Vilim Svečnjak – U obrani slobode izraza
Kao što je životopis Vilima Svečnjaka (Zagreb, 12. srpanj 1906.- Zagreb, 3. lipanj 1993.) buran i sadržajan tako je i njegovo slikarstvo. Mukotrpan obiteljski život i volja za kreativnim djelovanjem budi u njemu borbenost kojom želi uspostaviti pravedniji i bolji svijet. Njegov talenat zapažaju značajni umjetnici koji su mu predavali u gimnaziji: Mihovil Krušlin, Kosta Angeli Radovani i Zlatko Šulentić te ga bodre da poslije gimnazije upiše likovnu Akademiju, što je i učinio. Sklon je kiparstvu koje polazi na Akademiji od 1927.-1929. kod profesora Rudolfa Valdeca, Frane Kršinića, Ive Kerdića, a ponekad mu predaje i Ivan Meštrović. Ipak, na kraju će preći na slikarstvo koje će diplomirati 1933. godine.
Profesori su mu bili Maksimilijan Vanka, Vladimir Becić, Tomislav Krizman, Ljubo Babić i Marino Tartaglia, dakle najistaknutiji predstavnici hrvatske moderne. Druženje s Kamilom Tompom i sklonost životnosti oblikovanja vodi ga prema kazalištu. S Kamilom Tompom i Majom Rukavina osniva Pučki teatar u Zagrebu. Politički je aktivan i uhićen već kao student 1919. i 1922. Nakon Akademije dobiva stipendiju Francuske vlade i tu se upoznaje s ljevičarski orijentiranim umjetnicima, te dobiva poziv Krste Hegedušića, moguće i Kamila Tompe, s kojim je prijateljevao, da se priključi socijalno angažiranoj grupi Zemlja. Kao zemljaš slikao je od 1934.- do 1935. narod, ruralne teme na humoristično-groteskan način kritizirajući društvene nepravde i podizajući svijest o mogućoj promjeni.
No samo godinu dana, nakon što se uključio u ovu, za hrvatsku povijest umjetnosti veoma važnu, socijalno-politički angažiranu grupu lijeve orijentacije, Zemlja je 1935. zabranjena. Usporediva je s pokretom Neue Sachlichkeit (nove stvarnosti) odnosno politički angažiranim umjetnicima kao što su George Grosz, Otto Dix ili Max Beckmann, koji su karikaturom i likovnom satirom osuđivali represivno društvo i socijalnu neosjetljivost. I Svečnjak je bio karikaturist, te je usvojio grotesku kao izraz što se vidi u njegovim ranim radovima. Posvećen i odan kazalištu kao multimedijalnoj zbiru svekolike umjetnosti (slike, kipa, pokreta, glume, riječi, zvuka) koje također ima veliku mogućnost i snagu utjecati na misli i osjećaje publike, nakon zabrane Zemlje i osnutka Nezavisnih hrvatskih umjetnika, obnovio je rad karlovačkog kazališta. Između 1934. i 1937. naslikao je ciklus koji je objavljen u monografiji pod nazivom „Za spas duše“. Tih godina Miroslav Krleža piše „Balade Petrice Kerempuha“, svoje pjesničko remek-djelo objavljeno prvi puta 1936, koje iduće 1937.-1938. Vilim Svečnjak ilustrira. Tu su zajedno na djelu najsnažnije osude društva koje nepovratno srlja u rat.
Vilim Svečnjak u svom je slikarstvu modernist. Boja i obrisi nisu nužno ovisili o poticajnom motivu. Ne poklapaju se nužno. Asimetrija i slobodan potez vidljivog namaza odražavaju slikarev temperament i užitak slikanja, te pronicljiv pogled. To se jednako vidi gledajući njegove portrete kao i krajolike koje je slikao. Težio je pojednostavljenju, reducirao višak u sadržaju motiva, a motive je nalazio posvuda, na jednostavnim i gdjekat marginalnim mjestima. U to doba industrijalizacija i tehnički napredak mijenjali su krajobraze, i mnogi su se umjetnici odazvali na te promjene, slikajući zapuštena dvorišta, tvorničke dimnjake, gradilišta, sportska igrališta i slično. Moderna obiluje takvim motivima, a djelomično slika ih i Vilim Svečnjak. Samo ponekad upuštao se u složene kompozicije mnoštva koje vuku porijeklo iz zemljaške faze: to su sajmovi, svadbe, velike skupine ljudi. Slikao je Svečnjak njihovo guranje, dahtanje, tjelesnu toplinu, neku vrstu masovne euforije. Sasvim rijetko taj je ritam preveo u čiste apstraktne kompozicije, u mrlje boja koje djeluju kao pogled na mnoštvo ljudi iz zraka.
Antologijska djela Vilima Svečnjaka koja čine punu sastavnicu hrvatskih modernista nastala su 1936. na Visu u Komiži. Tu je slikao puk, jednostavne ljude iz naroda, njihove skromne i skladne kuće. To su slike Dogovor, Dva ribara, Ljeto, Komiški zaljev, Motiv iz Komiže. Te je 1936. godine priredio i svoju prvu samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.
Da se i slikarstvom možemo i trebamo suprotstavljati destrukciji, ratu i svim oblicima nesloboda, pokazao je Vilim Svečnjak kada je izbjegavši blisku smrt, zahvaljujući spretnosti njegove žene, na koju je bio osuđen od ustaške vlasti, slikao na Sušaku sušačke vedute i karakterne portrete.
Značajne su mu grafike razrušene Rijeke i Istre nastale neposredno nakon Drugog svjetskog rata u novoj državi novog društvenog ustroja. Slikao je također na otoku Visu, a veliki i značajan ciklus nastao je na Braču, u Bolu. Bolski ciklus zaokružuje modernost slikanja Vilima Svečnjaka, s pojačanim interesom za socijalne i prostorne marginalije. Kao pripadnik grupe „Mart“, zalagao se za slobodno slikarstvo oponirajući službenim (američkim) naputcima da se preferira apstraktno i bespredmetno slikarstvo.
Zanimljiv je podatak da je u Rijeci u dvije osnovne škole naslikao prigodne freske, koje su pravim čudom, obzirom na brisanje svega povijesnog nakon Domovinskog rata (1991.-95.) i ponovne društvene promjene, najčešće uklanjane. Freske su slikane u modernom duhu fresaka koje su 1930-tih godina socijalnog osvještavanja također bile na temu svakodnevnog života i rada. Svečnjakove su freske prikazale život školskih mališana, koji su tada bili i postajali sve do 1980. - Titovi pioniri.
Vilim Svečnjak je poput mnogih likovnih umjetnika zapadne kulture shvatio vrijednost dječjeg crteža, dječju neopterećenost i maštu, te je zaslužan za organizaciju prve takve izložbe dječjih crteža u Rijeci. Godine 1961. započeo je ciklus aktova, koje također nose sva obilježja Svečnjakova modernog rukopisa. Bavio se keramikom, crtao nacrte za tapiserije i tepihe. Za vedute, krajolike, aktove i mrtve prirode, motive koje je slikao za dušu, vrlo je rano ustalio svoj prepoznatljivi rukopis, rukopis hrvatske moderne koja unutar autorskog pečata nosi povijesne reminiscence na sezanizam kao oblik blagog geometriziranja oblika unutar kolorističke impresije.
Vilim Svečnjak izlagao je 1951. na XXVII venecijanskom bijenalu; bio je dakle prepoznat kao kvalitetan slikar koji može reprezentirati svoju zemlju. Nagrade, među kojima je nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1977. i titula akademika 1988. potvrđuju visoki društveni ugled koji je za života uživao.
Na ovoj izložbi mogu se razgledati sve Svečnjakove slikarske faze. Ograničene su na obiteljsku ostavštinu, međutim, dovoljno opsežne i sadržajne da se Vilim Svečnjak osjeti u punini svog rada. U crtežima posebno se prepoznaje pariška faza nadrealizma. Naime, za boravka u Parizu Svečnjak se susretao s tada avangardnim nadrealizmom u kojem se favorizirao eksperiment i spontanost koji su isključivali racionalnost. Takvi crteži, nastali iz jednog poteza djeluju poput ispletene žice i osvaruju likovnu grotesku. Sličnu metodu rada naći ćemo i u pariškoj fazi njegovog bliskog prijatelja Kamila Tompe. Svečnjak se bavio i karikaturom. Karikatura je likovni medij koji se javlja u povijesti likovnosti kao oblik „dvorske lude“, onih realnih očiju koje vide sve amoralnosti i nepravde, društvene mane, te su ovoj formi nijemog izražavanja pribjegli umjetnici koji su širili svijest o stvarnom stanju svijeta. Pored spomenutih crteža na izložbi nalazi se i crtež portreta njegove sudbonosne družice Marte Svečnjak koji pokazuje umjetnikovu crtačku vještinu prikaza suptilnih osjećaja koji zrače iz njezinog lica. U crtežima, krokijima, koji zahtjevaju od umjetnika posebno majstorstvo, muzičari i plesači uvjerljivih su i živih pokreta. Međutim, ilustrirajući Krležinu poemu „Balade Petrice Kerempuha“, teško i osuđujuće štivo, Svečnjak slika Galge u nedefiniranoj „titravoj“ maniri kojom s jedne strane sugerira daleku prošlost, a s druge, slika drhtave osjećaje (frustrirajuće) nemoći s kojom puk živi.
Nakon ruralnih motiva koje su se zemljaši mahom slikali s elementima suvremene hrvatske naive, kakvu je sugerirao voditelj zemljaša Krsto Hegedušič, Vilim Svečnjak slikao je figuralne forme ironičnog sadržaja. Tu vrstu ironije, groteske i humora kakvu prepoznajemo kod slikara „nove stvarnosti“ (Neue Sachlichkeit) stvarat će Svečnjak i kao oponent čistoj apstrakciji (kolorističkoj i geometrijskoj) i bespredmetnosti, u grupi Mart (osnovana 1957.), zajedno sa slikarima Kamilom Tompom, Željkom Hegedušićem, Ferdinandom Kulmerom, Albertom Kinertom, Nikolom Reiserom, Šimom Perićem, Ordanom Petlevskim, Ivanom Švertasekom, Vaskom Lipovcem, Francinom Dolencom, Edom Kovačevićem, Zlatkom Pricom, Borisom Doganom, Ivom Kalinom i Jakovom Smokvinom. „Bez manifesta s referencama lijevo orijentiranih zemljaša skupina je najavljena kao nužna opozicija najnovijoj službnoj liniji čiste apstraktne umjetnosti (enformela). Grupa Mart njegovala je pluralizam iako se oko toga nije izjašnjavala. Ne isključuje figuralno, orijentirana prema apstrahiranju oblika, tolerira tradiciju i traži životnost.“
Svi umjetnici iz grupe Mart imaju dakako svoju individualnost, ali ih povezuje sloboda i suvremenost Dubuffetovskog izražavanja. Uz spomenuti ciklus Vilima Svečnjaka u kojem prevladava humor i groteska, možemo slobodno spomenuti mlađeg sljedbenika sličnog svjetonazora Zlatka Boureka, koji se, također, na humoran način ruga društvu. U Svečnjakovom ciklusu takve su slike Povratak veterana, General, Čekajuči Godoa i slične teme koje je slikao u nekoliko navrata.
Kada se Pablo Picasso pridružio keramičarima i sudjelovao na Svjetskom kongresu keramičara u Cannesu 1955. Svečnjak je prepoznao trenutak da se i u Hrvatskoj osnuje grupa umjetnika koja se bave keramikom, te je 1955. osnovao grupu Ars. Osnivači su uz Vilima Svečnjaka, Blanka Dušanec, Stella Skopal, Ivan Švertasek, Milan Kičin, Marta Svečnjak, Marta Ehlich -Tompa i Nada Doreille. „Grupa Ars je tražila način kako da umjetnici svoje djelo uvedu u proizvodnju, da je djelo oplemeni i ujedno postane višestruko korisno. Suradnja s poduzećem „Ćilim“ iz Kumrovca trebala je u okvirima kućne radinosti u tijesnoj suradnji s likovnim umjetnicima ostvariti visoko vrijedan program koji bi pružao trajno i solidno zaposlenje brojnim zagorskim obiteljima, te omogućiti afirmaciju likovnog oblikovanja unikatnih serija sagova za čiju prodaju je postojalo zanimanje u inozemstvu. Umjetnici bi isto tako oživjeli pučku tradiciju lončarstva u Jerovcu, Krapini, Jakovlju i Bedekovštini, te je podigli na suvremenu razinu oblikovanja i potreba.“ Na izložbi nalazi se nekoliko skica za tepihe , nekoliko skica za keramičke plitice i nekoliko originalnih keramičkih plitica Vilima Svečnjaka. Tu se potvrđuje visoka razina Svečnjakovog sudjelovanja u primijenjenoj umjetnosti kojoj se predavao jednakom strasti kao i slikarstvu. K tome treba spomenuti i scenografiju za kazalište i opremu knjiga.
Monumentalno slikarstvo Vilima Svečnjaka predstavljaju ženski aktovi. Od malenih cirkusantica koje podiži haljinu i pokazuju se bez gaćica, nadošao je umjetnik do slika velikog formata kojima se ne može osporiti ljepota i snažan izvor erotike. Na ovoj izložbi zastupano je nekoliko slika iz ovog ciklusa Aktova koje je Svečnjak započeo slikati početkom 1960.-tih. Možda nije na odmet prisjetiti se da su šezdesete bile godine potpunog opuštanja i prihvaćanja golog tijela kao prirodnog, a erotiku kao istinsku sastavnicu života. Vodite ljubav a ne rat, bio je usklik hipijevaca i mladih ljudi koji su naturizam prigrlili kao najprirodniju stvar, a slobodan seks, koji je značio i emancipaciju žena, omogućavale su novoproizvedene antibejbi pilule. (Čuveni američki plakat s ujkom Semom (Uncle Sam) s porukom Želimo te za US army!, tada je predizajniran u Jesi li uzela svoju pilulu večeras?) Uz ciklus Aktova, veoma je značajan i ciklus Svećnjakovih Portreta. Žene koje je portretirao, i po nekoliko puta istu, živo nas gledaju sa stolica na kojima sjede u raskoši pozadinskih boja. Takvi su i portreti lica među kojima je slika plavuše Pauline iz 1938., koja sa slike zrači pozitivnom energijom i popularni protestni pjevač Ivica Percl (koji je u našim domaćim okvirima bio poput američkog protestnog pjevača Bob Dylana). On je slikan u popartističkoj maniri jarkih boja.
Vilim Svečnjak najpoznatiji je širokoj publici sa ciklusima svojih krajolika, među kojima su i pejzaži Hrvatskog zagorja, za koje ga veže porijeklo njegovih roditelja. Poznati su Viški i Bolski ciklusi, iako je Svečnjak slikao i istarske krajolike i vedute, talijanske i francuske jer ga je strast prema slikanju navodila da gdje god boravi naslika i krajolik toga kraja. Slikao ih je u svim rasvjetama, od toplih, za poslijepodnevnog sunca, do jutarnjih i dnevnih, te noćnih. Pojednostavljenih oblika unosio je u slike krajolika sezanovska iskustva, ali je namaz bio jak, boje raskošne. Ponekad bi se upuštao u igru mrlja, koje su ga odvodile u čistu apstrakciju (Kompozicija u crvenom, 1956., Pazi snima se!, Dobrotvorka na vrtnoj zabavi, 1963, itd.) Zanimljivi su i tada vrlo popularni kolaži kojima je izražavao koloristički i oblikovni košmar, i postizao oštrinu koja nastaje rezovima papira koji se slažu u sliku (Pohod, 1962.). I Mrtve prirode (ribe) i Cvijeće slikao je u rasponu od prigušenih boja do onih prepunih slikarskog (ilizionističkog) svjetla, te od realističnih do visoko stiliziranih buketa.
Ova izložba prikazuje presjek rada Vilima Svečnjaka, koji je bio i ostao čvrsta sastavnica hrvatskih modernista, koje su poslije Drugog svjetskog rata naslijedili martovci. Iako skupina Mart, kao ni izraz martovci nije ustaljena u našoj povijesti umjetnosti, te je taj pokret marginaliziran i gotovo zaboravljen, treba reći da je upravo skupina Mart „obranila“ pravo na punu slikarsku slobodu izbora između tradicije i suvremenosti, te primjerima pokazala bogati raspon rukopisa. Ujedinjuje ih upravo pluralizam kao pravo na izbor hoće li se autor posvetiti prekomjernom iskrivljavanju figura i ismijati društveno licemjerje, ili će slikati motive koji afirmiraju ljepotu, koja je usprkos loše vođenom svijetu još uvijek svuda oko nas. Vilim Svečnjak u toj je obrani slobodnog izražavanja ostao dosljedan i kao predratni modernista i zemljaš, te poslijerani martovac ostao je svoj, braneći slobodu slikarskog izričaja.
Branka Hlevnjak
