Domoljubna iskra u Krapini: Izašla je knjiga o Gabi Novak

Iz tiska je izašla Knjiga o Gabi, s podnaslovom Soundtrack naših života, iz pera glazbenoga erudite Siniše Škarice i u izdanju Croatia Recordsa i nakladničke kuće Ljevak. Rođeni Šibenčanin napisao je seriozno štivo, prepuno poštovanja i argumenata, o „šibenskoj nevisti“. Davno je „prva dama“ naše zabavne glazbe zavrijedila ovakvu knjigu, koja privlači pozornost i zbog poglavlja „Popevke i popijevke“. Čak 13 stranica Škarica je posvetio nastupima Gabi Novak i Arsenovim notama na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini, o kojemu kaže kako spada „među najstarije (i najupornije) manifestacije te vrste na ovim prostorima“ priznajući kako je KAJ „bio u podređenom položaju“. Doduše, ni danas, što se tiče radijskih izvedbi popevki , nije ništa bolje, a to se odnosi i na radijske postaje kajkavskoga govornoga područja!

Krapinska bučnica
Ako je ijedan idiom u širokoj lepezi popularne glazbe, od svih koje je Gabi pjevala,od svih koje je prije svega Arsen za nju pisao, ako je ijedan zaslužio zaseban CD, zasebno malo poglavlje – a zašto ne i sam kraj u knjizi o Gabi, kao neku vrst ornamentima ovjenčanog zadnjeg slova ili, po domaću, šarenog slatkog licitara – onda su to popevke. Ponajprije one kajkavske – piše Škarica vodeći Gabi kroz sve njezine krapinske festivalske godine,od debija 1969. godine popevkom „Otišel je“ rokera Davora Rocce koji je uglazbio stihove svoje, tada buduće, punice Nade Klašterke. U alternaciji pjevala je Ana Štefok. Paralelno piše i o diskografskim izdanjima s kajkavskim popevkama. Da bi čitatelju dočarao festivalsku atmosferu u Krapini, citirao je Gabine riječi iz jednoga intervjua autoru ovoga članka: „Kakva su to druženja bila. Opušten, kak bi se po domaćem reklo „gemitlih“ atmosfera, pjevači ozbiljne glazbe s nama zabavnjacima, sve je zračilo toplinom, uživanje u bučnici… Nigdje takve nema kao u Krapini!“.

Od 1995. festival koji je bio poznat i po svojoj ambiciji da njeguje serioznu, koncertnu pjesmu počeo je otvarati vrata ansamblima poput Lepih cajta ili Dečki z bregov, sastava što su vladali lokalnim radio postajama novoskladanim pjesmama, nekom vrstom križanaca lidertafelskih veselica, šlagera, zagorskog i meksičkog folklora. Bio je to, spominje Škarica, ustupak komercijalizaciji festivala koji se od samih početaka činio bastionom protiv nadirućeg zabavno glazbenog šunda inzistirajući na jednoj od tri festivalske večeri, onoj posvećenoj koncertnim popevkama.

 
I naj hitre prejti
Nižu se Gabine festivalske godine i popevke, „I naj hitre prejti“ 1970., godinu poslije „Dugo me ni bilo“, s autorskim potpisima Arsena i Drage Britvića (osvojena Srebrna zipka)… i slijede „Angeluš“, „Podragaš lasi“, „Kmica“, „Coprnica“…Dolazimo do 1980. godine: „S prigorskim Zagrebačkim mužikašima, pravim tamburašima koji rane Krapine baš i nisu pohodili, Gabi je predstavila „Oko jene hiže navek ftiči lete“. Dedić je, kao i obično, nepogrešivo pročitao Britvićevu nadahnutu domoljubnu iskru oslobodivši joj prostor da se rasplamsa jednostavnim narodnim akordom i melodijom u blagoslovljenu odu domaji. Gabinoj savršenoj interpretaciji trebalo je samo pridružiti entuzijazam pučkog zbora i nova kajkavska himna bila je rođena, s onim poznatim refrenom : „Oko jene hiže navek ftiči lete/kresnica na coklu celu noć blešči/ tam te bude zemla zibala kak dete/ tam v zelenoj zipki domovina spi…/.

Tu nije kraj, jer slijede „Svati“, „Zakaj vu daljine odhajaju cajti“, „Sam jena je“, „Sanobor“ , „Šestinske ambrele“…I za kraj 1991. , kak se šika, duet Gabi i Arsen, Britvićeve rime, aranžman starog im suradnika Kreše Kode Oblaka i „Fališ mi“, zaključuje Škarica pišući:“Ali, dobro, ako Arsena i nema, Gabi je tu: velika, jaka, neusporediva; Gabi čiji nas izgled, svježina i