Krajem  lipnja i početkom srpnja 2011. godine ispisana je jedna od najljepših zagorskih sportskih priča. Zabočanin Mihael Vukić, plivač PK Olimp, pod vodstvom svog trenera prof. Ivice Androića na Europskom juniorskom prvenstvu u plivanju, koje se održalo u Beogradu, postao je europski prvak u disciplini 50 leptir, a nakon toga i viceprvak na 50 slobodno. Bila je to prava senzacija, iako se znalo da bi Mihael mogao dosta napraviti u leptiru, no u kraulu je definitivno iznenadio sve. Slijedio je fantastičan doček u Termama Tuhelj, dirljiv i pun emocija. Primanja kod gradonačelnika, župana, medijska eksponiranost u svim smjerovima. U drugoj polovici kolovoza te godine novi uspjeh. Na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Peruu Vukić postaje viceprvak svijeta na 50 leptir. Loša reakcija na startu koštala ga je zlata, ali kome se može zamjeriti svjetsko srebro.

Iduće godine Vukić je u Antwerpen stigao kao favorit na 50 leptir i taj je status opravdao. Obranio je europski naslov, a na 50 slobodno je bio peti. Ponovno sjajan rezultat, ponovno pompa, doček, mediji. Trebalo je odlučiti kako dalje. Pošto 50 leptir nije olimpijska disciplina, trebalo ga je preusmjeriti na 100 leptir. Olimpijske igre u Londonu zamalo su me izmakle, ali cilj su bile Olimpijske igre u Rio de Jenairu, gdje je trebao igrati važnu ulogu. Zbog toga je dogovoreno da školovanje nakon srednje škole nastavi na Sveučilištu Lousville koji je imao jednu od najjačih plivačku sprintersku momčad u Americi. Tu je Vukić trebao napredovati i ići prema svom cilju. No, nakon nekih nesuglasica sa sistemom rada i nešto lošijih rezultata, Vukić je nakon godinu dana morao otići u na drugo sveučilište, Bakersfield, jer na Lousville više nije imao 100% stipendiju. Na novom sveučilištu se zadržao dvije godine, no nažalost nakon svađe s trenerom vratio se u Hrvatsku. Još je veća žalost što je nakon toga njegova plivačka karijera u potpunosti završena.

Ostat će pitanje što bi se dogodilo da je možda ostao u Hrvatskoj? Bi li Rio bio dohvatan? Teška pitanja, na koje je teško dati odgovor.

O ovoj zanimljivoj plivačkoj priči, nakon osmogodišnje distance popričali smo s Mihaelom Vukićem-Mihom i njegovim trenerom Ivicom Androićem- Đonijem  koji ima izuzetno velike zasluge u tom uspjehu.

Mihina priča

Nakon Beograda vladala je velika euforija. Činilo se da su svi bili sretniji od Mihaela koje se na samom dočeku doimao zbunjen i sramežljiv.

- Bio sam pun samopouzdanja na 50 leptir u Beogradu. Znao sam da ću pobijediti. Ne volim biti u centru pozornosti i nije me uhvatila euforija nakon tog uspjeha. Općenito ne volim se izdizati iznad sredine. Puno mi  je važniji bio rezultat koji je u to vrijeme bio 15. na svijetu u seniorskoj konkurenciji. Na 50 slobodno sam imao i malo sreće, ali sam u finalu eksplodirao – prisjeća se Vukić.

Slijedio je Peru i svjetsko srebro.

- Puno sam izgubio na startu, kasnije sam to uspio nadoknaditi, ali zlato mi je izmaklo za 4 stotinke. Bio sam malo razočaran. Pobijedio je Amerikanac Scot Davis, kojeg sam kasnije sreo na jednom natjecanju u Americi i nije me htio ni pozdraviti. Tada mi je bilo još više žao što ga nisam pobijedio – otkriva nam Vukić.

U Antwerpenu ponovno zlato na 50 leptir. Zna se da je teže obraniti nego prvi puta osvojiti.

- Odlično sam plivao u Belgiji. Ponosan sam što sam u toj utrci pobijedio Benjamina Prouda, danas jednog od najboljih „leptiraša“ svijeta i svjetskog prvaka. – govori nam Vukić.

Amerika je bila logičan slijed za sve, ali ne i za Mihaela.

- To je potpuno novi svijet i potpuno drugačije shvaćanje sporta, koje me nije zadovoljavalo. Sve se gleda kroz novac, iako prema van sve lijepo izgleda. Išli su mi na živce ti motivacijski govori, zajedničko pjevanje timskih pjesama, jednostavno nisam ja taj tip. Moje kolege su plakale nakon loših rezultata, sve je bilo puno stresa i to je loše djelovalo na mene. Jednostavno Amerika za mene nije bila obećana priča. Stagnirao sam, a nakon svađe s trenerom u Bakersfieldu izgubio sam stipendiju i morao sam se vratiti kući. Što se tiče plivanja Amerika je bila potpuni promašaj, ali kao osoba ipak sam nešto uzeo od „obećane zemlje“ – misli Mihael.

Bio je to zapravo i kraj njegove plivačke karijere.

- Život ide dalje. Što se plivanja tiče najviše mi fali „moja ekipa“, a posebno Ivan Kukolja. Da sam imao jednog takvog prijatelja u Americi možda bi i uspio. Možda bi se i vratio plivanju, ali moram nešto raditi i razmišljati o egzistenciji. Ako bi želio ponovno dobro plivati, to bi mi oduzimalo previše vremena. Moram se zahvaliti Đoniju, on je znao što meni treba i znao mi je složiti najbolje treninge i izvući najbolje iz mene – završio je Vukić.

Trenutno je volonter Civilne zaštite, a u slobodno vrijeme svira gitaru. Sav novac od nagrada koji je dobio potrošio je na gitare i pojačala. Tko zna možda nas ovaj osebujan momak iznenadi i u tom smjeru.

Đonijeva priča

Đoni je s Mihaelom prvi puta došao u susret na obuci neplivača.

- Nije znao plivati, a nakon što je naučio obitelj ga je upisala u školu plivanja. Mihael je jednostavno bio, kako mi to treneri volimo reći, izuzetno plovan, stopljen s vodom. Uvijek je naginjao sprintu, iako ne mogu reći da nije odradio i duže dionice. Trebalo mu je dosta pažnje. Kada je došao do kadeta uvidio sam da bi u plivanju mogao napraviti puno – sjeća se Vukićevih početaka Đoni.

 A onda je došao Beograd. Za razliku do Mihe, Đoni je nakon Beograda bio pun snažnih emocija.

- Bio sam kao trener reprezentacije na velikom natjecanju, ali ovo je bilo prvi puta da idem sa „svojim“ plivačem. Znali smo da bi morali ući u finale na 50 leptir. Mihael je već u kvalifikacijama srušio državni rekord, a onda je dodatno eksplodirao u finalu. Bio sam presretan. Rane od rata još su bile svježe, a mi smo bili zaslužni što se usred Beograda svirala „Lijepa naša“. Neopisiv osjećaj. Na 50 slobodno imao je i sreće. Prije polufinala imao je 17. vrijeme, a kako u polufinalu mogu plivati samo dva plivača iz iste zemlje, pošto su trojica bila iz Rusije, najlošiji od njih je otpao, a Mihael je uskočio. Sa zlatom u ruci bio je rasterećen i ostvario je novi podvig. Samo prvenstvo i doček bili su najljepši trenutci moje sportske karijere koje nikada neću zaboraviti – otkriva nam Đoni.

Nakon Beograda trebalo se potvrditi u Limi.

-Veliki izazov bilo je održati formu do Lime nakon Beograda i u tome smo uspjeli. Mihaelova reakcija na startu na 50 leptir bila 0,88, a normalne su do 0,74. Tu je izgubio zlato, ali ni sa srebrom nismo bili nezadovoljni, ogroman je to uspjeh. Na 50 slobodno nije ostvario značajniji rezultat – prisjeća se Đoni.

Antwerpen je godinu dana kasnije prošao prema očekivanjima.

-  Mihael je 50 leptir savršeno odradio. Sve od starta, bila je to odlična utrka. Na 100 slobodno je bio peti, iako je do 70 metara bio vodeći, ali onda kao da se ugasio i na kraju je završio peti. Da je malo bolje rasporedio snage mogao je i tu do medalje – misli Đoni.

Američka priča bila je logičan slijed, ali nažalost nije dobro završila.

- Naš plan je bio da ga pomaknemo na 100 leptir i da do Ria bude konkurentan u toj disciplini. U Americi je imao najbolju priliku za napredak. London mu je izmaknuo za 7 stotinki, da je sve bilo po planu u Riu bi igrao važnu ulogu. Nitko ne može znati što bi bilo da je ostao u Hrvatskoj. Žao mi je što je karijeru završio na ovakav način, mislim da je u plivanju mogao napraviti puno više – završio je Đoni.