Kad je njihovoj djevojčici dijagnosticirana celijakija, supružnici Ana i Neven Miškulin nakon prvotnog su šoka shvatili da nemaju drugog izbora nego uhvatiti se u koštac s novim pravilima u životu njihove obitelji. Dijagnoza koja je postavljena sada petogodišnjoj Eleni podrazumijevala je kompletan zaokret u prehrani, odnosno izbacivanje glutena iz obroka. No, više od toga, Elenini su se roditelji bojali da će djevojčicu morati ispisati iz vrtića i da će, kako bi osigurala sigurnu prehranu za svoje dijete, mama Ana morati ostati s njom kod kuće.

Neočekivana dijagnoza

U Dječjem vrtiću Zipkica u Zaboku, kamo je Elena bila upisana i koji je trebala pohađati upravo od jeseni kada joj je bolest dijagnosticirana, roditelje su dočekale sasvim drugačije 'postavke'. – Mislila sam da Elena neće moći pohađati vrtić, jer joj se prehrana neće moći prilagoditi, a sve to na temelju iskustava drugih roditelja po Hrvatskoj, gdje su se rijetko u kolektivima prilagođavali djeci s takvom dijagnozom. Pretpostavljala sam da ću morati biti doma s njom. A onda me vrtić potpuno iznenadio i omogućio nam da nam se životi nastave svojim tokom, jer su se oni prilagodili nama, odnosno Eleni – priča Elenina mama Ana.

Eleni je celijakija dijagnosticirana prije oko 2 i pol godine, sasvim neočekivano. – Kod nje je sve počeo s osipom, zbog čega smo krenuli od testiranja na alergije. Tada je otkriveno da ima povišen THS hormon štitnjače, pa smo išli endokrinologici, koja je krenula s testiranjima na autoimune bolesti, pa tako i celijakiju, iako Elena nije imala nikakve simptome koji bi na to ukazivali. Kad su stigli nalazi, bio nam je ogroman šok – priča mama Ana.

Bezglutenska prehrana

Otada je Elena na strogoj bezglutenskoj prehrani, a da bi naučili kako pravilno pripremati njene obroke, morali su puno proučavati, čitati sve deklaracije, dezinficirati svo posuđe i pribor za jelo alkoholom i prvenstveno izbaciti sav gluten iz kuće. – Suprug, stariji sin i ja odlučili smo se zbog Elene u potpunosti izbaciti gluten, da budemo sigurno da je u našoj kući priprema obroka za Elenu sigurna. Jer, ja ne smijem primjerice rezati običan kruh i tim istim nožem i rukama dirati i rezati Elenin kruh, to se smatra kontaminiranim. Zbog toga nam je bilo najsigurnije da gluten izbacimo iz kuće. Stariji sin i suprug pojedu svoje glutenske obroke van kuće, no ja sam u potpunosti bez glutena – pojašnjava mama. Da je bilo jednostavno, nije. Bilo je tu puno bačenih kruhova i kolača, puno proučavanja namirnica, obilaska trgovina i recepata.

Pozitivan stav vrtića

Jednako tako, s time su se uspješno izborili i u vrtiću. – Jako dobra suradnja od početka, prilagodili su se Eleni od prvog dana, i kuharice, i ravnateljica i tete, ma svi i tad su mi pale tone tereta s leđa. U samom startu rekla sam im neke osnove koje sam ja znala, a vrlo često smo kod nabavke namirnica bili na telefonu. Svaki obrok priprema se posebno za Elenu, odnosno odvaja se prije nego što stavljaju recimo brašno u jela. Tete su pak naučile drugu djecu da ne mogu mrviti oko njenog tanjura ili uzimati njezin kruh i taj dio edukacije jako je važan, jer se tete odnose jako odgovorno i prema njoj i prema drugoj djeci – kaže mama Ana i dodaje kako se Elena dosta dobro nosi sa svojom dijagnozom, odnosno svime što ona podrazumijeva. – Ona je razumna i jako zrela djevojčica. Mislim da sad više i ne pamti period prije toga otkako je počela jesti bezglutensku hranu. Naravno, zna se nekad javiti tuga, primjerice kad su rođendani, jer ona dobije drugačije, ali i tu veliku ulogu imaju tete u vrtiću koje su imale jako puno radionica i igraonica o tome zašto smo različiti. Njena prehrana uvijek mora biti organizirana, nema tu spontanosti, nema odlaska na sladoled, pizzu… Mi sve takve želje ispunjavamo doma i pripremamo ih sami – pojašnjava, no ističe kako je vrlo važno to što je celijakija Eleni otkrivena rano, prije nego što je razvila simptome i zahvaljujući tome Elena je zdravo dijete. – Izuzetno smo zahvalni vrtiću, gdje su nas toliko pozitivno iznenadili svojim stavom i spremnošću da se prilagode. Zaista su jedan pozitivan primjer kako bi se svi kolektivi mogli, uz malo volje i truda, prilagoditi djeci koja imaju ovakve posebne potrebe – zaključuje mama Ana.

Prilagodba u vrtiću

Elenina dijagnoza za Dječji vrtić Zipkica bila je nešto novo i drugačije, u smislu da do tada nisu imali takvo dijete u vrtiću. Ravnateljica Dijana Lovinčić Crnković ističe kako unatoč tome i izazovima s kojima su se susreli nikada nije bilo upitno da li će se posvetiti tome da djevojčici pružaju prehranu kakvu treba, a samim time i siguran boravak u vrtiću. U početku im je, dodaje, primarni cilj bio umiriti roditelje koji su se susreli s dvije problematike – prehrana kod kuće i prehrana u vrtiću. Dodaje kako nema problema koji se ne da riješiti ili olakšati, u vidu bilo koje poteškoće, ukoliko postoji dobra suradnja s roditeljima i obostrano povjerenje, kakvu su imali s roditeljima Miškulin. - Sjećam se kako je mama na početku, da bi i nama olakšala, donosila kruh od bezglutenskog brašna, bila jako brižna i nudila pomoć u svakom segmentu svjesna da ni kuhinji nije lako i jako se trudila i bilo kako željela pripomoći te često bila ''na liniji'' s našom zdravstvenom voditeljicom – kaže još ravnateljica, dodavši kako je u periodu prilagodbe najveći izazov bio nabava bezglutenskih proizvoda, no ubrzo su i to uspješno savladali, cijeli tim zajedno, od odgajateljica i kuharica do zdravstvene voditeljice. Nabavili su i pekač za Elenin kruh te cjelokupno posuđe koje se koristi isključivo za nju, kako ne bi došlo do kontaminacije.

Prilagodba društva

Dobar dio posla odrađivale su odgojiteljice s djecom i ostalim roditeljima, kako bi ih se senzibiliziralo za određene situacije, osobito kada su proslave rođendana u pitanju. - U međuvremenu smo u vrtić uključili još dvoje djece sa celijakijom te zaista možemo reći kako nam broj djece s posebnim prehrambenim potrebama raste i bojimo se da će toga biti sve više.  Briga o takvoj djeci bi, stoga, zaista trebala postati standard i mi tome tako i pristupamo, iako uključivanje i prilagođavanje takvoj djeci još uvijek dosta ovisi o uvjetima, tj. tehničkim i ljudskim kapacitetima, kao i podršci osnivača pa se odgojno obrazovne ustanove prilagođavaju sukladno mogućnostima. Budući da je jedini lijek za takvu djecu doživotna bezglutenska prehrana, mislim da bi se mi kao društvo trebali prilagođavati njima, a ne oni nama – zaključuje ravnateljica.