VYAN: 'Pjevam na nekoliko svjetskih jezika, ali kajkavski mi je najprirodniji'

ZL: Studij opernog pjevanja završili ste na Univerzitetu za glazbenu umjetnost u Beču, jednom od ponajboljih svjetskih fakulteta kad je klasična glazba u pitanju. Kakav je bio vaš put od Beča do Gradskog kazališta 'Komedija', gdje ste sad stalno zaposleni?

Vlatka: Iz Beča sam se vratila u Hrvatsku iz privatnih razloga, ne radi karijere. No ja sam već ranije radila u Komediji kao vanjska suradnica. Zvali su me često na neke koncerte, da nastupam s njihovim orkestrom i naravno da sam ja na to pristajala. I kroz te moje nastupe su me počeli upoznavati, a onda je 2007. godine došla predstava Siniše Leopolda 'Janica i Jean' i to je bila prva predstava u kojoj sam glumila. Igrala sam glavnu ulogu i to je bio moj prvi pravi kontakt s kazalištem kao takvim. I kad sam se vratila u Hrvatsku nakon magisterija, većina njihovih cura su soprani i nisu imali ni jedan tamniji, dublji, školovani glas pa se otvorilo mjesto. Imala sam sreće da sam se 2007. godine vratila iz Beča i odmah se zaposlila.

ZL: Od tad ste igrali puno predstava, nastupali ste i na našem GFUK-u. Kakvi su vam dojmovi iz Krapine?

Vlatka: Ja sam jako dobra s Adamom Končićem, koji je moj kolega u Kazalištu Komedija i poznajemo se dugo godina. Poznavali smo se čak i prije nego sam počela raditi u kazalištu tako da sam najviše preko njega informirana o tome što se događa oko GFUK-a. Mislim da je super da Zagorje ima jedan takav festival poput GFUK-a. Neki dijelovi Hrvatske su zanemareni što se tiče organizacije bilo kakvog društveno-kulturnog života. Ove godine, kao što znate, otvorili smo GFUK gala koncertom koji je upao sasvim slučajno, jer je zbog bolesti glumca predstava koja je trebala igrati bila odgođena. Iako je ta predstava uistinu odlična, mislim da je publici bilo posebnije čuti jedan takav koncert jer je drugačije, jer je više solista, više glazbe i mislim da publika nije ništa izgubila, da je samo dobila. A što se tiče same Krapine, ja je najviše poznajem po Krapinskom festivalu na kojem sam više puta nastupala, prvi put još dok sam imala šesnaest godina, s Britvićevim Stihovima i Leopoldovom glazbom.

ZL: Rekli ste jednom da pjevate na nekoliko svjetskih jezika, ali da vam je najlakše i najdraže pjevati na kajkavskom.

Vlatka: Naravno. Ja sam kajkavka i to mi je najprirodnije. U našem poslu se stalno prilagođavaš i učiš. Naravno da sam na turneji u Kini pjevala na kineskom. I imali smo prevoditelja koji je s nama radio na izgovoru da to u Kini zvuči kineski. I evo, sad je moja kći jako zainteresirana za kineski i krenula je učit kineski jezik i mislim da joj je to dobra ideja.

ZL: Iako ste operna diva, školovana mezzosopranistica, koja se posvetila većinom klasičnoj glazbi, prije dvije godine počeli ste graditi i inozemnu pop karijeru koja je poprilično uspješno počela.

Vlatka: Zapravo, nije riječ o dvije godine. Ja cijeli život pjevam pop glazbu. S njom sam i krenula, kao petnaestogodišnjakinja. Već tad mi je bilo jasno da se želim baviti pjevanjem. Prvo sam krenula sa sviranjem klasične gitare u muzičkoj školi i htjela sam studirati gitaru, ali nisam se tu skroz našla u tome i onda sam se odlučila za pjevanje. I naravno da sam se odlučila za zabavnu glazbu. I napisala sam sama neku pjesmu, to čak i nije zvučalo toliko grozno i napravljen je bio aranžman za nju i kad sam ušla u Zagreb u studio, počeli su sa mnom dirigirati. Kao, 'ne možeš to tak, ovo moraš otpjevat ovak…' i meni se to nije sviđalo jer sam imala svoju viziju kako bi to trebalo zvučati. I ja sam nakon te pjesme rekla roditeljima da se meni to ne sviđa, da mi se ne sviđa ta ekipa i taj način rada. I odlučila sam se za klasičnu glazbu. No, pop glazba je cijeli život nekako tu uz mene. U autu ili doma ne slušam klasičnu glazbu, naravno. Uz to, moj suprug je pijanist i dosta je pjesama napisao za druge izvođače i dugo smo razmišljali što bi eventualno ja još mogla pjevati. I suprug me nagovorio da se okušam i da probamo nešto napravit u pop glazbi. Dakako, treba u to ulagati i financije, pogotovo kad radite vani. Mi smo se usudili, riskirali, i prije dvije godine sam uspostavila suradnju s norveškom produkcijskom kućom DSIGN Music. Kad smo im se prvi put javili, pitali su nas od kuda smo i kad smo im rekli da smo iz Hrvatske, samo su nam odgovorili da oni s Balkancima ne rade. No, moj suprug je bio uporan, objasnio im je da mi nismo tipični Balkanci, jer je on rođen u Njemačkoj gdje je i živio tridesetak godina, a ja sam drugi put odgojena i odrasla u Austriji i poslao im je neke materijale, oni su to poslušali. Rekli su da su jednom radili s nekom pjevačicom iz Bosne i Hercegovine i imali su vrlo loša iskustva, a kako rade s Ricky Martinom i takvom svjetskom klasom pjevača, onda im nije sila da se bave ovakvim stvarima. I radi jedne žene koja nije uspjela, oni su cijeli Balkan prekrižili da s Balkancima ne rade. No, ipak, na kraju su vidjeli da smo mi vrlo profesionalni i sad rade s nama.

ZL: I tad ste s njima potpisali ugovor i počeli snimat, jel tako?

Vlatka: Da, potpisali smo ugovor s DSIGN Musicom i snimili smo tri singla, od kojih su dva vani, a jedan je još doma zato jer imamo više ideja s tom pjesmom pa čekamo. I ta naša suradnja je odlična, i dalje smo u kontaktu, ali paralelno sam radila s Judom Friedmanom, svjetski poznatim američkim autorom, koji je surađivao s brojnim poznatima među kojima je i Whitney Huston. A to puno znači, pogotovo u Hrvatskoj, jer čim te spoje s nekim poznatim osobama, odmah s tobom rade intervjue i nacionalne televizije i mediji. Dok nemaš neko veliko ime, onda to ide puno teže. Kad sam s Friedmanom počela radit, onda sam radila za Švicarsku, za Eurosong, ja s time uopće nisam izlazila u javnost. Ali ljudi su vidjeli na mom Facebook profili i mi nismo doma imali tjedan i pol dana mira od medija.

ZL: Čitavi taj projekt napravili ste pod umjetničkim imenom Vyan, vaše pjesme osvajale su eminentne skandinavske top liste… koji su vam daljnji planovi? Planirate li izdavanje albuma?

Vlatka: Kod nas su ljudi još uvijek naučeni pričat o tim albumima. Ja vam sad mogu reći da ću izdat album, a da ga nikad ne izdam. Meni je to smiješno. Kao prvo, zato jer malo ljudi danas uopće kupuje albume i od toga mi nemamo nikakve koristi, jedinu korist imaju diskografske kuće. Ja sam još uvijek slobodnjak, bez menadžera, i sve što radimo, radimo suprug i ja sami. Ulažemo vlastite novce, a vani nije lako uspjeti. Ono što se meni u Hrvatskoj baš i ne sviđa je da jako puno ljudi izlazi s nekim informacijama koje nisu točne, da su snimali u New Yorku, da su radili ovdje ili ondje, a naši mediji to sve prenesu. I ako je čovjek imalo inteligentan i ideš na Internet, onda vidiš da to baš i nije tako. Zato ja ni nisam htjela ući u takvu ekipu. Ja imam vani svoje singlove, koji su pisani za mene i pisani na engleskom jeziku. Jer na sceni kakva je trenutno u Hrvatskoj, ovi tonovi koji do nas dopiru, koji su nam dostupni, meni se ne sviđaju. I ja to ne mogu raditi. Imam svoj cilj i znam kakvu glazbu želim pjevati i na koji način se u pop glazbi želim izraziti. Nažalost, to meni ovdje u Hrvatskoj nitko ne može napisati.

ZL: I za kraj, možemo li vas ponovo očekivati na Krapinskom festivalu?

Vlatka: E to nije do mene. Ja sam pravi, tipični muzičar. Ja pjevam kad se vidim u nekoj pjesmi. Nisam pjevač koji uzme neku pjesmu i ide samo da ide. Imam već nešto godina i puno sam toga prošla. Nikad se nisam afirmirala u Hrvatskoj na način da sad moram dijelit autograme po cesti, što mi je s jedne strane i drago. Nisam Jelena Rozga, ali nisam nikad ni htjela biti. Živim svoj normalni život. Tako da, kad glazba dođe, radim ono što mislim da je dobro. Na Krapinskom festivalu se nisam nikad pojavila samo zato da se pojavim ili zato jer ima neka popevka za otpjevat. Ima ih svakakvih i ne razumijem zakaj to tak rade. Ja bih to ipak malo modernizirala. Smatram da, ako dalmatinska pisma može biti toliko popularna, zašto bi zagorska popevka bila 'bljak i seljački'? Ako pjevate samo 'Zagorje moje', 'vinogradi moji', 'bregi moji'…. mlada generacija to ne želi slušat. Mora se to malo okrenut, prilagodit i glazbeno i produkcijski. Uglavnom, ja se nikad ne nudim. Došla sam na Krapinski festival kad su me zvali i tada je Britvić imao super pjesmu, tako da, ako se otvori neka pjesma koja se meni sviđa, onda ću, dapače, ponovo doći na Festival kajkavske popevke.