BESNI IZ RAZDORA: Ja se prepuštam da mi kroz svaku poru kože ulazi ono što radimo, ponekad ispada da sam ja divljak

U petak, 24. listopada u taproom-u Nove runde završena je sezona i to nastupom benda Razdor koji je ovom prilikom proslavio svoj 7. rođendan. Razdor, što bi još moglo značiti i raskol, smutnja, nemir, nered ili pomutnja, s radom je započeo izvođenjem najvećih hitova legendarnih Majki, a neko vrijeme djelovao i kao tribute band pa je utjecaj Majki vidljiv i iz samog naziva benda. S vremenom je “tribute to Majke” forma malo zapostavljena, a repertoar dopunjen rock coverima s „našeg“ govornog područja. Naravno, pod uvjetom da se ne kompromitira zvuk i energija punokrvnog rock benda kakav je bio do tada. Kroz godine, kroz bend je prošlo dosta glazbenika, a sadašnja postava od šest članova iskristalizira se u posljednje tri godine. Danas Razdor čine Perko, Boroš, Klemen, Filip, Nenad i Besni. S ovim posljednjim, kojem je pravo ime Mario Mikulec, koji ima 40 godina i dolazi iz Zlatara porazgovarali smo o glazbi, spiritualnosti i onome o čemu se danas malo priča – cijenjenost trenutka. Za početak, valja ga u kratkim crticama predstaviti.

Besni je u glazbi od kad zna za sebe – u počecima kao slušatelj, a onda, od 6. razreda, kao strastveni zaljubljenik u glazbu. Voli stvarati rukama, a ono što od toga nastane, kaže, neki nazivaju umjetnošću neki gluparijama, ali to je tanka linija. U bendu je u ulozi čovjeka koji pokušava prenijeti dobru energiju i širiti ljubav. Ne poznaje ni jednu notu i potom pitanju je, kaže, totalno nepismen.

ZL: Pretpostavljam da sam u pravu kada kažem da je Razdor ekipa koja, prije svega, funkcionira kao obitelj, a tek onda kao rock atrakcija. Tko ga sve čini?

Besni: U bendu nas je šest. Život, na neki način, spaja čak i onda kada mislimo da ne spaja. Bend čine; Nenad Kunštek, basista i jedna od persona koja je stvarala Hoomstock iz Huma na Sutli, Nikola Borovčak dugogodišnji gitarist iz Zaboka, Kristijan Perko iz Pregrade, inače razvojni inžinjer, IT-jevac Filip iz Krapinskih Toplica i Klemen Goranić iz Huma na Sutli. Od kada nam se prije godinu dana pridružio novi član, mi smo osjetili da smo zaista obitelji. To je spiritualna razina koju ne mogu opisati, ali u trenucima kad idemo na svirke imamo neprestano rađanje novih ideja, rastemo kao ljudi, kao ekipa.

ZL: Spomenuli ste spiritualnu razinu. Kako biste definirali bit trenutka na stage-u?

Besni: Mene su ponekad znali prozivati da sam čovjek na stage-u koji pokušava samo privući pažnju, kao čovjeka koji nešto izmišlja, ali u negativnoj konototaciji. Osvrćući na vaše riječi i cijenjenost trenutka u kojem se nalazimo - taj moment kad cijeli taj proces krene, kada se zatvori opna iznad stage-a i kad se stvori mikrokozmos ja ga ne mogu opisati. Meni je razum isključen, emocije se uključe. Ja se prepuštam da mi kroz svaku poru kože ulazi ono što radimo. Ponekad ispada da sam ja divljak, a ja sam jednostavno sam u transu. To je neopipljiva materija. Cijenjenost trenutka je iznimno važna, ali se premalo priča o tome.

ZL: Mogli bismo konstatirati da je malo je ljudi tu i sad. Možda ne doživljavamo svijet oko sebe dovoljno, a umjetnost nam često ukazuje upravo na to. Postoji li neki ritual koji vam u tome pomaže?

Besni: Mi se volimo. Mogu reći da sam to ja donio u bend – volim zagrliti dobre ljude i smatram da je zagrljaj jako važan u životu. Tim prekrasnim ljudima s kojima dijelim stage volim reći da ih zaista volim. Taj zagrljaj i istinski stisak – to je naš ritual.

ZL: Je li onda to jedna od poruka koju želite prenijeti? Što poručujete kroz svoju glazbu?

Besni: Prije svega da bi se ljudi međusobno trebali više poštivati, voljeti bez obzira na boju kože, rasu i neke podijele koju si zaista loše. One čovječanstvu ne čine ništa dobro od njegova postanka. Postojimo samo dobri i loši, ispod kože smo svi isti. Plasiramo poziv na osvješćivanje, da ljudi potrude shvatiti o čemu pričamo. To je ono: ne idem kamenjem, nego stanem, razmislim i kažem.

ZL: A kako se nosite s kritikama i povratnim informacijama od publike?

Besni: Nema se potrebe osvrtati na neke zlobne komentare jer oni najčešće izlaze iz ljudi koji su zaista duboko nezadovoljni sami sa sobom i koji, kada im pogledaš preko ramena, ne vidiš ništa, nema ničega. Pustoš i pustinja, ali svaka kritika je dobrodošla. To ne znači da treba biti uvažena jer mi znamo tko smo, što smo i kuda idemo.

ZL: Koje su najvažnije lekcije koje ste naučili kao bend?

Besni: Ne bi rekao da smo ih naučili, ali smo ih definitivno potvrdili. To je tolerancija, puno pravo izreći ono što jesi. Najvažnija stvar koju ja osobno zagovaram cijeloga života je da budeš svoj, makar to morao platiti jako puno. Budi svoj, budi dosljedan, nemoj se grbiti pred ljudima koji ti, u konačnici, niti ništa ne znače i budi iskren. Iskrenost, poštenje i čestitost – to su elementarne stvari za koje smatram da bismo svi trebali nositi u sebi.

ZL: Kažete kako živite za trenutak kad će vaši klinci osnovati Razdor 2 pa da zajedno gradite autoput… Autoput ljubavi i rock 'n rolla.

Besni: Toliko koliko je šaljiva ta rečenica, toliko istine nosi u sebi. Razdor 2 je šaljiv dio, ali osobno mi je važno da ostavim trag iza sebe, da ti kao takav uspiješ utjecati makar i na jedan život, da se definira da se profilira i da ima kvalitetnu vrijednost čovjeka prema čovjeku, a mislim da je umjetnost u svojoj srži u toj službi kao takva. Mislim da mi onda radimo fantastičnu stvar. Makar kao cover bend, to znači da se šlepaš, ali imati 50 pjesama koje izvodiš svakodnevno na razini i na crti konstantne, veliko je.

ZL: Koja je najvažnija stvar koju biste željeli prenijeti mladim glazbenicima ili bendovima?

Besni: Društvene vrijednosti su se promijenile u zadnjih 20 godina, sukladno tome ne možemo očekivati da se glazbeni pravac većinskim dijelom može kretati prema dobrim glazbenim stupovima. Žanr je stvar ukusa, međutim, ako bi umjetnost kao takva u svom suštinskom dijelu trebala predstavljati neku vrijednost i društvu davati pravu vertikalu društva i morala onda smo u krivom smjeru. Moja poruka svima koji se bave bilo čime, a žele nešto stvoriti je - budi dobar čovjek minimalno toliko koliko bi ti htio da je dobar prema tebi.

ZL: I za kraj, vjerujem da ste u ovih 7 godina imali mnogo anegdota. Ima li neka koju biste izdvojili? Ili možda neka posebna uspomena?

Besni: Ja sam s bendom neke dvije i pol godine. A evo anegdota iz Novalje. Prije dvije godine, tri je sata ujutro. Svirali smo negdje do 1. Treba spremiti opremu u kombi. Bili smo nekih 100 metara od kombija. I kak su se dečki malo opustili i htjeli malo posjediti. Mi nosimo opremu u kombi i veli Boroš 'Dečki, vi sve krivo delate'. Mi smo odnijeli već više od polovice opreme u kombi i gledam, niš mi nije jasno. A veli Boroš 'Dečki, pive trebate donesti, a ne opremu'. To je jedna od onih kojih se stalno sjetimo.