'Ma on je legenda, ima zlatne ruke', pune su riječi hvale vjerne mušterije za jedinog krapinskog postolara, Josipa Hršaka (74). Iako je to zanat koji polako izumire, prema učestalosti posjeta klijenata očito je još uvijek jako potreban. Josipu dolaze mušterije iz cijele okolice Krapine, Zaboka, pa čak i Slovenije. 'Budete mi popravili štiklu, petu mi je izgrizel pas', 'zbušite mi rupice ne remenu', 'sredite mi torbicu', 'popravite kišobran' samo su neki od brojnih i neobičnih zahtjeva. A Josip Hršak im strpljivo i sa smiješkom udovoljava već godinama.

- Ovim poslom počeo sam se baviti još kao mali dečec, s 10 godina starosti. Tata mi je bio šoštar, imao je postolarski obrt u Polju Krapinskom, i polako me je priučavao da mu pomažem. I tak sam počeo s tim. Ako je škola bila ujutro, pomagao sam tati popodne i obrnuto. Onda su se roditelji morali slušati, nije bilo 'neću', a s vremenom sam taj posao i zavolio. I tako su godine prolazile. Nakon 8. razreda završio sam Školu učenika u privredi, pa otišao u vojsku i nakon toga kod oca nastavio raditi 10 godina. No nije me prijavio, nisam imao radni staž. Kada je zatvorio radnju i otišao u penziju, ja sam odlučio otvoriti svoju radnju. Prvo sam je otvorio u Ulici Matije Gupca 1973. godine, a zatim preselio u Ulicu Ljudevita Gaja 1976., i od tada tu radim non – stop – ispričao je Hršak. U starosnu mirovinu je otišao 2010. godine, a kako su penzije male, tražio je odobrenje da još malo radi u mirovini. Kako se radi o deficitarnom zanimanju, Josip je odobrenje i dobio.

- U svom dugom radnom stažu popravio sam toliko cipela da mislim da ne bi stale u jednu teretnu kompoziciju – smije se Josip, koji se može pohvaliti ne samo popravkom, već i izradom cipela. – To sam još kod oca naučio. Većinom smo radili nove cipele za sajmište jer nije bilo toliko trgovina s cipelama. Ljudi su naručivali, na sajmištu smo uzimali mjere i za idući sajam ih dostavili. Bile su to i dobre cijene, pristojne, nismo izrabljivali ljude, ali da zaradimo za život i pokrijemo režije. Za izradu jednih cipela mi treba cijeli dan, od krojenja, šivanja do završetka, oko 12 sati, no to je ručni rad i kvalitetniji od cipela iz dućana – priča Josip, navodeći da su ljudi njegovim ručno izrađenim cipelama uvijek zadovoljni jer traju najmanje 5 godina.

– Malo su i skuplje, cijenim ih 500 kuna, no i u trgovinama ima tako skupih, a manje kvalitetnih. Općenito, kvaliteta cipela nekada i danas je neusporediva. Te današnje jeftine cipele od papira, kada se namoče, samo se raspadnu. Moje ne – kaže postolar Hršak. Krapinski postolar još uvijek čuva kao suvenir jedne mini cipelice koje je izradio kao dječak u 8. razredu. - To mi je bila igra, kao suvenir, igračka, ali su prave, sve imaju. Kad sam išao u 1. srednje, razrednica mi je rekla da ih donesem i stavim na izložbu, a onda ih uzela i čuvala poslije u svojoj vitrini. Kada je oboljela, poslala mi ih je natrag. Unutra je i drveni kalupčić, koji sam ručno napravio, petica zabita s čavlićima, a šivao sam ih na singerici od mojeg tate, koju još imam - ispričao nam je Josip.

Kao što je već poznato, postolari ne popravljaju samo cipele. Oni su majstori za sve, koji trebaju biti kreativni i snalažljivi. – Čuda radim, nije to samo tak, moraš biti univerzalac. Donesu mi ljudi cipele koje nisu za drugo nego za baciti, pa vele, ti buš neke zmislil, ti buš neke napravil. Pa zmislim i napravim – sa smiješkom priča Josip. Zlatno doba, kada je bilo najviše posla, bilo je u periodu od 1980. do 1985. godine, kaže.

- Posla je bilo prije jako puno jer su ljudi bili zaposleni, no kad je nastala privatizacija i kad su ljudi ostali bez posla, meni je posao pao 80 posto. Upao sam u dug od 40 tisuća kuna, nisam imao čime plaćati mirovinsko niti zdravstveno. I onda sam morao dati jednu livadu za taj dug. Ministar je dao 3 solucije za vraćanje duga - u gotovini uz 20 posto popusta, na rate i tko je imao nekretnine da založi. Ja sam imao taj tranik i založio sam ga za dug. Nikad ipak nisam prestao raditi, bio sam jako uporan, razmišljao sam kako bude bolje, no još dan danas je lošije nego prije. Nije to posao kao nekad, kada su se mijenjali đonovi i pete, sada se najčešće traži lijepljenje. Sad krpam, tek toliko da režije podmirim i da živim. Volim to što radim, ali već mi je pomalo dojadilo tolike godine, već mi se i kičma iskrivila, od tolikog sjedenja. Dok me zdravlje služi, ovim ću se baviti. Kaj bu dalje, ne znam, što donese sudbina – zaključuje postolar Josip, koji je ove godine i jedan od dobitnika priznanja Grada Krapine za dugogodišnji doprinos očuvanju tradicionalnog postolarskog zanata.