25. OBLJETNICA RUDIJEVE POGIBIJE: ‘Više od dvije godine, iz želje i punog srca vjerovala sam da je moj suprug živ’

U Spomen parku Rudolfa Perešina u Gornjoj Stubici danas su položeni vijenci i zapaljene svijeće povodom obilježavanja 25. obljetnice Vojno redarstvene akcije Bljesak i u sjećanje na Rudolfa Perešina, čiji je avion oboren upravo na današnji dan, 2. svibnja 1995. godine.

-Danas smo položili vijenac heroju Domovinskog rata Rudolfu Perešinu. Na današnji dan je točno 25 godina od njegove pogibije. Kao što je već poznato mi svake godine, ove će to biti 23. puta da organiziramo Susrete za Rudija. Ove godine to neće biti drugi vikend u petom mjesecu, ali će se oni sigurno održati u prilagođenim okolnostima u kojima se nalazimo, sa zračnom programom, u prvoj polovici lipnja – rekao je načelnik Gornje Stubice Jasmin Krizmanić.

 
Govorio je i o nastavku gradnje Spomen hiže Rudolfa Perešina koju je Društvo Rudolf Perešin prenijelo u vlasništvo Općine Gornja Stubica. Namjenski je za njezinu gradnju u ovoj godini osigurano oko 1.400.000 kuna. - Kreće se u nastavak izgradnje prema planiranom. Do sada je napravljena završna deka, kreće se u izgradnju krovišta i zidova, cilj je sam objekt zatvoriti. Kao i svaki put, vjerujem da će se uključiti i Grad Zagreb, Ministarstvo branitelja i Krapinsko – zagorska županija koje pomažu u izgradnji. Kroz dvije godine, na 25. obljetnicu Susreta za Rudija, nadam se, da bi Spomen hižu, mogli i otvoriti – najavio je Krizmanić.

Župan Željko Kolar istaknuo je da će, iako se ‘Susreti za Rudija’ ove godine ne mogu održati kao do sada, dio letačkog programa ipak biti održan. – To će dogovoriti Zrakoplovni savez u suradnji s Ministarstvom obrane, i onda ćemo na vrijeme obavijestiti javnost na koji način će to moći gledati iz svojih dvorišta ili prozora svojih kuća. No, neće biti nikakvog okupljanja, zbog sigurnosti ljudi i pandemije koronavirusa – rekao je župan.
Kolar se prisjetio dana kada je Rudolf Perešin preletio u Klagenfurt svojim MIG – om.

- Sjećam se reakcije javnosti, i mene kao hrvatskog branitelja, koliko nam je ta vijest podigla moral. Kako vrijeme prolazi, uspomena na Rudija, je svakim danom sve veća i ljudi su sve svjesniji koliko je to u tom trenutku bilo herojski čin, ne samo zbog preleta nego i opasnosti u koju je on doveo i sebe i svoju obitelj. Ljudi to, ne samo u Zagorju nego u cijeloj Hrvatskoj, i njegovi kolege branitelji, izuzetno cijene i poštuju. Taj dan, 2. svibnja 1995., nije bio baš sretan. U jutarnjoj akciji nad Starom Gradiškom srušen je Rudijev avion, nakon toga su iz odmazde Srbi raketirali Zagreb i Karlovac, bilo je poginulih i ranjenih civila, ali Bljesak je bila jedna izvanredno vojnički izvedena vojno – redarstvena akcija gdje je u 32 sata oslobođeno 500 četvornih km zapadne Slavonije. Hrvatska vojska je izašla kod Jasenovca na Savu, osigurala državnu granicu s jedne strane, a s druge strane se pokazalo da je Hrvatska vojska dovoljno snažana da svojim vlastitim snagama može oslobodit kompletan hrvatski teritorij – prisjetio se župan Željko Kolar.

Ljerka Perešin, Rudijeva supruga, rekla je da je prije 25 godina, na današnji dan, iza 11 sati već imala informacije o Rudijevom podvigu, od zapovjednika i nadležnih ljudi iz zrakoplovstva. – Rekli su mi da je iskakao iz zrakoplova i ja sam se za tu rečenicu uhvatila, i držala je se dvije godine i tri mjeseca. Znala sam da je Rudi jako dobar kao plivač, pretpostavila sam da je pao u rijeku Savu ili sa strane uz samo obalu, a nekako sam bila uvjerena, ako je pao u Savu, iz velike želje i punog srca, da će se vratiti u roku tri, četiri dana – prisjetila se Ljerka Perešin tih teških dana. Misao da je njezin suprug mrtav nije, kaže prihvaćala do zadnjeg.

– No, znala sam, da ako je tako, da ću ga prepoznati. Nakon 2 godine i 3 mjeseca, bila sam prisutna na razmjeni, na sredini mosta između Stare i Bosanske Gradiške, bilo je sunce, vrućina… Tu su bili šatori ispred kojih su bili patolozi s naše i srpske strane. Pokazali su mi Rudijevo tijelo. Vidjevši njegov osmijeh, zubalo, nisam imala nikakve sumnje. Poljubila sam ga i izmolila Očenaš za one koji su mu to napravili. Jer, njima treba oprostiti, nama se nema što opraštati. Mi smo se borili da oslobodimo svoju domovinu, da imamo samostalnu Republiku Hrvatsku, nismo ušli na ničiji teritorij, nismo nikoga napali, mi smo napadnuti, i mislim da je tim ljudima trebala pomoć i zato sam tada molila. U tom trenu sam osjetila na svom ramenu Isusovu ruku i mirno sam otišla, a od tada živim u spomen na svog supruga koji je bio ponosan čovjek. Sebi sam dala u zadatak da neću dozvoliti da se zaboravi i mislim da kroz ovih 25 godina uspješno, uz pomoć svih državnih institucija, to i radim – emotivna je bila Ljerka Perešin.