Zagorka se okitila laskavom titulom djelatnika godine

Mirjana Krpan Smiljanec rođena je prije više desetljeća u Slavonskome Brodu. Djetinjstvo je provela u Kumrovcu gdje je pohađala osnovnu školu, a potom i Gimnaziju u Zaboku. - Apsolvirala sam pravo na Pravnome fakultetu u Zagrebu (ali nikada diplomirala!), diplomirala arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, položila stručni ispit za diplomiranog knjižničara, magistrirala (magistar znanosti) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (informacijske znanosti – knjižničarstvo), gdje sam i doktorirala također informacijske znanosti – knjižničarstvo te također stekla zvanje knjižničarskoga savjetnika – ukratko nas je upoznala sa svojim profesionalnim životnim putem naša sugovornica.

Ravnateljica gradskih knjižnica u Klanjcu i Krapini
U svojoj bogatoj karijeri između ostalog, gđa Krpan Smiljanec bila je i ravnateljica knjižnica u Krapini, a prije toga i u Klanjcu. – S lijepim uspomenama sjećam se svojih početaka u klanječkoj knjižnici. Bilo je to davne 1990. godine, koje vrijeme je ujedno bilo i stvaranje temelja suvremenoga knjižničarstva u Klanjcu. Kažem suvremenoga, budući da knjižnično-čitaonička tradicija Klanjca seže u znatno dalju prošlost, točnije u 1886. godinu, a o čemu sam pisala i u svojoj magistarskoj radnji. Ne kažem da je bilo lako jer svi početci su zahtjevni, ali držim da sam svojim 18-godišnjim radom nešto baštinila ne samo Knjižnici nego i samome Klanjcu. Moj dolazak u Krapinu bio je vezan za radno mjesto voditelja Županijske matične službe što je bio začetak matične službe. S radošću se sjećam toga razdoblja kada sam imala prilike terenskim radom upoznati sve knjižničarke i knjižničare narodnih i školskih knjižnica na području Županije, a nadam se, svojim radom i unaprijediti struku. Nakon ovoga posla, radila sam i kao ravnatelj knjižnice u Krapini, što je ponovno bio svojevrstan izazov s obzirom na ulogu krapinske knjižnice kao županijske matične knjižnice – prisjetila se Krpan Smiljanec, koja je bila jedan od začetnika modernizacije i digitalizacije naših zagorskih knjižnica. – S procesom automatizacije poslovanja započela sam u Klanjcu 2002. godine kada smo od Knjižnica grada Zagreba, prilikom otvorenja novoga prostora Knjižnice, na poklon dobili knjižnični program ZaKi i bili prvi u Županiji koji smo ga počeli primjenjivati. Kasnije su nam se pridružile i mnoge druge školske i narodne knjižnice. U Krapini sam također uvela isti knjižnični program, zamijenivši već pomalo zastarjeli Medved – rekla je o modernizaciji zagorskih knjižnica Krpan Smiljanec.

Utemeljiteljica knjižničarskog društva KZŽ
Naša je sugovornica također i bivša predsjednica te jedna od utemeljiteljica Knjižničarskog društva KZŽ. – Bile su zaista rane 1990-te, o informatizaciji još nije bilo ni govora, sjećam se da smo u Knjižnici dobili jedan kompjutor koji je radio u DOS-u, služeći nam uistinu samo kao pisaća mašina. U današnje vrijeme teško je to zamislivo, a o postojanju nekih veza koje Internet omogućava s kolegicama i kolegama gotovo nije ni bilo dogovora. Međutim, glasine u struci su ipak kolale, bila su tu javljanja za Zagorski list te smo imali prigode vidjeti što tko od nas radi. Uvidjevši da svi imamo slične probleme, u klanječku knjižnicu pozvala sam kolegice i kolege na neformalno druženje gdje smo se „izjadali“ jedni drugima i zaključili da nam je potreban organizirani stručni pristup. I to je bilo polazište s kojim se kasnije krenulo na inicijalni sastanak osnivača Knjižničarskoga društva Krapinsko-zagorske županije – prisjeća se rađanja ideje o osnivanju Knjižničarskog društva Krpan Smiljanec. Nakon rada u zagorskim knjižnicama svoju je uspješnu karijeru nastavila u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. – Ondje sam prvo radila u Zbirci inozemne Croatice, što je bio vrlo interesantan posao budući da se odnosio na pisano stvaralaštvo Hrvata izvan Hrvatske gdje sam, između ostaloga, pratila hrvatski iseljenički tisak i na takav način bila u „kontaktu“ s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Potom sam radila na obveznom primjerku, a zatim kao savjetnica za baštinske zbirke u Hrvatskome zavodu za knjižničarstvo. Posljednje dvije godine sam pročelnica Hrvatskoga zavoda za knjižničarstvo koji se, neformalno, tretira kao „elitna jedinica“ hrvatske krovne knjižničarske ustanove – upoznaje nas sa trenutnim aktivnostima neumorna zagorska knjižničarka.

Klanječki kraj kao inspiracija
Osim pro aktivnim bavljenjem na unapređenju knjižničarske struke gđa Marina objavila je i mnoštvo znanstvenih članaka. – Premda sam po profesiji „društvenjak“ duboko u sebi ostala sam privržena humanističkim znanostima. Istina je da sam autor brojnih znanstvenih i stručnih radova (koji su svima dostupni kroz Hrvatsku znanstvenu bibliografiju CROSBI). Upravo je to moje „dvojno“ opredjeljenje razvidno kroz radove koji se najčešće kreću na razmeđi između povijesnoga i knjižničarskoga. Ne mogu reći da sam očarana samo Cesargradom. Ta utvrda je svojevrsno polazište u nekim radovima, ali ne smijemo zaboraviti da je i sam Klanjec nastao kao „posljedica“ Cesargrada, kao njegovo podgrađe, pa mislim da se može govoriti o očaranosti cesargradskim krajem. Autorica sam i nekoliko knjiga te slikovnica koje su nastale upravo iz te očaranosti klanječkim krajem. Mislim da je nemoguće ostati ravnodušan prema zaista bogatoj povijesti okruženja. Klanječki kraj je zaista vrelo neiscrpne inspiracije – otkriva nam svoju očaranost klanječkim krajem Marina Krpan Smiljanec.

Prestižna nagrada
Nedavno je gđa Marina primila prestižnu nagradu u nazočnosti predsjednika Republike Zorana Milanovića. – Radi se o značajnoj nagradi ne samo iz razloga jer mi ju je dodijelila krovna knjižničarska institucija Republike Hrvatske, nego ujedno i zato što mi je ona priznanje kolegica i kolega, a uvijek je lijep osjećaj ukoliko znate da vas vaši najbliži suradnici cijene. Radi se o nagradi Djelatnik Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu za 2022. godinu. Nagrada se dodjeljuje djelatniku NSK koji je naročito doprinio radu, razvoju i promidžbi Knjižnice davanjem svog doprinosa u osmišljavanju i provedbi inovativnih programa i praksi, pridonio razvoju hrvatskog knjižničarstva u cjelini svojim stručnim i/ili znanstvenim radom te sudjelovao u radu nacionalnih stručnih tijela – osvrnula se na nedavno primljenu nagradu Krpan Smiljanec. Neumorna zagorska knjižničarka trenutno se pored ostalih aktivnosti bavi svojim temeljnim poslom kao pročelnica Hrvatskoga zavoda za knjižničarstvo. – Posao je zaista dinamičan, zahtjevan i odgovoran jer je takva i djelatnost Zavoda kojega čine tri radna procesa – Centar za razvoj knjižnica i knjižničarstva (matična služba), Centar za razvoj Hrvatske digitalne knjižnice i Centar za stalno stručno usavršavanje knjižničara (knjižničarima poznat po akronimu CSSU). Pa, evo, sada, pokušajte si zamisliti samo činjenicu da u Hrvatskoj djeluje gotovo 1.700 knjižnica, a mi smo krovna matična služba. Tu su nadalje projekti, stručni nadzori, zaštita knjižnične baštine i brojne druge obaveze. U svemu tome pokušavam naći vremena za ono što najviše volim - pisanje pa upravo ovih dana očekujem izlazak iz tiska znanstvenoga rada u Zborniku Hrvatskoga zavoda za povijest s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz dalji rad na zaštiti knjižnične baštine, želja mi je više se posvetiti znanstvenom radu, ali i onom pisanju „iz duše“ budući da se Cesargradskim šaputanjima ne nazire kraj. A naravno, tu je i moj vrt kojega nikako ne bih željela zanemariti – otkriva nam brojne buduće planove Marina, koji će se s obzirom na njenu marljivost i predanost radu, uopće ne sumnjamo, zasigurno i ostvariti.