ZL: Najavili ste svoj odlazak u mirovinu krajem mjeseca lipnja. Koliko su Vam brzo (ili sporo) prošli mandati na čelu Doma zdravlja Krapinsko – zagorske županije?

Dr. Dogan: Mislim da je jako brzo prošlo vrijeme. Shvatila sam koliko sam dugo tu tek kad mi je netko od novinara rekao da sam dugovječna ravnateljica Doma zdravlja. To me malo zbunilo, jer se meni nije činilo tako. Sve dok nisam počeka razmišljati o tome koliko je vrijeme brzo prošlo. No, kad pogledam koliko dugo radim, mislim da je vrijeme da odem u mirovinu i da se posvetim nekim stvarima za koje nisam imala vremena.

ZL: Koliko ste dugo ravnateljica Doma zdravlja i gdje ste radili prije?

Dr. Dogan: Imenovana sam ravnateljicom 1.7. 2012., a prije toga radila sam u obiteljskoj medicini. Bila sam u zakupu u ambulanti u Stubičkim Toplicama vrlo dugo, zapravo od početka rada tamošnje ambulante. Ja sam prvi liječnik u Stubičkim Toplicama, zajedno sa sestrama skupljala sam pacijente. Bilo je vrlo lijepo i zanimljivo.

ZL: Kako danas funkcioniraju ordinacije obiteljske medicine i koji su problemi s kojima se liječnici obiteljske medicine susreću?

Dr. Dogan: Veliki izazov je organizacija zdravstvene službe. Tehnologija se puno promijenila. Pacijenti se žale, da ne mogu dobiti liječnika na telefon. U ono vrijeme kad sam ja krenula, nije toga bilo toliko. Sjećam se jedne pacijentice, koja mi je rekla da ona zove svoga doktora 90 puta, a nitko se ne javlja. Pa nekad je bila stara navada da dođeš u ambulantu i vidiš da li doktor radi. Tad smo kod te pacijentice ustanovili da je doktor na godišnjem, da nikoga nema u ambulanti i zbog toga s nitko nije javljao. Teško je današnjim liječnicima, jer telefon zvoni od jutra do sutra. Osim što se sestra mora javljati neprestano na telefon, tu su i e-mailovi. Pacijenti šalju e-mailove čak i sa slikama i očekuju dijagnozu i da im liječnik odmah odgovori, što je nemoguće. Kolege se žale da dolaze ranije, moraju odgovarati po sat dva na te mailove da bi pacijenti bili zadovoljni, da se ne bi tužili. Osnovno bi bilo da pregledavaju pacijente u ordinacijama, a sada se to svelo na mnogo pisanja. Uz tu administraciju koja postoji u obiteljskoj medicini, tu su telefoni, mailovi i aplikacija za naručivanje lijekova. I za to vam treba dva sata da preslušate, a onda treba i pregledati kartone, da liječnik vidi što se naručuje i kako se troši, za to postoji odgovornost. To je sve vrlo teško i malo vremena ostaje za rad za koji ste učili, da se posvetite pacijentima u ordinacijama. Mislim da se tu u budućnosti mora nešto promijeniti, jer vjerujem da ovaj način organizacije službe mlade liječnike udaljava od obiteljske medicine.

ZL: Upravo je to jedan od velikih problema domova zdravlja, s kojim se suočavaju pacijenti u mnogim sredinama, pa tako i pacijenti u Krapinsko – zagorskoj županiji. Nedostatak liječnika. Koliko ih fali u našem Domu zdravlja?

Dr. Dogan: Mislim da se taj problem neće brzo riješiti. Kad sam završila studij bilo je vrlo teško dobiti specijalizaciju. Morali ste raditi bar neko vrijeme u primarnoj zdravstvenoj zaštiti da biste dobili mogućnost za specijalizaciju. Sada su otvorna široka vrata i možete to odmah kad završite medicinski fakultet. Tada niti ne upoznate zdravstveni sustav i rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, pa mnogi liječnici specijalisti u bolnici ne znaju što mi radimo u obiteljskoj medicini, jer to nikad nisu radili. I to mislim da nije dobro. Biti liječnik obiteljske medinice nije lagani posao. Sami ste na terenu, sami o svemu odlučujete, a u bolnici je to ipak drugačije. U našem Domu zdravlja fale četiri liječnika obiteljske medicine. Jedan u Krapini, no tu će doći kolegica iz Gornjeg Jesenja, tako da će u Gornjem Jesenju faliti liječnik. Zatim u Loboru, Zlataru i Gornjoj Stubici. Liječnik iz Mihovljana se vraća raditi, kao i kolegica sa specijalizacije u Gornjoj Stubici, no jedna ambulanta tamo ostaje bez liječnika, jer se nitko nije javio na natječaj. Sreća je da smo posljednjih godina pokrili pedijatrijske ambulante i nadamo se da će te liječnice ostati raditi.

ZL: S kojim ste se izazovima susretali nakon što ste imenovani ravnateljicom?

Dr. Dogan: Došla sam iz ambulante obiteljske medicine i prvo sam se trebala upoznati s poslom ravnateljice. Bila mi je jasna organizacija zdravstvene službe, jer sam preko 30 godina radila u obiteljskoj medicini, tako da mi je taj posao organizacije službe i funkcioniranja zdravstvenog sustava bio mi je jasan. No, trebalo mi je vremena da se upoznam s onim drugim dijelom, a to je menadžerstvo i ekonomija. Tu zahvaljujem svojim suradnicima koji su mi pomogli u svemu tome i na kraju doprinijeli tome da sam ostala tako dugo. Najveći izazov na početku bio je ojačati funkcioniranje jedinstvenog Doma zdravlja. Začudilo me da su još uvijek svaki dom zdravlja funkcionirali sami za sebe, iako su već pet godina bili ujedinjeni u jedinstveni Dom zdravlja. Svaka ispostava imala je koordinatora, sastajali smo se, da vidimo što se radi na terenu, puno sam hodala po županiji, radila planove, prioritete. Željela sam jednake kriterije svima, a koliko sam uspjela u tome, to znaju oni na terenu, ali sam se maksimalno trudila. Jedan od izazova bio je i organizacija saniteta kojeg sada nema. Svaki sanitet je radio za sebe na svom području, a uspjeli smo osnovati dispečerski centar. To je sad sasvim drugačija priča, sada je to Zavod za hitnu.

ZL: S čime će se u narednim godinama suočavati Dom zdravlja i Vaša nasljednica?

Dr. Dogan: Ovi gore spomenuti izazovi ostati će i za moju nasljednicu. Želim joj sreću, mislim da je ovo izazovno i teško vrijeme. Em nema liječnika, što bi trebala biti osnova. A i nije to bolnica, da netko iz jednog odjela uđe u drugi. Vi imate prazne ambulante, nezadovoljne pacijente, tako da to je najteže organizirati. Pomažu nam specijalizanti, liječnici u mirovini, ali i oni se povremeno iscrpe. Drugi izazov su financije, odnosno naši prihodi. Ako se ne promijeni financiranje od strane Hrvatskog  zavoda za zdravstvenog osiguranje, bit će problem kao što je u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama. Ministarstvo i Vlada povećali su koeficijente liječnicima, ali te financije HZZO ne prati. Došli smo u priliku da nam se materijalna izdavanja za zaposlenike gotovo približavaju financijama koje dobivamo za funkcioniranje Doma zdravlja. Plaću treba isplatiti i sva materijalna davanja prema zaposlenicima, tako da to je izazov budućih vremena, financije. To nije problem samo kod nas, već svih domova zdravlja u Hrvatskoj, no dobili smo naznake da će HZZO povisiti to. Mogu se pohvaliti da smo jedan od domova zdravlja koji smo pozitivni u financijama i voljela bih da to tako ostane.

ZL: S druge strane, tu su i ulaganja u objekte, vozni park, medicinsku opremu?

Dr. Dogan: Imamo 30 objekata, neki su stari po 40, 50 godina. Neke smo više neke manje obnovili kako su bili prioriteti, no uvijek se nešto dešava na terenu i ulaganja su stalno potrebna u sve ono što je potrebno da bi ambulante funkcionirale. Svake smo godine kupovali i 2-3 vozila saniteta i 2 za patronažu, što su znatna sredstva, no tako smo svake godine zanavljali vozni park, pa sada u sklopu Doma zdravlja imamo 49 vozila, što treba i održavati. Sredstva su potrebna i za ulaganje u medicinsku opremu, pa smo tako gotovo sve zubne mašine zamijenili i trenutno imamo dvije u nabavi, a imamo 17 dentalnih ordinacija. U 12 godina mislim da smo puno toga radili. To najbolje mogu prosuditi djelatnici, no mislim da smo bili prisutni u svakom kutku županije.

ZL: Sada slijedi onaj lijepi dio, nakon dugogodišnjeg rada. Veselite li se mirovini, kako ćete provoditi vrijeme?

Dr. Dogan: Prvo se moram malo odmoriti. Imam kuću, unuku, psa, tako da se imam čime i kime baviti. A uvijek se mogu još malo vratiti raditi. No, kad gledam koliko imam staža, 44 godine, pa to je dosta. Čovjek se umori i potrebno je posvetiti se malo sebi i obitelji.