Gotovo ne prođe mjesec dana, a da se članovi zlatarskoga Hrvatskoga planinarskog društva „Oštrc“ ne upute u osvajanje nekog planinskog vrha. Tako su nedavno četvorica hrabrih osvojili 5 165 metara visoki Ararat, na sjeveroistoku Turske, 16 kilometara zapadno od Irana i 32 km južno od Armenije. Biblija ovu planinu označava kao mjesto na kojemu se nasukala Noina arka poslije potopa. Riječ je o drvenom plovilu koje je izgradio Noa na Božju zapovijed kako bi spasio sebe i svoju obitelj kao i životinje od Potopa, a ta je pripovijest sadržana u židovskoj i kršćanskoj starozavjetnoj Knjizi Postanka. Iako se planina nalazi u Turskoj, Ararat je nacionalni simbol Armenije. Zagorski sudionici ekspedicije na Ararat bili su Robert Mateković (31) iz Velikog Trgovišća, Luka Špehar (33) iz Zlatara, Frane Usmiani (42) iz Oroslavja i najmlađa među njima Katarina Kajić (29), Zagrepčanka mačanskih korijena. K tome, Robert i Frane su članovi Hrvatske gorske službe spašavanja iz Zlatar Bistrice.

O usponu na Ararat ustrajni Zagorci razmišljali su još prije dvije godine, nakon nezaboravnog „putovanja“ s Lukom Špeharom po Kavkazu (Kazbek 5047m/nv i Elbrus 5642m/nv), no pandemija im je poremetila planove. - I tako, dvije godine poslije, napokon smo krenuli u nove izazove. Nakon večernjeg leta za Istanbul, trebalo je dočekati jutro na aerodromu i zatim dva sata letjeti do Igdira, grada na istoku Turske. Tamo nas je dočekao naš vodič Adem s kojim smo krenuli prema Dogubeyazitu, konačnom odredištu prije samog uspona na Ararat. Smješten je na samoj granici s Iranom što smo zapazili tek nakon učestalih kontrola koje vrše vojnici sa dugim cijevima- pripovijeda Robert, zadivljen posjetom palači Ishak Pasa Saray, građenoj na 2.200 metara nadmorske visine, čija je gradnja počela 1685. godine. To je polusrušena palača i administrativni kompleks koji se nalazi u okrugu Doğubeyazıt u pokrajini Ağrı u istočnoj Turskoj. Mini busom su krenuli kroz pustinju, sve do kurdskog sela na 2.200 metara visine, gdje je počeo uspon Zagoraca na Ararat. Penjali su se zajedno s lokalnim vodičem i nakon nekoliko sati penjanja stigli su u prvi kamp na 3400 metara visine , gdje su podigli šator.

Nakon noći pod zvijezdama slijedio je uspon do drugoga kampa na 4200 metara. - Nakon dolaska na mjesto drugog kampa procedura je ista kao i dan prije: dizanje šatora, kopanje kanala kako voda od otopljenog snijega ne bi ulazila u šatore te kretanje na aklimatizaciju. Nakon 100 m uspona vidimo da nas noćas ne čeka lagani zadatak kao što smo mislili, jer ispred nas su snijegom prekrivene padine nagiba većeg od 50 posto, idealne za lavine. Ararat se često spominje kao najlakši 5-tisućnjak na svijetu, no meni se Kilimanjaro činio puno bezazleniji- nastavlja Robert o svojim dojmovima i doživljajima zagorske ekspedicije.

Dio ekipe počeo je osjećati laganu glavobolju od visine, koja se povlači nakon aspirina. Nakon laganog doručka, oko sat poslije ponoći, krenuli su na završni uspon . Penjući se nekoliko sati na temperaturi od -5°C jedva su dočekali da ih ugriju prve zrake sunca. - Dolaskom na visinu od 4700 m/nv dio ekipe počeo je osjećati krizu i iscrpljenost izazvanu nedostatkom kisika. K tome, Katarini je to bio prvi uspon iznad 3000 m. Na visini od 4800 m/nv nema više stijena koje vire iz snijega te počinje dio vječnog leda i snijega. Na tom mjestu stavili smo dereze i krenuli na završni juriš. Za manje od sat vremena, negdje oko 07:30 po lokalnom vremenu, popeli smo se na najviši vrh Turske - niže svoje impresije Robert Mateković, spominjući kako su od uspona na vrh do silaska u "dolinu" hodali 12 sati.