Predfestivalska krapinska razglednica: Vsi sme mi kajkavci

Četiri dana, od ponedjeljka do četvrtka, studio Bajsić Hrvatske televizije u popodnevnim je satima odzvanjao kajkavskom popevkom. Ne bez razloga, jer pokusi su jamstvo da će u petak i subotu u krapinskoj Festivalskoj dvorani sve biti besprijekorno i u punome sjaju.

Siniša Leopold za dirigentskim pultom, u trapericama i sportskoj majici, strpljivo je davao upute članovima Revijskog orkestra HRT-a. Među njima, odmah je prepoznatljiv klarinetist Branko Ovčarić, dugogodišnji autor prisutan na festivalskoj pozornici.

Ove godine njegovu popevku «Mužikaši igajte» pjevat će «obitelj Stašić», što će reći tata s dvojicom sinova. Samo da tata nema visokih tonova!

Prva je na popodnevni pokus u utorak prispjela Ivana Kindl i od prve izvela popevku «Fala», o čijem se aranžmanu biti raznih mišljenja. Do njezina dolaska smrtno ozbiljan producent Radio Sljemena Boris Ciglenečki, nasmiješio se poput Tereze - od uha do uha. Kaj je lijepa ženska mladost!

- Čuj, bum ja jemput, kak pravi Zagorec, v našim novinama - pitao je među glazbenicima omiljeni Cigla, o čijem se ljetošnjem rođendanu i proslavi na brdu ponad Vodica još pripovijeda. Jesenski Krapinec Mišek Doležal, Sanjin tata, veli da ne pamti kad je jel tak dobru janjetinu!

Za Ivanom stigla su četiri fakina, znana kao Kvartet «Gubec», u novoj postavi, a prije njih pojavio se uvijek uljudbeno raspoloženi dirigent Stjepan Mihaljinec, dugogodišnji umjetnički šef Krapinskog festivala. Došao je bez Elvire, koja je popevku «Zagorje moje zeleno» probala dan ranije, kad i kajkavska doajenka Višnja Korbar koja bu v petak prašila «Imela sem lepog dečka» iz krapinske 1992. godine.

A «Gupci» - pjevaju kak slavuji «Nemre, nemre lepše bit». Raspjevani, pripremljeni, bez «šalabahtera», kaj se dragom Radeku Brodarcu ni u snu nemre dogoditi, osim ak ne popeva o zagorskom puranu. Kad je Leopoldu počeo na uho pjevušiti «otišel, otišel, sem zmala vu svet», svi smo načulili vuha, a kad je Radekov glas krenuo u visine i podsjetio nas na 1968. i Vicu Vukova, samo da se oči ne orosiše suzama.

S autobusom već su pred studio stigli «Ilirci» s kojima bu Radek v subotu popeval «H dodne» i svi su se odmah propitkivali a kaj znači ta riječ? Autor kajkavskih rječnika Viktor Crnek odmah je protumačil naslov Pepelkove popevke: »Bilo bi to prije jutra ili u zoru».

Kasnil je tenor Zagrebačke opere Tvrtko Stipić, čiji nadasve srdačan brat dr. Hrvoje v «Magdaleni» skrbi da i zagorska srčeka tučeju kak švicarska vura, pravdajući se velikom gužvom na zagrebačkim cestama. A onda je hrvatski Pavarotti zazvonil svojim glasom. «Zvon zvoni», kričal je iz orkestra Ovčarić, je «najteža popevka za popevati otkak je festivala». Valja mu vjerovati, jer on nije dečec i pamti kako je Krunoslav Cigoj u svojim najboljim pjevačkim godinama publiku bacio u delirij pjevajući uglazbljene stihove Varaždinke Margit Antauer.

I kad se već mislilo da je za utorak posel gotov, na vratima se pojavio Antonio Maričević. Je, na mladima svijet ostaje, stara je istina. Negdašnji dečec s krapinske pozornice sad je već dečko za ženiti i pucice i koja ozbiljneša ženska iz «Iliraca» odmah su bolje poluknule «princ studenta», a on je s njima zapopeval o susedovoj Marici.

Je, ima lepih popevki, a koja će se najviše slušati čut ćemo iduće godine na festivalu. A s prošlogodišnjega, kažu radijska izvješća, to je «Vsi sme mi kajkavci» u izvedbi Ivice Pepelka i Gordane Ivanjek.