Naš svakodnevni život prepun je kritika. Kritiziramo nečije ponašanje, nečije postupke, nečiju odjeću, nečiju frizuru, nečiji auto i štošta drugo. Naravno, ako nam netko i nije baš drag kritike će biti žešće i negativnije. Ipak, takve bismo kritike mogli nazvati amaterskima jer se temelje na subjektivnim procjenama i nekim našim zapažanjima.

S druge pak strane ima ljudi kojima je posao kritizirati pa tako imamo modne kritičare, filmske kritičare, društvene kritičare, političke kritičare i još mnogo drugih vrsta kritičara. Kažu oni, da bi netko bio kritičar mora mnogo znati o temi o kojoj govori. Apsolutno se slažem s njihovom tvrdnjom, no nema li i u njihovim kritikama subjektivnosti? Nisu li i oni samo ljudi koji u svoje kritike ipak usađuju malo one ljudske simpatije ili antipatije prema nekome ili nečemu? Nisu li i oni ljudi koji imaju svoja mišljenja i svoje stavove te ih, barem u maloj mjeri, ugrađuju u svoje kritike? Naravno da te kritike nisu potpuno objektivne i da sadrže barem mali postotak osobnog mišljenja i stavova.

E sad, problem se stvori kada nekome uputimo kritiku, a on kritike ne zna primati. Znam da Vam se nebrojeno puta dogodilo da ste nekome uputili dobronamjernu kritiku ili ste izrekli neko mišljenje o nečemu pa niste naišli na odobravanje. Zašto je tome tako? Eto, ljudi su danas skloniji zatvarati oči pred realnošću i istinom nego prihvatiti dobronamjernu kritiku ili nečije mišljenje. Ne daj Bože da ste nekome uputili kritiku koja se tiče nekome tko je član njegove obitelji ili bliže okoline jer odmah ćete primiti rafalnu paljbu negativnih komentara, a našla bi se, vjerojatno, tu i pokoja pogrdna riječ.

Vjerujte, ovo govorim iz iskustva. Čini se da je danas svoje mišljenje bolje zadržati za sebe, jer ako ga kažete nekome, tu uglavnom mislim na prijatelje i članove šire rodbine, i ako budete potpuno iskreni (a to mišljenje ne bude baš najpozitivnije) riskirate to da se netko na vas naljuti ili se s vama posvađa. 
Ali ipak, kakav bi to svijet bio bez kritike? Kako bi izgledalo društvo da ga nitko ne kritizira, da nitko ne sagledava koji problemi muče ljude, da nitko ne daje mišljenja o tome što se to oko nas događa? Ljudi su danas skloni sami sebe hvaliti, sami sebi pridavati razne statuse, utemeljene i neutemeljene, razne vrline i razne sposobnosti. No u isto vrijeme, ljudi nisu spremni sebe i svoje postupke sagledati kritički, niti dopuštaju drugima da im upute kritiku.

Možda previše danas držimo isključivo do svojeg mišljenja, ne dopuštajući drugima da nam udjele koji korisni savjet ili korisnu kritiku. Ima li smisla biti kritičan? Naravno da ima. Da nismo nimalo kritični prolazili bismo kroz život kao roboti koji su čista mehanika, bez osjećaja, bez mišljenja i bez sposobnosti da razlikujemo loše od dobrog, kvalitetno od nekvalitetnog ili ono što je vrijedno pažnje od onoga što nije.