 'potrgan' i na rehabilitaciji u Selcu, stigao mi je 'mejl' od tada nekog nepoznatog dečka koji ima bend i koji svira blues. Bio je to Tomislav Goluban. To je meni bilo zanimljivo jer je blues glazba koju i ja preferiram, a znam da su glazbenike koji sviraju blues veliki entuzijasti. Na prvu mi se svidio i želio sam ga upoznati. Predložio mi je da bi odsvirao nešto na njegovom prvom albumu. Brzo smo se našli i odsvirao sam pjesmu 'Baby plesao don't go' na njegovom prvom albumu. Kasnije smo ostali u kontaktu i do danas smo puno surađivali. S njim sam najviše surađivao od svih glazbenika u Hrvatskoj.

ZL: Za što tvoji sinovi pokazuju više volje i talenta, za glazbu ili za skijanje?
KOSTELIĆ: Moram reći da pokazuju malo više interesa za glazbu. Bio sam iznenađen s tim koliko su zainteresirani i koliko oni već sad znaju što se njima sviđa, a što ne. Odmah na prvu svidio im se Elvis Presley i Jerry Lee Lewis dok im se recimo Metallica nije sviđala. To su zapravo generalno i stvari koje se slušaju u našoj kući, recimo Elvis. Očarani su s gitarama, već svaki od njih ima svoju pa pomalo i 'tamburaju' (smijeh). Nadam se da će i njima glazba donijeti puno veselja kao i meni.

ZL: Možemo slobodno reći da u Zagorju više nisi gost jer si ovdje bio nebrojeno puno puta. Što ti se u Zagorju najviše sviđa?
KOSTELIĆ: Najviše mi se sviđa ta atmosfera tih malih sela i brdašaca, vinograda… Ljudi su skloni druženju i otvoreni su što mi se posebno sviđa. Vole svoje kleti i ta druženja. Moram priznati da sam često i sam bio u kletima, a na kraju krajeva, i moj deda je imao jednu u Kloštar Ivaniću. Zagorje mi je zanimljiv prostor i s povijesnog gledišta. Evo večeras sam od vašeg župana dobio i Enciklopediju Hrvatskog zagorja koju ću rado prolistati.

ZL: U razgovoru si spomenuo da ti se sviđaju i neke zagorske popevke. Bi li mogao izdvojiti neke koje su ti najdraže?
KOSTELIĆ: Jako mi se sviđaju zagorske popevke. Drage su mi 'Dobro mi došel prijatel' i 'V plavem trnaci'.

ZL: Već smo ustvrdili da si ti u Zagorju već 'domaći', a ne gost, ali moramo pitati što ti je omiljena zagorska delicija?
KOSTELIĆ: Štrukli naravno. To mi je broj jedan, ali u Zagorju ima stvarno puno toga dobroga za jesti i nemre se otići gladan.

POGLEDAJTE VIDEO U KOJEM IVICA OTKRIVA SVOJE DOŽIVLJAJE O ZAGORJU: