Intervju Tihomir Ladišić: Godina dana u paklu iračkog rata

Poznati televizijski novinar i urednik Tihomir Ladišić, inače rođeni Zabočanin, već više od godinu dana izbiva s HTV-a. Do prije godinu dana zajedno smo radili u istom programu, a onda nas je život odnio na različite strane.


Ja godinu dana izbivam s HTV-a zbog rođenja drugog djeteta i volonterski pomažem u Zagorskom listu kako ne bih u potpunosti novinarski zakržljala, dok je Tihomir otišao na drugi kraj svijeta, vođen ponudom koja se nije mogla odbiti.

Nakon 15 godina rada na državnoj televiziji Ladišić je dobio primamljivu ponudu poznate američke tv kuće Fox News Channela. Već je godinu dana u Iraku, a na HTV-u mu je trenutačno radni odnos u mirovanju. O svojim iskustvima na terenu, radu s pravim tv profesionalcima, te budućnosti progovorio je za Zagorski list samo dan nakon povratka iz Bagdada.

U Iraku si već godinu dana, kakva su tvoja iskustva s tom zemljom ?

Ladišić: Otišao sam početkom lipnja prošle godine i na prvoj rotaciji ostao duže od dva mjeseca, jer je producentsko novinarska ekipa koja me trebala zamijeniti bila hitno preusmjerena u Beirut, gdje je trajao sukob izraelske vojske i Hezbollah-a...Ta dva mjeseca u pustinji Fallujah-e i Ramadi-a naučila su me ponajviše o Iraku: Kako preživjeti, kako biti spreman na sve i kako na kraju izdržati na ljetnim temperaturama u pustinji, koje ponekad dostižu pedesetak stupnjeva. Agencija AP objavila je tekst u kojim je mjerila temperaturu i uvjete u kojima se živi u Iraku. Sjećam se jednog podatka. U plastičnom, kemijskom WC-u, izmjerena su 74 stupnja...



Kakav je svakodnevni život Iračana i što se može vidjeti na ulici, je li istina da mnogi žale za Saddamom?

Ladišić: Svakodnevica Iraka postala je nažalost – građanski rat. Tri velike etničke skupine: Šijiti, Suniti i Kurdi imaju potpuno različit pogled na stanje i budućnost Iraka, a osveta je postala jedini jezik kojim se pregovara. Svojevrsna spirala nasilja, od davnog Saddamovog zločina nad Kurdima u kojem je korištenjem kemijskog oružja ubijeno na tisuće ljudi, žena i djece, Saddamavog obračuna sa šijitskim klericima u kojem je ubijen i otac današnjeg najutjecajnijeg vjerskog šijitskog vođe Muqtada al-Sadra, nastavlja se i danas...Nitko ne žali za Saddamom, kažu mi Iračani. Ironično, žale za vremenima u kojima se za vrijeme Saddamove diktature ipak nije ubijalo stotinjak ljudi dnevno na ulicama, ponajviše u eksplozijama auto bombi u kojima stradaju prije svega nedužni ljudi, prolaznici, djeca na ulicama...

Radiš za poznatu američku TV kuću. Kako ona funkcionira, ima li bilo kakvih političkih utjecaja, postoji li neki kodeks kako se mora izvještavati iz Iraka?

Ladišić: Mnogi na ovo pitanje odgovaraju jednostavno: na američkim televizijama ima svega, ali onog čega definitivno nema je - politička cenzura. Mislim da je to možda najtočnija definicija američkog televizijskog tržišta. U news programima sve se mjeri točnošću i brzinom. Američko news trzište neformalno prati web portal tvnewser i na njemu se primjerice mogu naći podaci o gledanosti i usporedba brzine i točnosti među televizijskim postajama...Za vrijeme izvršenja smrtne kazne nad Saddamom, što je bio apsolutni breaking news, ostalo je zabilježeno da je točnu vijest o pogubljenju Saddama prvi objavio CNN, a samo jedanaest sekundi kasnije FOX NEWS Channel...Neke od američkih nacionalnih mreža kasnile su primjerice 28 minuta. To je vrlo mjerljivi uspjeh ili neuspjeh...



Kakva su tvoja iskustva s terena; bojiš li se terorista, otmice ili automobila bombi, koji su u Iraku svakodnevica?

Ladišić: Koristim svoje iskustvo iz ratova koje smo preživjeli u Hrvatskoj, Bosni, Kosovu. Najvažnije je, prije svega, odgovoriti sam sebi, vrlo iskreno, na pitanje možeš li raditi taj posao ili ne. Viđao sam ljude koji su na terenu umirali od straha. Ponekad je upravo ta mala činjenica presudna. Ja stvari uvijek gledam pozitivno. Trudim se, prije svega, naučiti gdje sam, vrlo pažljivo slušati i promatrati, izbjeći svaku nepotrebnu opasnost, uvijek nositi kompletnu zaštitnu opremu, pancirni prsluk i kacigu, i uvijek imati barem tri komunikacijska seta. To je jedan od samozaštitnih tečajeva koji prolaze svi novinare i producenti FOX-a. Sve se više koristi GPS, a uvijek se nosi spomenuta, trostruka komunikacijska oprema: satelitski telefon, radio stanica i lokalni irački mobilni telefon. Postoje i dodatne sigurnosne mjere, kodovi i propisani postupci o kojima se, zbog zaštite same redakcije i ljudi s kojima radim ne govori - javno.



Kad si odlazio s HTV-a bilo je dogovoreno da ćeš se javljati za informativne emisije HTV-a ako bude nešto zanimljivo. Je li te tko zvao i zašto ta suradnja nije bolje iskorištena, ako si dobar za američku tv kuću zašto nisi i za HTV?

Ladišić: To je zanimljivo pitanje. Moje posljednje javljanje za HTV bilo je upravo Saddamovo pogubljenje. Koristio sam FOX-ovu live poziciju, a moje javljanje u kojem je signal iz Baghdada išao prema New Yorku, a zatim iz New Yorka preusmjeren prema Zagrebu bilo je za HTV - potpuno besplatno. Zašto za HTV nije zanimljivo imati povremene besplatne izvještaje iz Baghdada - zaista ne znam. Ponekad uz osmijeh pomislim da je to stoga što nije riječ o skupoj - privatnoj produkciji... No, ne opterećujem se time. Ja sam oduvijek razmišljao o toj usporedbi, o prilici u kojoj se možeš isprobati u novinarskoj Ligi prvaka ili Formuli 1....I osjećam se zaista odlično što imam priliku raditi s najboljim ljudima u ovom poslu na svijetu, naučiti i raditi na novoj broadbend tehnologiji koja se sada koristi na terenu, raditi na stranom jeziku...Moj najbolji prijatelj u Baghdadu je Hugh Rimington, reporter CNN-a. Upoznali smo se u Baghdadu dan uoči početka američke invazije na Irak. Dijelili smo sobu u hotelu Palestina...On je tada izvještavao za australijski Channel 4, a ja za HTV...Hugh je sada velika zvijezda CNN-a i kako smo se često družili, svi me ovih dana ispituju prelazim li na CNN... Za sada, do jeseni, ugovor me veže za HTV i FOXNews...

Čime liječiš nostalgiju za Hrvatskom i obitelji i kako to funkcionira na daljinu.Što kažu žena i sin?

Ladišić: Moj je sin velik, ima deset godina i sve zna i razumije. Na njegov rođendan, 14.12, bio sam u američkoj vojnoj bazi u Taji-u i snimao prilog o novim borbenim helikopterima...Pričali smo o svemu i svačemu i tako sam spomenuo da mi Leon danas ima rođendan...Pa moramo mu čestitati, rekao je jedan od pilota. I tako su me smjestili u cocpit, i ja sam za vrijeme probnog leta iznad baze snimio na svoju digitalnu kameru malu čestitku za Leona...Odmah smo mu zatim tu video čestitku poslali internetom...Takvim, malim sitnicama, želim biti što bliže domu. Često razgovaram, privatno, sa nekoliko kolega i prijatelja sa HTV-a...


I za kraj tvoje mišljenje zašto je sve što je vezano uz Zagorje zapostavljeno i marginalizirano u široj javnosti. Jesu li Zagorci presamozatajni, srame li se svojeg porijekla ili kad završe fakultete brzo se asimiliraju i izgube kontakt s rodnim krajem.Trebaju li urbani i obrazovani Zagorci to na neki način promijeniti?

Ladišić: Ja, iskreno, ne vjerujem u nekakve zavičajne klanove. I ne čini mi se prirodno da ljudi moraju biti povezani samo zato što su iz istog kraja. Mislim da takva zavičajno-rodbinska formula prema kojoj jedan mora zaposliti još trojicu kumova i braće nije ideal kojeg bi urbani i obrazovani Zagorci trebali kopirati i slijediti.... Postoji puno stvarnih problema koje Zagorje ima. Jedna mala sitnica. U vrijeme mojih studentskih dana posljednji vlak kojim si se iz Metropole Zagreba mogao vratiti u Zagorje kretao je u 10,15 navečer...To znači da nisi mogao ni na jednu kazališnu predstavu, koncert, otvaranje izložbe, promociju knjige...Mislim da se do danas nije ništa promijenilo. Život u Zagorju, nekoliko desetaka kilometara od Zagreba, još uvijek je društveni i socijalni otok, koji je vrlo loše povezan sa svijetom. Otok s kojeg oni koji odlaze, vrlo često odlaze zauvijek...

Razgovarala: Stela Kolar Borovčak (HTV)
Fotografije: privatni album