'Žalim što projekt kupališta Aquae Vivae nismo realizirali u sklopu bolnice'

ZL: Vaš je otac, Marcel Majsec stariji, također bio dugogodišnji ravnatelj Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice. Je li to bilo presudno da se i vi u životu bavite medicinom?

Majsec: Naravno da me je to na neki način zainteresiralo za medicinu, a uz to, bio sam cijeli život vezan uz samo mjesto Krapinske Toplice i uz ovu bolnicu. Rodio sam se ovdje, tu sam pohađao osnovnu školu, zatim gimnaziju u Krapini, a nakon što sam 1970. godine završio medicinu, prvo radno mjesto mi je bilo upravo u Specijalnoj bolnici u Krapinskim Toplicama i sretan sam da sam cijeli svoj životni i radni vijek proveo u Hrvatskom zagorju.

ZL: Zašto ste odlučili specijalizirati baš kardiologiju?

Majsec: Kad sam završio medicinu, došao sam na odjel kod primariusa Čunovića, koji je bio internist i on me zainteresirao za internu. Tako sam 1972. godine dobio specijalizaciju iz interne medicine, na što se ovom prilikom zahvaljujem primariusu Čunoviću, koji mi je kod toga puno pomogao. Tijekom specijalizacije u Vinogradskoj bolnici, 1974. godine, odlučio sam upisati prvi postdiplomski studij iz kliničke kardiologije koji je u tadašnjoj Jugoslaviji bio formiran, a kojeg sam završio 1976. godine. Ono što me posebno potaknulo na to je da smo 1974. godine u Krapinskim Toplicama otvorili Odjel za medicinsku rehabilitaciju srčanih bolesnika, koji je tada bio jedini takav odjel u kontinentalnoj Hrvatskoj.

ZL: Na koncu, postali ste i ravnatelj Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice.

Majsec: Da. Počeo sam raditi 1970. godine, a 1980. sam izabran za ravnatelja, nakon što je umirovljen moj otac, koji je na tom mjestu bio od 1955. godine i bio jedna od ključnih osoba koja je pokrenula medicinsku rehabilitaciju u našim lječilištima, prvo u Krapinskim Toplicama, a kasnije se to pokretalo i u drugim centrima. Dakle, on je, zapravo, bio taj koji je pokrenuo osnivanje centara za medicinsku rehabilitaciju, ali i koji je pokrenuo školovanje tih specijaliziranih medicinskih kadrova, kojih u to vrijeme nije bilo.

ZL: Biste li se složili s konstatacijom da ste vi, naslijedivši svog oca nakon što je osnovao mnoge odjele i posložio kadrovsku priču, nastavili njegov rad na način da ste se više posvetili infrastrukturi?

Majsec: Da, na samom početku prvenstveni ciljevi su mi bili ojačati kompletnu infrastrukturu. Morali smo napraviti zaobilaznicu jer je promet išao direktno kroz bolnicu pa smo s tadašnjom Mjesnom zajednicom napravili zaobilaznicu kod crkve. Kasnije smo napravili zaobilaznicu prema Pregradi i novu zaobilaznicu prema Gubaševom. To nam je isto bio vrlo bitan zahvat. Također, bez kanalizacije nismo mogli dobiti uvjete za nikakvu daljnju izgradnju, odradili smo i taj projekt te smo među prvima u Zagorju dobili kolektor, a potom i plinifikaciju. U svemu tome je sudjelovala i naša bolnica u suradnji s tadašnjom Mjesnom zajednicom, a kasnije s Općinom, nakon što je formirana. Što se tiče objekata, prvo smo izgradili novi objekt za Školu pri bolnici, koja je sad postala Centar za odgoj i obrazovanje. Kasnije smo krenuli u projekte za povećanje kapaciteta, stoga smo 1988. godine otvorili novu zgradu s 270 kreveta na oko 13 tisuća četvornih metara, a krenula je i kompletna rekonstrukcija hidroterapeutskih prostora, a na kraju i povezivanje starog i novog bolničkog dijela s mostom.

ZL: Kažu za vas da ste kao ravnatelj puno inzistirali na tome da se što više Zagoraca uključi u čitavi 'projekt bolnice', u smislu da se što više Zagoraca medicinski obrazuje i da se stvori što više domaćeg kvalitetnog kadra.

Majsec: To je bilo i neko nasljeđe od mog oca, koji je tome također puno pridonio, a svi mi ostali smo to nastavili. To je, zapravo, bio timski rad i svi moji suradnici su djelovali na taj način. Mislim da osobno ne poznajem nikoga iz Krapinskih Toplica tko je završio medicinu, a da nije radio u našoj Specijalnoj bolnici, ali i ostali liječnici s područja Krapinsko - zagorske županije su uvijek imali prednost pri zapošljavanju ili dobivanju specijalizacije u našoj bolnici. To se nije odnosilo samo na liječnike, nego na sav kadar jer smo mi intenzivno radili na tome da se stvara kvalitetan srednji medicinski kadar i viši medicinski kadar, odnosno, fizioterapeuti i medicinske sestre. Stoga smo i bili jedni od osnivača škole u Bedekovčini, a kasnije i u Pregradi. Nismo tu bili samo podrška, već smo sudjelovali i u predavanjima na način da je dio teoretske i praktične nastave bio vezan uz našu bolnicu. Kasnije smo se uključili i na viši, sveučilišni, znanstveno - stručni nivo, koji je povezan s Medicinskim fakultetom u Zagrebu i Medicinskim fakultetom u Osijeku.

ZL: Svojedobno ste bili i poprilično politički aktivni. Kako je došlo do toga da ste postali saborskim zastupnikom 1992. godine?

Majsec: Saborski zastupnik sam bio i u nekadašnjem Vijeću općina od 1986. do 1990. godine, izabran ispred Skupštine Općine Zabok. U to vrijeme se govorilo da je to Sabor Hrvatske, a osamostaljenjem Republike Hrvatske zvao se Hrvatski državni sabor. U njega sam kao zastupnik izabran 1992. godine prvi puta, a 1996. godine drugi puta, dakle, osam godina sam bio u zastupničkom domu Hrvatskog državnog sabora, što mi je velika čast jersam na taj način mogao puno pridonijeti određenim stvarima vezanim za naše Hrvatsko zagorje, a pogotovo za zdravstvo.

ZL: Evo, sad se obilježava i 25 godina osnutka Krapinsko - zagorske županije. Navodno je prvotna ideja bila da bude manje županija u Hrvatskoj. Jeste li bili uključeni i u tu priču da se osnuje i Krapinsko - zagorska županija?

Majsec: Što se tiče županije, to smo odradili, iako je bilo nekih rasprava u početku gdje bi bio županijski centar, no to je riješeno i odlučeno da bude Krapina. Ali daleko više pitanja bilo je na općinskim nivoima, u smislu koje sve mjesne zajednice mogu postati općine. I tu smo imali dosta problema, ali smo se kroz Sabor i amandmane uspijevali izboriti da pojedine mjesne zajednice postanu općine. Tako danas u Zagorju imamo 25 općina, a uz to, bilo je pitanje tko može dobiti status grada. Za Krapinu nije bilo sporno, ali za Klanjec i Pregradu smo se borili amandmanima i uspjeli smo u tome, kao i za sve bivše općinske centre, Zlatar, Donju Stubicu, Oroslavje i Zabok.

ZL: Zadnjih godina se puno priča o tome da je previše gradova i općina u Hrvatskoj. Što vi mislite o tome?

Majsec: Da, znam, ali u to vrijeme su se svi, u svim dijelovima Hrvatske, borili za gradove i općine tako da je bilo normalno da i mi to radimo. Bilo je nekih primjedbi, to se dobro sjećam, primjerice za Klanjec. Tadašnja čitava Općina Klanjec imala je sveukupno 12 tisuća stanovnika, a iz nje smo dobili grad Klanjec i općine Zagorska Sela, Kumrovec, Kraljevec na Sutli i Tuhelj. Isto tako, bila je najveća bitka za općine Jesenje, Novi Golubovec i Mihovljan, hoće li postati općine ili ne… Ali evo, uspjeli smo ta pitanja riješiti kroz Sabor i amandmane, na način da su svi oni koji su željeli status općine ili grada taj status i dobili.

ZL: A jel ima nešto u vašoj karijeri što ste htjeli ostvariti, a niste mogli ili uspjeli zbog povijesnog trenutka ili nekog spleta okolnosti?

Majsec: Moram priznati da ono za čime najviše žalim je što nisam uspio ostvariti svoj cilj da u sklopu bolnice dodatno razvijemo zdravstveni turizam, kojeg smo započeli davno i u čemu smo bili jedni od predvodnika. Dakle, najviše žalim što nismo ostvarili onaj naš projekt Aquae Vivae, za što smo već imali idejne projekte i podršku Vlade, kao i banaka koje bi nas u tome pratile. No, 2000. godine je došlo do odluke da se zdravstvene ustanove ne smiju baviti nezdravstvenim djelatnostima. To je povezano i s PDV-om i ostalim stvarima tako da nismo imali više zeleno svjetlo za taj projekt. A meni je uistinu bila želja da taj projekt Aquae Vivae razvijamo u sklopu naše bolnice jer bi to sigurno bio jedan kvalitetan program.

ZL: Kad ste nam već otkrili za čime žalite, ima li nešto čime se posebno ponosite, a nismo spomenuli u ovom razgovoru?

Majsec: Pa htio bih spomenuti da kad je počeo Domovinski rat, mi smo preuzeli veliku odgovornost te je kroz našu bolnicu prošlo preko 5.500 branitelja, koji su se ovdje liječili i rehabilitirali. Naime, znate kakva je bila situacija u ratu sa Specijalnom bolnicom za medicinsku rehabilitaciju Lipik, tako da su se i oni većim dijelom preselili u Krapinske Toplice, na čelu sa svojim ravnateljem Cukorom. Dakle, prihvatili smo i dio njihovih zaposlenika, kao i pacijenata. Tako da je to nešto na što smo također ponosni, da smo dali svoj doprinos u tim teškim ratnim vremenima, brinući se za naše branitelje. S mnogima od njih ostali smo u kontaktu i oni i danas dolaze kod nas na liječenje i rehabilitacije.

ZL: Upravo ovih dana primili ste povodom Dana županije i 25. godišnjice njenog osnivanja županijsku Plaketu za životno djelo. Koliko vam znači činjenica da lokalna zajednica cijeni sve to što ste napravili za Zagorje?

Majsec: Meni je uistinu velika čast i ponosan sam što sam dobio Plaketu Krapinsko - zagorske županije za životno djelo. Stoga želim i ovim putem posebno zahvaliti gospođi Vlasti Hubicki, kao predsjednici Županijske skupštine, svim članovima Skupštine koji su me predložili i odlučili mi dodijeliti Plaketu, kao i gospodinu županu Željku Kolaru, njegovim suradnicima i svima koji su takav prijedlog podržali. Ponavljam, uistinu mi je to velika čast.

ZL: I za kraj, nešto sasvim osobno. Naime, mnogi kad vas opisuju ističu i ponavljaju jednu vašu karakterističnu osobinu, a to je da se uvijek jednako toplo i prijateljski ophodite prema čistaču i ministru, prema poljoprivredniku i sveučilišnom profesoru. Da nikad niste radili razlike među ljudima. Je li tu u pitanju vaša narav ili jednostavno stav i način razmišljanja?

Majsec: O tome nikad nisam razmišljao jer to je jednostavno u meni. Vjerojatno je to i nasljedno. Kad sam gledao svog oca, moj otac se isto tako ponašao i u cijeloj mojoj obitelji je uvijek bio jedan takav odnos prema ljudima. Tako da ni ja nisam nikad radio razlike među ljudima, niti mi je bilo bitno tko je kakvog zvanja ili znanja, nego tko je kvalitetan i pošten čovjek. A isto tako, meni su uvijek na prvom mjestu bili moji Zagorci. Malo su me uvijek zbog toga s nekih viših nivoa i krivo gledali, kad sam govorio da sam Zagorac i da sam veliki lokalpatriot i da ću to uvijek ostati. Ali eto, vezan sam za Zagorje i ono je moja najveća ljubav.

Majsecova odlikovanja i priznanja

Odlukom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, Marcel Majsec 1995. godine odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski, 1996. godine Redom Ante Starčevića, a odlikovan je i Spomenicom Domovinskog rata. Povelju Općine Krapinske Toplice dobio je dva puta, 1995. godine te 2009. godine, kada je dobio i Povelju počasnog građanina Grada Pregrade. Obzirom da je od 1967. godine strastveni lovac, 2016. godine Majsec je od Hrvatskog lovačkog saveza dobio i Zlatno lovačko odlikovanje 'Sv. Hubert'. Sve plakete, povelje i zahvalnice koje je dobio od raznih gradova i općina, ministarstava te raznih udruga branitelja, Crvenog križa i drugih domaćih i stranih institucija broje se na nekoliko desetaka.