Ovih dana nitko sretniji od Marka Maloče, predsjednika Županijskog suda u Zlataru. Palača pravde, za koju je kamen temeljac položen 6. travnja 1997. godine, primit će sudbenu vlast koja je do sada godinama djelovala u krajnje neprimjerenim uvjetima.
Predsjednik Županijskog suda Marko Maloča



Uspjeh je to poštovanja vrijedan, a u njemu ne mali je udjel Marka Maloče, čovjeka ne velikih riječi, kojega Zlatarščani, po prirodi ne odveć naklonjeni «dotepencima», vole, premda je Marko rođen daleko na jugu, u Kijevu.

Odgojen uz ovce i zemlju

U slobodnim trenucima odjene radnu odjeću, sjedne za volan traktora i bez oklijevanja krene prema nekom od uobičajenih poslova na gazdinstvu roditelja njegove supruge Mire, kćeri jedinice.

-Od djetinjstva sam naučen sve raditi. Odgojen sam uz ovce i konje, krave i zemlju. Oženio sam jedinicu u roditelja, koji imaju zemlje, pa sam malo po malo počeo pomagati i sve više u to ulazio. Ostao je onaj trag iz djetinjstva. Težak je to fizički rad, ali dođe mi kao ispušni ventil.

Maloča je Miru upoznao kao mlad sudac, dok je stanovao u kući policajca Ilića, u negdašnjoj Končarevoj, a danas Krešimirovoj ulici, u kojoj se i sam obiteljski skrasio. Supruga je zaposlena u Općinskom sudu, a njihove kćeri već su odrasle djevojke. Andreji je 27. godina, a Marija je brucošica na pravu.

Ispred njihove obiteljske kuće u Zlataru zasađena je smokva. Nije Marko toliko na tome inzistirao, više gospođa Mira, znajući kako zagorske zime znaju biti oštre što je za smokvu ubitačno. -Drago mi je vidjeti smokvu pred prozorima kuće. Podsjeća me na kraj u kojemu sam rođen. Već se nekoliko puta smrzla, ali korijen ostane i potjera- kaže Marko.
Umjesto unaprijed, okrećemo stranice spomenara unatrag, prema djetinjstvu, možda najljepšem životnom razdoblju koje živi u sjećanju svakoga čovjeka.

Opustjelo rodno Kijevo

-Danas nitko od mojih nije u rodnom Kijevu. Nas je rođeno osmero braće i sestara i svi smo po svijetu. Dva brata su u Švicarskoj, dvije sestre u Bosni i Hercegovini, ostala braća u Zagrebu, a ja u Hrvatskom zagorju. Odmah nakon rata 1996. godine roditelji su se vratili u Kijevo. Tata je već bio u godinama, oslabio je na noge i 1998. je umro. Majka je živa, nije htjela k nama u Zagreb ili u Zagorje. Htjela je biti u Kijevu i sada je u Domu starijih u Kninu. Naša je kuća, kao i sve u Kijevu, bila spaljena, ali ju je država obnovila. Kijevo živi u srcu, djetinjstvo je dolje provedeno, doduše najmanji dio života, ali djetinjstvo ostaje, to se ne može izbrisati.

Marko nije planirao studirati pravo. Draža mu je bila medicina, ali mu je nedostajalo nekoliko bodova. Danas ne žali što nije postao liječnikom, jer obje su profesije humane i u službi čovjeka. Školovao se bez pomoći roditelja. Nakon završene gimnazije u Sinju i odslužene vojske, bratić ga je «povukao» u Švicarsku. Vratio se nakon dvije godine, upisao pravo, a ušteđevinu je polako trošio, pomažući čak i mlađu braću povlačeći je u Zagreb.

-Svi smo stali na noge, sva braća imaju svoje kuće i obitelji- kaže danas uvaženi sljedbenik Božice pravde koji nakon završenog studija prava 1975. godine nije imao problema sa zapošljavanjem, ali honorarnim. Do stalnog radnog odnosa bilo je teže doći. -Na nekoliko mjesta dao sam molbe, ali svugdje sam kiksao. U Vjesniku je izašao natječaj za suca za prekršaje u Zlataru. U međuvremenu dobio sam ponudu za rad u «Đuri Đakoviću» u Slavonskom Brodu, bio sam tamo na razgovoru, valjda sam im se svidio i kazali su kako će formalno raspisati natječaj i da za 15 dana mogu doći na posao. Bio sam pozvan na razgovor i u ondašnju općinu Zlatar Bistrica, počeo sam raditi, da bih drugi dan dobio brzojav kako se moram javiti u Slavonski Brod. Zahvalio sam im i odlučio ostati u Zagorju. To je ujedno bio Markov prvi susret sa kajkavštinom. Imao je teškoća u početku.

-Sjećam se jednog slučaja iz Mača, kako je netko nekoga napao vinjakom. Smatrao sam kako je riječ o boci vinjaka i zamislio sam kako je bacio bocu s vinjakom. Diktirajući, službenica me gurkala kako to nije boca, nego je to bio kosir, kako mi to velimo po hrvatski.

Izazov i rizik

Kako sudaca nije bilo, a do prekršajaca se lakše došlo, bivši predsjednik Općinskog suda, pokojni Vladimir Dundović, molio je Marka da prijeđe na Općinski sud i u srpnju 1979. bio je imenovan sucem Općinskog suda Zlatar. Nakon karijere u Općinskom sudu pri osnivanju Županijskog suda u Zlataru , 1996. godine, molili su ga da se prihvati dužnosti predsjednika. Nova nepoznanica, a bio je i izazov i rizik. Bilo je teških trenutaka.

-Stanje u sudstvu Krapinsko-zagorske županije je dobro, među boljima u Hrvatskoj. S mladim i novim sucima imamo stalnu komunikaciju, stojimo im na usluzi i ima razloga zadovoljstvu- kaže.

Da je postao Zagorcem kazuju Markove gorice i klijet na Vargovu brijegu, s kojega se Zlatar vidi kao na dlanu.

-Imam zasađen rajnski rizling, zeleni silvanac, nešto sauvignona i 200 čokota šipona. Netko šipon ne voli jer je kiselkast, a imam i nešto slovenske sorte žuti plavac. Berem oko tisuću, tisuću dvjesto litara, a ove sam osamsto, ali je kvaliteta bolja od prošlogodišnje. Volim se veseliti na brijegu s prijateljima. Nije daleko od posla i Zlatara. Dok nisam došao ovdje nisam znao što znači klijet i kakvo je to opuštanje. Tu se mogu isključiti i širiti dobre vibracije. O poslu pri klijeti nema razgovora. Volim i zapjevati. Suza za zagorske brege je moja popevka.