Malo tko se može pohvaliti da je 'na sezoni' bio u Skandinaviji. I to i ljeti i zimi. No 28 – godišnji Pregračanin Igor Hustić u svom životopisu se može pohvaliti time i još mnogim drugim atraktivnim hobijima. Ovog profesora kineziologije i odgajatelja u Srednjoj školi u Pregradi avanturistički je duh odveo daleko izvan naših granica, a poslovi koje je obavljao sve su samo ne uobičajeni i svakodnevni. Igor je naime, ljetne sezone u Novreškoj odrađivao kao kajakški vodič, a zimske kao trener i vodič haskija.

Početak kajakarenja

Ljubav prema kajakarenju u ovom se 28 – godišnjem kineziologu probudila još za vrijeme studiranja kada je na fakultet došao vlasnik kajakaške firme koji je tražio zainteresirane za posao. Tada je Hustić počeo raditi kao kajakaški vodič na Dugom Otoku i Kornatima. - Ture na Kornatima započinjale su u mjestu Sali. Pričekali bismo goste da siđu s broda, pa smo se biciklima vozili na najjužniju točku Dugog Otoka gdje su nam bili kajaci. Kajakarili smo po sjevernom djelu Kornata, a pauzu bi napravili u nekom od kornatskih restorana i odkajakarili natrag gdje su nam bili bicikli. Završilo bi oko 20 sati na večer – opisao nam je Hustić koji se prošlo ljeto istim poslom bavio u Norveškoj gdje je bio kajakaški vodič na fjordovima. – Preko interneta sam zapravo našao tvrtku koja je tražila kajakaškog vodiča, a u Norveškoj sam bio četiri mjeseca. Uzeo sam neplaćeni godišnji u školi i otišao na avanturu – dodao je 28 – godišnjak.

Fjordovi vs. Kornati

Kajakarenje u Hrvatskoj i kajakarenje u Norveškoj su, priča, dvije različite priče. Iako se taj sport, odnosno vješetina, razvio upravo u polarnim krajevima od kuda se proširio na čitav svijet, Igor ističe kako mu se kajakarenje u Hrvatskoj više sviđa. - U Norveškoj su puno niže temperature. Temperatura vode je između 8 i 15 stupnjeva Celzijusa, a često pada kiša. Za kajakarenje se morate odjenuti slično kao da idete na skijanje. Preko odjeće imate odjelo koje omogućava da ostanete suhi kad padnete u vodu, a nosite i sigurnosni prsluk te komletnu opremu za spašavanje – ispričao je Igor Hustić. Napominje, priroda je u Norveškoj predivna, baš kao i impozantni i veličanstveni fjordovi, no nedostaje sunca. Da bi se najbolje doživjela ljepota fjordova oni bi, kaže, trebali biti obasjani suncem, a to je vrlo rijetko. – Na Kornatima je pak druga priča. Dovoljno ti je da imaš majicu na sebi, naočale i šešir. Ako padneš u vodu, to je osvježenje. Jednostavno, samo kajakariš i uživaš. Hrvatska je obala idealna za istraživanje kajakom – naglasio je diplomirani kineziolog koji dodaje da se u Norvešku zaljubio mnogo prije nego što je tamo otišao raditi kao kajakaški vodič.

'Dog musher'

Još u studentskim danima Igor je zimi radio kao učitelj skijanja. Kada je diplomirao, odlučio je iskustiti neku novu avanturu pa je u Google počeo upisivati pojmove poput 'skijanje i borovak u prirodi', 'skijanje i kampiranje' i slično. Tada je našao jednu tvrtku koja se bavila skijanjem upravo u Norveškoj te im je poslao upit trebaju li učitelja, no oni su mu odgovorili kako ne trebaju nego da im je potreban 'dog musher', odnosno trener pasa. Hustić je počeo istraživati što podrazumijeva taj posao i ono što je saznao jako mu se dopalo. Odlučio je poslati e- mailove u nekoliko firmi koje su se time bavile te je odabrao jednu od tri ponude i otputio se u Norvešku. – Tamo sam bio tri mjeseca, odnosno, na prijelazu iz 2014. u 2015. godinu. Moram odmah objasniti da u Skandinaviji općenito postoje ljudi koji se bave haskijima za utrke i oni koji imaju firme koje se bave turstičkim rutama na kojima haskiji vuku turiste u saonicama. Firma u kojoj sam ja radio bavila se turističkim turama – ispričao nam je mladi Pregračanin detaljno opisujući kako su te ture izgledale. Postojale su, kaže, tri vrste turističkih tura s haskijima. Trajale su 20 minuta te dva ili pet sati. One od dvadeset minuta uključivale su samo vožnju fjordovima, a one od dva sata nešto dulji put, kuhanje čaja na odredišu te povratak.

Internacionalna ekipa

Najzanimljivije su bile one u trajanju od pet sati. – Na turu u trajanju od pet sati kretalo se po noći, a cilj je bio da se pokuša vidjeti polarna svjetlost. Odredište nam je bio tradicionalni šator starosjedioca Laponije. Tu bismo napravili pauzu, popili bi čaj napravljen od lokalnih bobica, pojeli sendvič od sobova, uživali u polarnoj svjetlosti, ako bismo imali sreće da je vidimo, i vraćali se natrag – objasnio je Igor. No sam posao nisu bile samo ture s haskijima. Tvrtka za koju je Hustić radio imala je nešto više od 150 haskija. Ujutro ih je bilo potrebno nahraniti, pokupiti izmet oko kućica, pripremiti saonice, organizirati haskije u timove te pripremiti sve za dolazak turista. Sve mu je to, ističe Igor, bilo novo i zanimljivo. - Priroda je potpuno drugačija. Sve je konstantno u snijegu, a temperatura je oko -20 ili – 25. Kad sam došao gore bila je polarna noć što znači da je dnevno bilo oko jedan sat svjetla. Moram priznati da mi je trebalo mjesec dana da se priviknem na temperature – prisjetio se Hustić zimskog boravka u Norveškoj. Tamo, kaže, nije bio jedini Hrvat budući da je s njim radio i kolega iz Splita, no dodaje, firma uglavnom zapošljava strance, a ne lokalno stanovništvo. – Imao sam kolege iz Češke, Slovačke, Njemačke, Danske... Takav posao s haskijima na nekoj svjetskoj razini spada u atraktivne poslove koji su vrlo zanimljivi strancima. Oni su spremni tamo doći i volontirati. Plaća je bila ispod prosječne norveške, što 'lokalcima' nije primaljivo. Isto tako, strancima je to sve uzbudljivo i novo pa se puno više užive u sam posao – objasnio je Igor Hustić.

Voćarstvo, pčelarstvo, sport

Trenutno, priznaje, nema planova i ne zna kamo će ga put ponovno odnijeti. Ima ponudu za odrađivanje ljetne sezone u Norveškoj, no razmatra mogućnost da ponovno ode na Kornate. No činjenica da trenutno nije u nikakvom avanturističkom pohodu ne znači da se ovaj mladi Pregračann dosađuje. Kada završi radni dan kao profesor u pregradskoj srednjoj školi, Igor rado skija, igra nogomet i bavi se borilačkim sportovima. Uza sve to, ovaj se mladić bavi i poljoprivredom i pčelarstvom. U svom voćnjaku, naime, uzgaja stare sorte voćaka te kruške vilijamovke. Na koji će ga kraj svijeta put odnijeti još uvijek nije siguran, no mi smo sigurni kako ćemo o njemu u budućnosti još imati mnogo toga za napisati.