Otkrivamo tko je 'zagorska praščica Beba' u hit filmu 'Nosila je rubac črleni'

Romantična komedija 'Nosila je rubac črleni', koja je najavljivana kao prvi profesionalni i visokoprodukcijski kajkavski film, nakon legendarnog Golikovog 'Tko pjeva, zlo ne misli', zbog mnogočega je privukao veliku pažnju ne samo publike iz 'kajkavske Hrvatske', već i publike na festivalima na kojima se ove godine pojavljivao. Ususret pretpremijeri filma, koja će se 20. rujna održati u Zagrebu, te premijeri koja će se dva dana kasnije održati u Krapinskim Toplicama, razgovarali smo s jednom od njegovih zvijezda, Tesom Litvan, mladom, ali već afirmiranom i iskusnom kazališnom, filmskom i televizijskom glumicom, koja, osim svojim glumačkim talentom, mnoge oduševljava i svojom uistinu prirodnom ljepotom. Prilikom razgovora na terasi kafića s pogledom na Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, nas je, moramo to priznati, posebno oduševila svojom zrelošću, ali i jednostavnošću, skromnošću i 'smirenim', realističnim stavovima o svom poslu i svemu onome što on sa sobom nosi.

Z: Danas ste, unatoč vašim mladim godinama, već poprilično afirmirana i tražena glumica, no ono što je kod vas posebno zanimljivo jest činjenica da ste već kao tinejdžerica zakoračili u profesionalne glumačke vode. Kako ste uopće dospjeli na filmska platna tako rano?

Tesa: Pa nekako sam cijeli život bila vezana uz glumu. Stalno sam bila po raznim dramskim grupama i tamo su me, zapravo, i pronašli te pozvali na casting za film 'Ljubav ili smrt', koji je, zapravo, treći dio serijala o poznatom nam junaku 'Koku'. I prije toga sam povremeno razmišljala o profesionalnom bavljenju glumom, no, nakon tog filma te su se moje misli iskristalizirale i zaključila sam da je to ono što želim. Dakle, od tog filma je sve nekako krenulo, upisala sam Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, diplomirala sam... 

Z: I odmah nakon diplome uslijedio je vaš angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu?

Tesa: A ne. U HNK sam sad već petu godinu. Naime, bio je casting za predstavu 'Glumica' i ja sam dobila tu ulogu, a potom su me molili i da uskočim kao zamjena u ulogu 'Perice' u predstavu 'Tko pjeva zlo ne misli'. Nakon toga me Rene Medvešek uzeo u svoju predstavu 'Svaki tvoj rođendan', tako da sam, kako sam već imala tih par uloga, dobila stipendiju Hrvatskog narodnog kazališta i tri godine sam bila njihov stipendist te svake sezone igrala u nekoliko predstava. I sad, nakon diplome, i dalje redovito, kao vanjski suradnik, igram u HNK. Ta se suradnja nastavlja i upravo imamo probe za predstavu Don Juan za koju će premijerna izvedba biti 8. listopada. A za dalje ćemo vidjeti.

Z: No, i dalje vrlo ozbiljno gradite filmsku karijeru, ove godine izašao je i talijanski film Settembre Giulie Steigerwalt u kojoj ste ostvarili vrlo zapaženu ulogu, no nama je posebno zanimljiva vaša dvostruka uloga u prvom profesionalnom, visokoprodukcijskom kajkavskom filmu 'Nosila je rubac črleni'. Vi ste, dakle, ta toliko najavljivana 'zagorska praščica Beba'?

Tesa: Da, ja sam i Beba, i Ančica. I to se slučajno dogodilo da sam odabrana za obje uloge jer im se svidjelo kako sam na tom castingu 'napravila' Bebu i tad smo shvatili da, zapravo, to može imati i neku poveznicu za kumu Anku, budući da se i Beba i Ančica, na neki način, nalaze u 'zabranjenim' ljubavima.

Z: Nećemo previše otkrivati čitateljima, ali film je uistinu po mnogočemu zanimljiv i specifičan. Naime, kolega Janko Popović Volarić u njemu kao narator progovara kroz jedan vrlo zanimljiv lik.

Tesa: Da. On je Isus. Naime, kako u Zagorju na mnogim raskrižjima, ali i u mnogim kućama, postoji raspelo, on je u tom filmu Isus Krist koji pazi nad cijelim Zagorjem jer je posvuda. On nadgleda, prepričava i povezuje razne događaje, komentira ih. No, prvenstveno je to netko tko pazi i bdije nad cijelim Zagorjem.

Z: Vi ste Zagrepčanka, no mnogi vaši kolege koji igraju u filmu su iz drugih dijelova Hrvatske. Kako ste se vi, a pogotovo oni, snašli s kajkavskim?

Tesa: Pa moji roditelji su Podravci pa je to meni bilo puno lakše, ali nekim kolegama je bilo malo kompliciranije, pogotovo onima koji nisu sa sjevera Hrvatske. No, Ljubomir Kerekeš nam je svima puno pomagao oko jezika. Na kraju, svi su se dosta dobro snašli. Mada, znate kako je to s kajkavskim. Svako selo ima neke svoje riječi, svoj neki specifičan govor. Čak i moji doma su govorili 'Nije rubac, nego je robec', pa nije ovo, nego je ono.... No, mi smo zapravo htjeli da taj jezik ne bude specifičan za jedno usko područje, nego da bude razumljiv svima pa i onima iz drugih dijelova Hrvatske. Željeli smo prvenstveno prikazati taj duh, jer i u tom jeziku je neka čar, neki karakter Zagorja.

Z: Vi ste privatno i ranije bili u Zagorju, imali ste neku svoju sliku o Zagorju... Jeste li, nakon što je film snimljen i nakon što ste ga pogledali, stekli neku drugačiju sliku ili ste u njemu prepoznali upravo onakvo Zagorje kakvim ste ga doživljavali i prije filma?

Tesa: Pa uglavnom, ja jesam vidjela tu sliku. Ovo je jedna svijetla, vesela, optimistična strana Zagorja. Ta brda i ta prekrasna priroda se dosta prikazuju u filmu. Puno se snimalo s dronom i baš su vidljive te lijepe vizure. A tu je i ta muzika, ti ljudi koji su tako jednostavni u tim svojim problemima. Sve je nekako ležernije nego, primjerice, ovdje u Zagrebu. No, velim, otprilike sam imala tu sliku, pogotovo zbog određenih sličnosti s Podravinom.

Z: U filmu, osim praščice Bebe, govore i druge životinje. No, čak i ako isključimo tu činjenicu, kad gledamo neke ostale segmente, čini nam se da bismo mogli reći kako je riječ o pomalo 'pomaknutom filmu'. Je li, zapravo, riječ o parodiji?

Tesa: Pomaknut je definitivno. Naravno, životinje koje govore je vjerojatno najpomaknutiji dio, ali ima tu i drugih pomaknutih stvari. No ja ne bih rekla da je riječ o parodiji. Kad se u Hrvatskoj planira raditi neka romantična komedija, meni se bar tako čini, to nije isto kao u Hollywoodu. To nisu samo sladunjave stvari. Ipak smo mi na Balkanu. To mora biti sve malo oštrije, malo ciničnije. Ipak smo mi kao narod malo drugačiji od Amerikanaca. Tako da tu mora biti ta jedna doza... Ne znam... da se 'pikne' malo. Ali to je, barem u našem filmu, vrlo blago 'pikanje'. Uvjerena sam da nitko neće imati razloga zbog nečeg se naljutiti ili uvrijediti.

Z: Kako je bilo snimati ovaj film? Kakva je bila ekipa?

Tesa: Ma super. Mislim čak da smo mi bili prvi koji smo od početka Covida počeli snimati film. I zbilja smo se zabavljali i prije samog snimanja, još dok smo imali probe... 

Z: Je li se pilo u Zagorju?

Tesa: Nije se pilo u Zagorju zato što smo svako jutro dolazili u Zagorje, snimali cijeli dan, došli navečer umorni u Zagreb, pa sutradan ujutro ponovo u Zagorje... Tako da nismo imali neke zabave, ali proslavilo se sad po festivalima i na premijeri će se sigurno proslavili.

Z: Koje su vam lokacije u Zagorju, na kojim ste snimali, ostale posebno u sjećanju?

Tesa: Znači... ne da se ne sjećam lokacija, nego ja nemam pojma gdje smo mi snimali (smijeh). Ali znate, to je takav posao. Dovezu te, snimaš i baš te briga gdje si. No, svakako mi je bila draga kuća kume Anke, koju igra Nataša Dorčić, i u kojoj smo puno snimali. I sad kad sam gledala film, zbilja mi je bilo drago vidjeti tu kućicu. No, baš da znam geografski točno gdje smo sve bili, zbilja ne znam. Dođeš u pet ujutro, još žmiriš, radiš cijeli dan i nazad u Zagreb. 

Z: S obzirom na to da ste igrali dvije uloge, s kojom ste imali više posla?

Tesa: Zapravo sam imala otprilike jednako snimanja i s jednom i s drugom. Naime, i kad se snimala Beba, ja sam također išla na set. Nisam to radila u studiju, nego sam bila tamo, što je pomalo neuobičajeno. Imala sam mikrofon i Nataša me čula u uhu. Tako da je sve bilo uživo i mislim da je to dosta doprinijelo uvjerljivosti. Što se tiče samog pojavljivanja u filmu, Bebe ima nešto više nego Ančice, ali kad govorimo o tome koliko sam ja govorila kao ona, to je otprilike podjednako.

Z: Jeste li i prije radili sinkronizacije?

Tesa: Da, ja dosta sinkroniziran crtiće, serijale koji se prevode, odnosno, sinkroniziraju na hrvatski jezik. I to mi je vrlo zabavno jer nisi vezan glasom da zvuči ljudski. Baš suprotno, mora biti baš nešto potpuno ludo. I volim to raditi.

Z: Već smo rekli da je vaš početak bio film, da su kasnije stigli kazališni angažmani... U kojem trenutku ste se počeli osjećati kao profesionalna glumica? Na filmu ili u teatru?

Tesa: Pa nisam još uvijek sigurna da se i sad osjećam kao profesionalna glumica (smijeh). Ne znam... Nikad to nisam pretjerano ozbiljno shvaćala, iako je 'ozbiljno' možda tu i pogrešna riječ. No, često me znaju pitati je li mi draži film ili teatar. Meni se čini da sve ima svoje pluseve i minuseve. Što dobiješ na jednom, izgubiš na drugom i obrnuto.

Z: No, ipak je činjenica da film i televizija dopiru više do publike, što donosi i veću popularnost. A to je, posebno mladim glumcima, važno i za buduće angažmane.

Tesa: Da. Malo je to tužno što se ne ide toliko u kazalište, iako je HNK vrlo dobro posjećen. Čim su epidemiološke mjere ublažene, odmah smo bili puni. Ali da, istina je da se preko ekrana može doprijeti do više ljudi, no, ipak, dogodi se tu i tamo da netko prođe i prepozna me iz kazališta. To mi je posebno zanimljivo jer je riječ o ogromnoj sceni, gledalište je veliko..., još ako imam drugu frizuru, neku haljinu... Pomalo je čudno da me netko na ulici uspije prepoznat, ali, eto, dogodi se i to.

Z: Koji su vaši neki daljnji ciljevi, planovi...? Zasigurno imate nekih snova...

Tesa: Imam, ali ne sanjam o poslu. (smijeh). Naravno, svakako bih htjela ostati u kazalištu, na filmu i televiziji i probati što više toga. Sve me zanima, imam mnoštvo hobija i mnoštvo želja, ali sad da imam neki san, u smislu da želim da moj život ide isključivo u tom smjeru, to nemam. Ionako je u današnje vrijeme sve tako neizvjesno i mislim da se ne treba nečeg previše čvrsto držati jer tako lako izgubiš sve.

Z: Vrlo zrelo razmišljate za svoje godine...

Tesa: Pa jednostavno, takva je danas situaciju u svijetu.

Z: No, ono što nam nosi bliska budućnost, to je premijera filma 'Nosila je rubac črleni'. Prvo je pretpremijera u Zagrebu i odmah dva dana kasnije premijera u Krapinskim Toplicama.

Tesa: Da. U Krapinskim Toplicama je premijera u četvrtak 22. rujna, na koju će doći i čitava filmska ekipa, tako da ja i ovim putem pozivam sve Zagorke i Zagorce da dođu, pogledaju film, za kojeg vjerujem da će im se svidjeti, a to će im usput ujedno biti i prilika da i uživo vide i upoznaju našu glumačku ekipu. Iskreno, ja se baš radujem premijeri i veselim se vidjeti i čuti reakcije domaće, zagorske publike.