Vlč. Pepek: 'Crkva si nikad nije dala zadatak da bude imućna ili bogata'

ZL: Svećenik ste u mirovini, ali ste i dalje svećenik. Kako provodite vrijeme?

Komorčec: Živim u miru. Nisam vezan na sat, jer nemam te obaveze koje ima aktivni svećenik u službi. Bez obzira bio on vikar, kapelan ili župnik, svaki imao svoje obaveze koje mu Crkva daje kao životni zadatak, a na koncu, od tog rada i posla svećenik i živi. Dok sam bio aktivan, imao sam duhovna i materijalna zaduženja te djelatnost koja je bila u praksi. Sad tih redovitih svakodnevnih obaveza više nemam.

 ZL: Jeste li, kad ste otišli u mirovinu, osjetili nekakvo rasterećenje ili ne?

Komorčec: Iskreno, meni život i posao aktivnog svećenika nije predstavljao teret. Ja sam ga radio s radošću, sa zadovoljstvom, a narod je to prepoznao, prihvaćao i podržavao. I moj stil života, način komunikacije, a pogotovo moj rad u školi, gdje su me kao nastavnika vjeronauka znali birati kao dobrog nastavnika. Ljudi su me prihvaćali najviše zbog te moje otvorenosti za bližnjega, za čovjeka. Kroz karitativni i misionarski rad, ali i rad s mladima, uvijek sam bio otvoren za druge. Mladima sam svojedobno kupio glazbene instrumente i osnovao s njima prvi crkveni glazbeni sastav, koji je nastupao diljem hrvatske.

ZL: Dojam je da niste bili jedan od onih svećenika koji se zadovoljavaju svojim svakodnevnim pastoralnim radom i širenju „radosne vijesti“, koja se odnosi na zagrobni život. Vi ste se nekako uvijek trudili da ljudima i na zemlji bude radosno. I to na mnoge načine. Od ekologije, bajkera, odltajmera.... Tu se razlikujete od mnogih svećenika. Zamjerate li drugim svećenicima što to ne rade?

Komorčec: Ne mogu reći da zamjeram, a to što ste rekli je vaša prosudba. Smatram da svaki svećenik, u globalu govoreći, zadovoljava potrebe službe i onoga što mu Crkva diktira da radi. A sad, ako netko ima neke afinitete prema nečemu, onda on može u tom smjeru i proširiti svoj rad. Ja nisam nikad išao na taj način, kao što ste vi to i primjetili u svom pitanju, da učinim svoju obavezu, misu, propovijed ili sprovod nečim usputnim, nečim što ću obaviti na brzinu. Meni je svećenički život i rad bio uvijek na prvom mjestu. I u tome sam išao k čovjeku, k ljudima, za ljude. Nisam ispunjavao svoje obaveze na način da se što prije toga riješim i budem slobodan. Živio sam za narod, za ljude, za vjernike, da oni budu zadovoljni. Da li sam ja bio uvijek sa sobom zadovoljan, to je sad drugo pitanje. Možda ne. Možda na onom unutarnjem području savjesti i nisam bio uvijek sa sobom zadovoljan, ali nisu vjernici zbog toga trpjeli. To ne. Njima sam dao čitavog sebe.

ZL: Kroz vrijeme se stekao dojam među ljudima da se Crkva kao institucija poprilično udaljila od onog bitnog i da se više bavila sa sobom, nego s onim što joj nekakvo osnovno poslanje. Isto tako, mnoge skupine ljudi je osuđivala, na neki način odbacivala, što baš i nije u skladu s onim izvornim porukama za koje evanđelisti tvrde da je govorio Isus. No, trenutno najpopularnija osoba na svijetu, papa Franjo, kao da se vraća tim izvorima. Što vi mislite o tome?

 Komorčec: Sveti otac, papa Franjo, djeluje po onoj 'Alter Christus', što znači 'Drugi Krist', a taj Isus je živio za narod, s narodom, i u siromaštvu, mada se družio i s imućnima. Tako i papa Franjo, iako se druži i s bogatima i sa siromašnima, više stoji uz siromašne i tako živi. On je napomenuo da nije protiv bogatih, nego da želi usmjeriti bogate pogled upere prema potrebitima, prema siromašnima. Istina, kroz povijest Crkva se često bogatila. Bilo je mnogih imućnih ljudi koji su je darivali, recimo najvrijednijim umjetninama, iz svojih vjerskih pobuda ili iz zahvalnosti prema Crkvi kao instituciji. To je jedan od razloga zbog kojeg je ona postala imućna kroz stoljeća, ali treba napomenuti da si Crkva nikad nije dala zadatak ili postavila cilj da bude imućna.

 ZL: Dobro, zapravo sam u svom pitanju mislio na papino otvaranje Crkve ljudima koji su uglavnom bili osuđivani i odbačeni. Mnogi konzervativni krugovi u samom vrhu Crkve pomalo negoduju zbog toga i misle da papa griješi. S druge strane, nedavno je jedan poljski svećenik javno priznao da je homoseksualac i predstavio javnosti svog partnera. Što vi mislite o svemu tome?

Komorčec:  Malo je čudno što se mišljenje javnosti pokušava na neki način infiltrirati u neka pravila života. Kad bi svi išli u smjeru tog zastranjenja istospolnih zajednica, nestalo bi ljudskog roda. Za 50 godina više nema svijeta, nema ljudi. Kad je Bog stvarao čovjeka, znao je što je činio. „Muško i žensko stvori ih – idite, plodite se, rastite i množite, napučite svu zemlju“. S druge strane, papa se otvara u tom smislu, „otvorite vrata Crkve i oprostite“. Kao što je i Isus oprostio griješnici i rekao: „Idi i ne griješi više“. No, teško je iz naših pozicija sad govoriti o nekim prošlim vremenima, o tim obraćenjima. To je malo teško shvatiti. Idealiziraju se stvari kroz pisanje Božje riječi, kroz Evanđelja. Nemamo pravih odgovora, a zastranjenja postoje. Neka su i protuprirodna i protunaravna, ali griješni smo svi. I u grijehu živimo i borimo se protiv toga.

 ZL: Mnogi u Zagorju često ističu da vas posebno cijene što nikad niste skrivali svoju svima dobro poznatu privatnost, svoju obitelj, niti bježali od toga. Jeste osjetili da vas ljudi, na neki svoj način, zbog toga još više poštuju?

Komorčec: To je jedna istina i ja to ne mogu izbjeći. Istina je takva kakva je i ja sam od prvog dana bio otvoren i prema kardinalu Kuhariću, prema svećenicima i prema narodu. I svi znaju o meni sve. Nikad nisam tajio svoj život i to ljudi cijene. Narod sve zna i narod je sve to prihvatio. I drago mi je ako me zbog te moje otvorenosti cijene.

ZL: A cijenile su Vas i mnoge poznate osobe. S mnogima ste i prijateljevali. S kim ste, od svih njih, bili posebno bliski?

 Komorčec: Istina, imao sam i imam mnoštvo prijatelja među poznatim osobama. Ne znam kog bi sad posebno izdvojio. General Antun Tus je često dolazio kod mene u Bedekovčinu, kao i Petar Stipetić. Doveo sam ih jednom na sajam vina i to je bilo prvi put da su na jednom takvom događaju u Bedekovčini bila dva generala. Isto tako, Jimmy Stanić sa suprugom Baricom, Zvonko Špišić, Mirjana Bohanec, da ih sad sve ne nabrajam, ali mnogi od njih su dolazili k meni. Bio sam prijatelj i s pokojnim Ivicom Račanom, ali i mnogim drugim političarima, bili oni desno ili lijevo politički orijentirani. Posebno sam dobar prijatelj s velikim redateljem i filmskim producentom Brankom Lustigom, s kojim sam često u kontaktu.

ZL: Na što ste posebno ponosni u svom životu? Što biste istaknuli?

 Komorčec: Ponosan sam na to što su me ljudi podržali u mom karitativnom radu, prije svega kod pomoći misionarima. Ocu Anti Gabriću smo pomogli da dovrši dvadeset kućica u Indiji, za što mi je poslao i pismo zahvale napisano vlastitom rukom. Isto tako, podijelio sam oko 600 korpusa, križeva na dar. Vukovaru smo dali 100 korpusa i 1001 knjigu. Bilo je puno takvih stvari i raznih akcija. Na to sam, eto, posebno ponosan, što sam sudjelovao u svemu tome i potaknuo župljane da sudjeluju.

ZL: No, kad ste kao mladi župnik stigli u Bedekovčinu, nije sve odmah išlo tako glatko. Navodno ste imali problema s tadašnjom mjesnom komunističkom vlašću oko izdavanja dozvole za gradnju kapele. O čem se radilo?

Komorčec: Bio sam župnik u Maloj Gorici - Žažini i kada sam tamo htio gradit Crkvu meni su Srbi u Petrinji izdali građevinsku dozvolu bez problema. A kad sam došao ovdje, početkom 70-ih, moji Zagorci, Hrvati, nisu mi htjeli dati dozvolu za Kapelu sv. Josipa u Dubravi. Bježali su od toga. Moj prečasnik je išao sudskim putem do Maršala. Titovi sudovi su vraćali predmet natrag u Zagreb, na republički nivo, a oni opet na općinski sud u Zaboku. Ja sam to naslijedio. I kad su iz Zaboka iz Općine, to prepustili tadašnjoj Mjesnoj zajednici u Bedekovčini, trojica ljudi koja su bila u Mjesnoj zajednici su mi rekli: „Dok smo mi živi, tu crkve ne bude“. I nisu nam dali. Ti ljudi su nepromišljeno to odbijali. Tad se moglo dobiti zajam. Mnogo ljudi je radilo u Bedekovčini i mogli smo gradit što smo htjeli. Sad ljudi ne rade, nemaju novaca, jer mnogi su bez posla. To me razočaralo jer su ta trojica kočili svoje sumještane koji su htjeli tada nešto izgraditi.

ZL: I za kraj, koja je Vaša novogodišnja poruka našim čitateljima?

Komorčec: Udružimo se u solidarnosti. Udružimo se kao ljudi. Imajmo razumijevanje za onoga potrebnoga u duhovnom i materijalnom smislu. Ako osjetiš mogućnost da nekom možeš u bilo kojem obliku pomoć, pruži ruku, daj mu ruku i daj mu pomoć. Bolje je davati, nego primati. To je pravilo života.