U tjednu nakon Uskrsa dogodila se prava medijska ofenziva, sa skoro svakodnevnim spektaklom na svjetskom nivou – od kraljevskog vjenčanja u Engleskoj koje su prenosile čak 3 naše televizije (istovremeno je bio i prijenos obljetnice - 150 godina HAZU, s nažalost, malom gledanošću), beatifikacije Ivana Pavla II na prvomajski dan (sa slabom aktivnošću i sindikata i političara, ljudima je valjda još zlo od jaja i uskrsnog hrena & luka), do konačnog smaknuća Osame Bin Ladena.

Ovo zadnje još će dugo izazivati kontroverze, od toliko dugog uspješnog skrivanja (nije mu na tragu bila ni Carla Del Ponte) što je svjedočilo o velikoj slabosti svjetskih, posebno američkih tajnih službi, za koje smo (krivo) preko serija i filmova mislili da su svemoguće. A isto se topilo i povjerenje u Baracka Husseina Obamu, koji je ovim postignućem praktički zacementirao svoj drugi mandat u Bijeloj kući koji mu je opasno počeo visiti republikanskom ofenzivom na mnogim poljima. Još kad bi i ekonomska situacija u svijetu konačno procvjetala, gdje bi nam svima bio kraj, mnogi bi možda i zapjevali poneku notu iz (al) kajd(ank)e.

„Zvijezde pjevaju“ došle su do svoje finalne emisije, ispali su odlični Mario Petreković i Ivana Kindl, kojima su finale (ipak) neočekivano uzeli Nataša Janjić i Marko Tolja. Ustvari, finale im je dao žiri i neobjašnjivo je favoriziranje od njihove strane jer prvo su bili kuđeni, da bi za obje izvedbe dobili maksimalni broj bodova, sve desetke? U finalu su i Marija Borić i Ervin Baučić, iako je nakon ocjena žirija prije mirisalo da bi oni mogli kući, a ne Mario i Ivana. Imaju li uopće šanse za pobjedu?

„Drugi format“ ponudio je odličnu emisiju s nazivom „Čitanje gradova“. Akademici prof. Krešimir Nemec i književnik Nedjeljko Fabrio bili su odlični gosti Vlatke Kolarović, a u emisiji je bilo i izvrsnih priloga. Zaključak je da se grad pretvara u shopping mall – u kojem nema prosjaka ni čovjeka s gitarom jer su tamo zabranjeni. O gradu (Zagrebu) pisali su Šenoa, Matoš, Krleža… a Edo Popović konstatirao je da mu je Zagreb bio glavna tema priča, i njegov zavičaj, iako se već neko vrijeme lagano odmiče od njega. Trebaju li zbilja Zagrebu Balzac ili Zola, kao što to misli Marko Grčić, ili se po Krešimiru Nemecu i njegovoj knjizi „Čitanje grada“ možemo složiti da je urbanofobije bilo i prije (uz friški Kerumov stav o „urbanim Jugoslavenima“?). Odnos centra i periferije definitivno se promijenio (u korist periferije), kavane i najljepše trgovine nekad su bile u centru koji sad funkcionalno slabi, šoping centri niču na obodu grada, na periferiji, gdje ljudi ne idu kao šetači, već kao potrošači. Tamo je sve pod krovom, nema vjetra, kiše, sve stimulira na kupovinu, nigdje nema sata, a „ulice“ vas vode prema određenim trgovinama. I minusu na sve ispeglanijim karticama.

„Big brother“ opet u zadnji čas spašava učmalu situaciju velikim promjenama. Do krajnjih granica iscrpili su smetlište pa spojili sve stanare, već je krajnje vrijeme bilo da se sapunica Marijana – Nemeš malo primiri jer postaje ultradosadna. Na pola sezone, na 50. dan u kući stanari su opet razdvojeni, žene su, uz jednu novu stanarku (Antonia) ostale u kući, i moraju kroz razne superherojske zadatke spašavati muške stanare, uz još dvojicu novih (snagator Vladimir i američki plesač Branislav, dosad najekstravagantniji kandidat).

Kraljevsko vjenčanje par dana kasnije nije uspješno nadopunio i „kraljevski klub“, svi su znali da je nemoguće da Real preskoči Barcelonu na njenom terenu, makar u pitanju bila i Liga prvaka… A može li se Dinamo nečemu nadati najesen? Možda, ako u ključnoj utakmici sudi (ili igra) – Zlatko Sudac?