U posljednjih deset godina u Zagorju se dogodilo više stravičnih zločina koji su zgrozili domaću javnost. Riječ je o teškim ubojstvima u našem susjedstvu koja nikoga ne ostavljaju ravnodušnima i povod su za pomniju novinarsku istragu. Koji je glavni razlog što naši susjedi, prijatelji, poznanici i sugrađani posežu za vatrenim i hladnim oružjem uzimajući pravdu u svoje ruke, pokušat ćemo rasvjetliti kroz nekoliko „crnih“ primjera.  

Slični scenariji

Scenarij priča koje vam donosimo dosta je sličan; mjesto radnje je lokalna gostionica, vrijeme zbivanja kasno navečer. Likovi: tipovi koji u kasne sate „vise“ na šanku i mlada (obično prestrašena) konobarica. Tako je bilo i 19. svibnja prošle godine. Nakon cjelodnevne „turnje“ po obližnjim birtijama, 24 – Teo Kastelan dolazi u kafić „Capar“ u Veliko Trgovišće.

Uza se ima pištolj koji mu je ostavio pokojni djed i kojim je kobnog dana iz dosade pucao kod potoka u blizini svoje kuće. Povjerujemo li u priču tog zbunjenog mladića, u gostionici su stvari odvijale na ovaj način: u kafiću je Teo je zatekao svoju žrtvu Ivana Tišljara (58), koji ga je navodno počeo vrijeđati govoreći mu da je „smrdljivi, glupi majmun“, „narkoman“ i štošta drugo.

Tišljar je ga je tad, ispričao je na sudu u Zlataru Kastelan, počeo naguravati i prijetio mu da će ga zadaviti. Umiješala se i konobarica pokušavajući rastaviti zavađene goste. Teo je rekao Ivanu da ga pusti na miru, no ovaj navodno nije odustajao. Mladić je otkočio pištolj i kad je Tišljar krenuo na njega, ispalio dva,tri hica u stranu.

„ Sad si mrtvav čovjek !“, rekao je Tišljar Kastelanu i nasrnuo na njega. Pri padu, Kastelanov je pištolj opalio jednom, pa još jednom... Onda mu se htio približiti Tišljarev prijatelj Mladen Matula (35), koji je zaradio metak u u trbuh. Izbezumljen, Kastelan je upalio motocikl i pobjegao. Na sudu je rekao da nije znao kud je vozio te da je više puta pao u grabu. Spavao je pored ceste, a kad se probudio, autustopom je došao do Zaprešića gdje se, kaže, namjeravao predati policiji, no prije toga je uhićen. Kastelan je ubio Tišljara, a Matulu tešku ranio. Njegovo suđenje još traje, a on se pokajao za ono što je učinio.

Žao je bilo i pregradskom staklaru Ivanu Antoliću koji je 10. travnja 2006. čašom pogodio mladog soboslikara Tomicu Arhanića (23). Krhotina čaše „gemištarke“ odbila se od lica i nesretnom Tomici prerezala žilu na vratu. Arhanić je iskrvario prije nego što je došla hitna pomoć. Fizički sukob, koji je uslijedio nakon prepirke, dogodio se u kafiću, bilo je jako kasno i svi dosta pijani.

Antolić je imao 2,18 promila alkohola u krvi, zbog čega je i blaže kažnjen (2 godine zatvora). Teško pijanstvo uzrok je bilo još jednoj obiteljskoj tragediji, i to u Maloj Pačetini kod Petrovskog. Ivan Lovrenščak (54) konzumira alkohol od svoje 12 godine i kronični je pijanac. Kobnog je jutra, još pijan od prethodnoh dana kad su kod kuće pekli rakiju, od majke Marije tražio novac za novu dozu alkohola. Kad mu je odbila dati novac, isto tako pijana Marija (3,48 promila) izazvala je sinov bijes: počeo ju je nemilosrdno tuči dok je još ležala na krevetu. Pomahnitali Ivan majku je udarcima srušio na pod i udarao joj glavom o pod od čega je i preminula. Ivan je pravomoćno osuđen na 7 godina zatvora i odredio mu obavezno liječenje od alkoholizma.

Zločini iz strasti i umne poremećenosti

Priča treća: Glavni lik još jedan nestabilan mladić, sklon alkoholu i još k tome nesretno zaljubljen u zauzetu ženu, majku 4 djece. Zločin iz strasti odigrao se ponovno u kafiću u kojeg je naš antijunak Darko Grgec (33) iz Donje Stubice nešto prije jedan sat prije ponoći ušao kroz prozor. Te je večeri 3. rujna 2005. u kafiću radila odabranica njegova srca, Manuela Maček. Neuzvraćena ljubav pomutila je mladićev mozak; uzeo je nož i 11 puta ubo Manuelu koje je podlegla teškim ranama na trbuhu i jetri.

Iza Manuele je ostalo četvero male djece, tada starih između 6 i 12 godina. Grgec se predao policiji i na sudu priznao ubojstvo. Nakon masakra u Tugonici kraj Marije Bistrice, u ruke policiji sam je došao i zagorski Hanibal Lector alias Branko Crnički (47), teški psihički bolesnik koji,  doduše, nije pio alkohol, ali je bio prava hodajuća tempirana bomba koja je eksplodirala 28. srpnja 2002. godine. U svom luđačkom pohodu,

Crnički je taj dan iz automatske puške ubio susjede Franju Domišljanovića (68), njegovu suprugu Dragicu (66), njihovu snahu Šteficu (47) i unuka Marina (20), a teško ranio desetogodišnjeg unuka. Crnički je na sud došao teatralno, svezan u prugastoj pidžami i poduže kose. Bit će zapamćen njegov odgovor sucu na pitanje zašto je ubio susjede.

„ Eksplodirao sam jer su susjedi tri dana prije iz mene istjerivali đavla i pokušali su me otrovati bojnim otrovima „, izjavio je pobješnjeli Crnički. Na sudu je otrkivena i sablažnjiva činjenica da je Crnički dotad dvaput bio hospitaliziran na psihijatriji uz teške dijagnoze te da se, prema riječima psihijatrice, sudske vještakinje Ivane Peko – Čović: „tako nešto moglo očekivati ukoliko bolest nije bila redovno liječena i pod kontrolom psihijatra“. Crnički je umro u psihijatrijskoj ustanovi.

General u mreži alkohola i osvete

Devetodnevna drama uprizorena je u rano proljeće 2008. u Velikoj Vetreničkoj i okolnim golubovečkim i loborskim selima. Uvertira je bila krvava: četvero mrtivih. Glavni protagodnist nije bio labilan seoski mladić sklon alkoholu nego seoski šerif, točnije poznati general hrvatske vojske koji je isto tako imao problema s alkoholom koji je u kombinaciji s bolešću i nakupljenim frustracijama, eruptirao u neželjenom smjeru. U Vitešincu nedaleko od Ivanca, general pukovnik Ivan Korade (44) prvo je ubio policajca i svojeg nekadašnjeg ađutanta Davora Petriša, a u rodnome  selu presudio je  62-godišnjoj susjedi Ceciliji Hudić, njezin unuku Goran Hudiću, te susjedu Franji Kosu (62), dok je Vladu Knoka zvanog Pšenica ranio u nogu.

Korade je, kasnije se doznalo, krenuo u osvetnički pohod jer Petriš nije izvršio što mu je naredio (otmica), dok su mu se susjedi ranije zamjerili, izuzev nedužnog dječaka od 15 godina. Cecilija ga je nekad davno navodno optužila za krađu u trgovini, a Kos ga je ranio nožem za neke seoske tučnjave. Ali, general se za razliku od prethodno spomenutih počinitelja teških kaznenih djela, nije predao policiji, već se lukavo skrivao u okolnim šumama i napuštenim kućama i vikendicama.

Najveća potjera u dosadšnjoj povijesti hrvatske policije okončana je „neslavno“ jer je u akciji hvatanja generala poginuo 32 – godišnji pripadnik „Kobri“  Mario Kusanić iz Karlovca. Kad je vidio da ne može pobjeći specijalcima, Korade se, tvrdi policija, „ubio iz vatrenog oružja“.

Zakazale službe?   

Što je zajedničko ovim slučajevima ? Da su svi procesuirani ? Jesu, samo što se pravosuđe  bavi posljedicima, a ne uzrocima tragedija. U svih pet priča zakazalo je društvo, to jest nadležne službe, ustanove, institucije. Pogotovo kod Koradea, Crničkog i Lovrenščaka. General Korade, koji je bio osvjedočeni ratni heroj i veliki vojskovođa, osjećao se odabačen u društvu; prerano je umirovljen, nije imao što raditi i nitko se nije bavio njime.

Nije li Korade mogao obnašati naku savjetničku funkciju u Glavnome stožeru, pa makar i formlanu, a ne da je prije četrdesete završio u penziji, prepustio se alkoholu i svojem privatnom ratu. Slučaj Crničkog je čisti skandal. Zar čovjek s takvom dijagnozom može slobodno šetati ulicama i još k tome posjedovati oruže? Pa, što to nitko ne kontrolira?

Čovjek s dijagnozom, Crnički, radio je kao prometnik na želejzničkom kolodvoru u Zlatar - Bistrici ? Što da mu se pomutilo na poslu ?! Lovrenščak je, pak, počinio zločin nakon 40 – godišnjeg staža kroničnog alkoholičara. Zašto on prije nije završio na liječenju nego mu se ono određuje u penalnim uvjetima?!

Ako su zakazale službe, ne bi li se netko barem trebao ispričati ako ne odgovarati za propuste. Ako je problem zakonska regulativa, treba ju hitno mijenjati da bi se mogli prevenirati velike tragediji i zločini po kojima je naša pokrajina, nažalost, postala poznata.