NESVAKIDAŠNJI HOBI: Umirovljeni profesor matematike iz Podgore Krapinske na buvljacima pronalazi stare fotografije te ih otima zaboravu

Našeg simpatičnog sugovornika Franju Šerića, umirovljenog profesora matematike, omiljenog mnogim generacijama svojih školaraca, životni put je ratnih devedesetih godina doveo u Zagorje iz rodne Modriče.

– Iako smo odlučili ostati u Modriči bez obzira na rat koji je u Modriču stigao u najgorem obliku, telefonski poziv iza ponoći nas je primorao da u najkraćem roku napustimo stan. Djecu smo zamotali u deke, polegli na zadnja sjedala auta i bez svjetala napustili Modriču u kojoj su već počele ulične borbe. Zahvaljujući velikoj sreći, uspješno smo prošli kroz sve opasnosti i stigli u Hrvatsku 6. svibnja 1992. godine, baš na šesti rođendan starije kćeri.U siječnju 1993. sam počeo raditi u Školi za slijepe i slabovidne „Vinko Bek“. Ubrzo se pojavila prilika da dobijem stan i posao u Osnovnoj školi „Lijepa naša“ u Tuhlju i tako je moja obitelj počela novi život u Zagorju. Moja supruga je u siječnju 1995. godine dobila posao u Domu Zdravlja u Krapini. Ubrzo nakon toga i stan u Đurmancu. Nije mi bilo lako napustiti Tuhelj u kome su nas tako lijepo primili. Pjevanje u Kumrovečkom zboru pa zatim u „Ilircima“ i u Zboru crkve svete Katarine, pomogli su mi da se uklopim u novu sredinu – ispričao nam je Šerić svoju životnu priču koja ga je dovela u Zagorje.

„Skoro sve fotografije sam pronašao na Jakuševcu“

Proživljena ratna stradanja navela su Šerića na skupljanje starih odbačenih fotografija koje objavljuje na svojem facebook profilu s namjerom da netko prepozna osobe s fotografija. – Sve naše je ostalo u Modriči. Većinu toga se moglo nadoknaditi ali fotografije teško. Zahvaljujući kolegi moje supruge, doktoru Bojkoviću, koji je otišao u naš opljačkani stan, dobili smo puno svojih fotografija. Na nekim fotografijama su ostali jasni otisci cipela. Vjerujem da su ti otisci bili glavni razlog zbog kojeg sam odlučio da ću i ja izgažene fotografije pokušati vratiti njihovim vlasnicima. U Modriči mi je ostalo i oko dvije tisuće knjiga. Zbog toga sam počeo ići na Jakuševački buvljak jer su tamo knjige bile višestruko jeftinije nego u antikvarijatima. Prodavači su često ostavljali na buvljaku robu koju nisu prodali. Nakon njihovog odlaska, ljudi su pretraživali stvari koje su ostale. I tada sam vidio da na fotografije nitko ne obraća pažnju. Naprotiv, najčešće po njima gaze – kaže Franjo koji je tada odlučio da će pokušavati te fotografije „spašavati“. Većinu odbačenih fotografija Franjo pronalazi na Jakuševcu.

– Najviše fotografija se baci kada umru ljudi koji su živjeli sami, a neke su fotografije bačene nakon tragičnih događaja: rastava, svađa, pljačka i razne prijevare. Skoro sve fotografije sam pronašao na Jakuševcu. Od jedne Krapinčanke sam dobio fotografije koje je ona našla u Zagrebu. Prije sam do Jakuševca išao jednom mjesečno. Sad malo rjeđe. Obično odem oko podne i ako pronađem fotografije koje nisu skupe – kupim ih. Zatim pričekam da prodavači odu pa pretražujem što su ostavili. Vrlo rijetko se događalo da nisam uspio pronaći odbačene fotografije. Teško mi je procijeniti koliko sam fotografija prikupio. Trenutno objavljujem 153. album. U svakom albumu se nalazi najmanje pedesetak fotografija a u većim je i par stotina. Ne objavljujem sve fotografije. Biram one koje bi mogle dovesti do vlasnika. Neke objavim jer su zanimljive ili lijepe iako ne mogu pomoći u potrazi. Osim fotografija, prikupljam i skeniram i filmove s negativima. Dokumente i poštu pokupim jer mi to može pomoći da pronađem kome bi fotografije pripadale. Pokušavam ih objavljivati onim redoslijedom kojim sam ih pronašao. Stigao sam do 2017. godine – opisuje Franjo način na koji dolazi do fotografija te ih potom otima zaboravu.

„Do sada sam pronašao tridesetak osoba kojima sam vratio fotografije“
Ovaj entuzijast iz Krapine kaže nam da ne može izdvojiti najdražu fotografiju jer mu je svaka draga na svoj način. Fotografije objavljujem isključivo na Facebooku. – Do sada sam pronašao tridesetak osoba kojima sam vratio fotografije. Većinu sam pronašao koristeći podatke s fotografija ili iz dokumenata i pošte koje sam pokupio uz fotografije. Prvi put se to dogodilo kada sam objavljivao album „Odbačeni 10.“ U zbornici sam na kompjuteru pokazivao fotografije kolegi kad je slučajno naišla kolegica Lamot i iznenadila se:“Pa to je djed našeg kolege !“ To mi je bio prvi uspjeh – ispričao je Šerić koji je objavljujući „odbačene“ fotografije doživio i mnoge emotivne priče.

– Ne mogu navoditi ime osobe jer od nje nisam tražio dozvolu da to objavim. Zvat ću ga John. 2016. godine sam na Jakuševcu našao preko 600 fotografija Johnove obitelji. Do Johna sam došao potragom na internetu koja je bila prilično složena. John je završio pravni fakultet. Iako je dobio rektorovu nagradu, njegova želja je bila da završi Akademiju dramskih umjetnosti. Smjer koji je on htio studirati u Zagrebu nije postojao pa je to upisao i završio u Londonu. Tamo je osnovao svoju firmu i oženio se. Imao je nesreću da su mu u kratkom roku umrli i otac i brat. Kada je došao na sprovod bratu, u stanu nije pronašao nijednu fotografiju. John je u svibnju ove godine dolazio u Zagreb i dogovorili smo se da ćemo se naći da mu vratim fotografije. Došao je sa svojim kumom. Počeo je gledati fotografije i kad je ugledao fotografiju svoga razreda i učitelja, počeo je plakati i nije više mogao nastaviti. Ispričao se i zamolio da ostatak pogleda kad bude sam. Ostatak vremena smo proveli u ugodnom razgovoru, a kasnije mi se javio vrlo lijepim e-mailom – podijelio je s nama anegdotu ovaj zaljubljenik u stare fotografije.

– Na tavanu imam toliko fotografija i negativa koje još nisam skenirao tako da imam posla koliko god mi je potrebno. Nastavit ću s objavama na Facebooku. Pošto sam prikupio i dvadesetak filmova, pratim na internetu cijene projektora koji bi mogli digitalizirati te filmove pa ako nekada te cijene budu takve da ih moja mirovina može platiti, objavit ću i njih. Bližnji me podržavaju u mom hobiju, a ponekad mi na buvljaku pomognu i u potrazi. Raduju se kad uspijem jer znaju koliko mi to znači – kaže Franjo kojemu želimo puno sreće u njegovim plemenitim nastojanjima da ljude otme zaboravu.