Ecija Ojdanić za Zagorje.com otvoreno progovorila o svojoj ovisnosti: 'Kažu da smo mi glumci skloni ovisnostima'

U tijeku je 16. po redu Glumački festival u Krapini, popularni GFUK, tijekom kojeg u Krapinu, ali i brojna druga zagorska mjesta, stižnu brojne predstave, ali i znatan broj velikih glumačkih imena. Među njima je bez sumnje jedna od najvećih zvijezda, ali i mnogim gledateljima najomiljenija, Ecija Ojdanić, izuzetna hrvatska kazališna, filmska i televizijska glumica, koja se bavi i produkcijom te već trinaest godina uspješno vodi svoje Nezavisno kazalište 'Moruzgva'. Ecijina 'Moruzgva', kao što smo već više puta najavili, na ovogodišnji GFUK donosi dvije predstave. Jedna je 'Tvorničke postavke', a druga, u kojoj igra i sama Ecija, jest predstava 'Čudo', u kojoj uz nju igra i 'mister simpatičnosti' među zagorskim glumcima; mladi, talentirani i uspješni Oroslavčanin Matija Šakoranja. Iako joj nije prvi put da gostuje na GFUK-u, Ecijin ovogodišnji angažman na toj velikoj zagorskoj kulturnoj manifestaciji iskoristili smo kao povod za jedan ležerni razgovor, u kojem smo, ruku na srce, najmanje pričali o njenim predstavama. To je i logično jer, naravno, njih ćete ionako pogledati, zar ne?

ZL: Niste dotrčali iz Zagreba do Krapine na ovaj intervju, nego ste došli autom, no, upravo je vaše trčanje proteklih tjedana bila tema po svim medijima. Naime, uspjeli ste u mjesec dana otrčati čak dva maratona. Ako ima onih koji ne znaju, maraton je utrka duga nešto više od 42 kilometara i to nije mala stvar.

Ecija: Je. Velika je to pobjeda. Kako sam ja porijeklom iz Dalmatinske zagore, (rođena u Drnišu, sa šest godina s obitelji preselila u Split, op.a.) mi smo naučeni biti skromni. Pogotovo žene. Tako da se uglavnom minoriziraju sva postignuća. Kao... 'nije to nešto veliko, nije to nešto bitno'. No, svaka osoba koja je rekreativac, koja ima svoju obitelj i svoj posao, a istrči maraton u bilo kojem vremenu, napravila je veliku stvar i treba joj skinuti kapu. Ako istrči dva maratona u mjesec dana onda je to dvostruko veća 'kapa do poda'. Pogotovo što sam se, unatoč strašnim grčevima koji su me mučili tijekom drugog maratona, na kraju i popela na postolje kao druga u kategoriji. Zbog toga mislim da je to veliki uspjeh i ja sam uistinu presretna zbog toga. I ponosna sam na sebe. Iako se to ne vidi, hodam tri metra iznad zemlje (smijeh). Naime, trčanje je moja velika ljubav i jedan veliki benefit koji mi se dogodio i sretna sam što je trčanje u jednom trenutku ušlo u moj život. A ništa nije slučajno. I tako već šest godina trčim. Zadnje dvije godine u Atletskom klubu 'Sljeme', koji je najveći i najmnogoljudniji rekreativni klub, no, možda je pomalo uvredljivo za njih reći da su rekreativni klub, jer to su takvi 'luđaci' koji trče nevjerojatne brzine, ultra maratone, i sto kilometara, i 24 sata... Tako da ovo što ja radim je u očima AK 'Sljeme' simpatično, ali ništa pretjerano vrijedno divljenja. No, ponavljam, za mene je to nešto jako važno i veliko.

ZL: Ali rekao je vaš pokojni kolega Đuro Utješanović, u liku Tetka u Večernjoj školi, da pošten čovjek nema razloga trčati. Da samo lopovi koji su nešto ukrali trče....

Ecija: Pa to svaki kolega govori (smijeh). Ma trčanje je jedna posebna vrsta meditacije u koju uđeš mentalno. I to je, zapravo, jedna mentalna ovisnost. I to dokazano. Mentalna i fizička ovisnost. No, za razliku od većine drugih ovisnosti, ova je pozitivna. Kažu da smo mi glumci nekako skloni ovisnostima pa eto, mene je dopala ta pozitivna ovisnost o trčanju (smijeh).

ZL: Trčite li i inače u životu? Mislim na figurativno 'trčanje' u poslu, u radnom danu, tjednu, u privatnom životu....

Ecija: Pa u tom smislu da. Poprilično sam temperamentna osoba i čini mi se da imam više energije u odnosu na prosječne ljude. I to je istina... Jednostavno, moram imati cijeli dan ispunjen. I poslovno, i privatno, i kuhanjem, i izlascima. Tako da vrlo rijetko doma sjedim ili ležim, osim kad čitam knjigu. No, ovo moje bavljenje trčanjem se desilo sasvim spontano i slučajno, od straha da se ne udebljam nakon što sam prestala pušiti. Inače sam prije toga, da budem sasvim iskrena, mrzila trčanje. Bilo mi je nekako glupo, besmisleno..., kao što je Đuro rekao 'Što trčiš ako te nitko ne goni'. Pogotovo to trčanje u grupi. To mi je bilo još najmanje razumljivo. No, evo, s obzirom na moj posao, na moj intenzivan raspored i česta putovanja, trčanje mi je postalo praktično. Staviš tenisice u torbu i trčiš bilo gdje i bilo kad.

ZL: Kad je u pitanju gluma, ako imam točne informacije, upravo je jedan od velikih Zagoraca zaslužan za činjenicu da ste postali glumica....

Ecija: Zagorac...? Iskreno, ne sjećam se baš koji je od mojih profesora bio Zagorac, ali...

ZL: Ma ne mislim na profesora. Nego... niste li se u prvom osnovne upisali u 'Titove mornare', kako se tada zvalo splitsko Dječje kazalište? Pa eto, Tito je bil Zagorec...

Ecija: (smijeh) A ja sad razbijam glavu pa koji je to moj profesor bio Zagorac... (smijeh). Da, ništa bez Zagoraca (smijeh). No, da, istina je, ali to je tada meni bio samo hobi i nisam to doživljavala kao nešto posebno važno. Tek kad mi je u srednjoj školi profesorica Huljev, moja profesorica književnosti, rekla 'Zašto ne bih pokušala upisati glumu?', tek tada sam, zapravo, počela razmišljati o tome. To je bila vrlo motivirajuća profesorica. Vodila nas je u kazalište, motivirala nas je da pročitane lektire prikažemo u nekoj kazališnoj formi i bila je zbilja odlična profesorica. I ona me, zapravo, usmjerila na taj put da pokušam upisati akademiju i da gluma postane moj profesionalni put. I evo..., nije pogriješila.

ZL: Očito nije. Danas ste vrlo uspješna kazališna, filmska i televizijska glumica. Iza vas je mnoštvo predstava, filmova, serija, ali nekako je dojam da su, od kad se publika pomalo odvojila od teatra, upravo uloge u tv serijama, popularnim 'sapunicama', postale zapravo najbolje 'postolje' za vidljivost glumca u javnosti i za stjecanje popularnosti. Vi ste to, čini mi se, vrlo dobro iskoristili.

Ecija: Pa da. Moram se složiti s vama. Televizija je, naprosto, najjači medij. Preko televizije si ti svake večeri u nečijem domu. Meni se dogodi da mi se ljudi javljaju na cesti, a ja ne znam odakle se znamo. I onda shvatim da se ne znamo, već mi se javljaju iz osjećaja prisnosti. Jer sam ja svaki dan u njihovom domu. I da..., meni je televizija puno pomogla u afirmiranju mog Nezavisnog kazališta 'Moruzgva'. Naglašavam da mi je pomogla, jer ne može se reći da je televizija isključivo zaslužna za afirmaciju mog kazališta. Tu je i naš odnos prema radu, biranje predstava i suradnika, jer ja sam nekako zadala taj put da radimo praizvedbe, da angažiramo najbolje glumce i najbolje redatelje. No, bez sumnje da je moja televizijska karijera puno pomogla popularizaciji mog kazališta. I ja sam na tome samo zahvalna. Osim što mi je donijela tu jednu vidljivost, donijela je i određeni financijski benefit meni i mojoj obitelji.

ZL: Znači, zaradilo se, jel'? (Smijeh)

Ecija: (Smijeh) Pa i puno se radi. Tako da je i u redu da se onda taj posao adekvatno i plati. Jer zbilja je riječ o vrlo napornom poslu. A kada si na čelu putujućeg kazališta, nemaš nikad izvjesno financiranje. I stalno si na putu. Nemaš stalnu kazališnu kuću koja te štiti. No, taj osjećaj slobode i kreativnosti je toliko neprocjenjiv da ga ne bih nikad mijenjala. I zaista ne bih sad ušla u neko institucionalno kazalište.

ZL: No, za vrijeme korone, ipak je glumcima stalno zaposlenima u nekim institucionalnim kazalištima, dakle, koji su 'na plaći', sa stalnim angažmanom, bilo puno lakše. Dobivali su redovito plaću. Kako ste vi preživjeli?

Ecija: Pa preživjela sam. I to vrlo dobro (smijeh). Naime, baš tada smo planirali raditi predstavu „Vla Vla Vlajland cabaret“, koja je bila monodrama. A kako je bila korona i nastupila je zabrana igranja pred puno publike, mi smo odigrali sto izvedbi te predstave u godinu i pol dana. I ta predstava me spasila psihički, emotivno i financijski. I preko te predstave je 'Moruzgva' preživjela. Imali smo mi i predstavu 'Majstori', no ta predstava s pet glumaca nije mogla tako često igrati kao monodrama, tako da smo imali i malo sreće u toj cijeloj priči.

ZL: I u toj monodrami vi ste, kao i u predstavi 'Čudo' s kojom nam dolazite na ovogodišnji GFUK, igrali lik Vlajne. Zapravo, taj lik je nastao još ranije, tako da je, ako se ne varam, riječ o svojevrsnoj trilogiji. Je li to bio neki oportunizam, odnosno, je li vam bilo lakše ući u taj lik, lik osobe iz vašeg rodnog kraja, koje su vam itekako bliske i poznate?

Ecija: Da, to je trilogija. Sve je počelo s cabaretom 'Preko veze', koju je napisao i režirao naš stalni suradnik Ivan Leo Lemo. To je bila fantastična predstava, koju smo radili u koprodukciji s Kazalištem 'Kerempuh'. U njoj su četiri žene koje se na svoj način bore s korupcijom i koje, svaka na svoj način, korupciju koriste i u svom životu, za svoj osobni probitak. Jako se istaknuo taj lik prostodušne Vlajne i mi smo htjeli vidjeti u tom Vlaj Vlaj Vlajland cabaretu, što je bilo dalje. Mislim da niste u pravu da je to lako. Naime, preko lika Vlajne se borimo s nekim lošim stranama našeg odgoja, lošim stranama našeg mentaliteta i pokušavamo nekako i sebe izliječiti te ukazati na ono što se može popraviti u tom našem mentalitetu, ali iz čiste ljubavi prema tom kraj. Dakle, motiv je ljubav, jer smo i Lemo i ja čistokrvni Vlaji. I iz ljubavi prema tom kraju se bavimo temama vezanima uz taj kraj. Tu je tema patrijarhata, tema prihvaćanja ljudi koji su drugačiji po svjetonazoru... Naime, Vlaji su po naravi izrazito dobri i plemeniti ljudi, ali su gdjegod poprilično tvrdi. I mi tematiziramo te probleme. Znači, na jedan lak, dopadljiv, komediografski način progovaramo o ozbiljnim temama. I to je ključ tajne svih tih predstava.

ZL: I evo, u 'Čudu', trećoj predstavi te trilogije, koju ćete igrati i na ovogodišnjem GFUK-u, Vlajni se pridružio i jedan Zagorec, talentirani mladi glumac iz Oroslavja, Matija Šakoranja. No, on u predstavi ne igra lik Zagorca, je li tako?

Ecija: On u toj predstavi igra šest likova, ali ni jedan nije Zagorac (smijeh). Ali Matija je zbilja odličan i ja vas zbilja pozivam da nas dođete pogledati jer je riječ o predstavi u kojoj...

ZL: A nemojte sad previše otkriti čitateljima. Već su ionako pročitali u medijima da se u toj predstavi Vlajna kandidira za predsjednicu (smijeh).

Ecija: Da, neka dođu i vide sve ostalo (smijeh). Ukratko, uslijed posljedica pandemije i globalnog zatopljenja, Hrvatska i cijeli svijet dolaze u veliku krizu i u svemu tome naša Vlajna, uz pomoć jednog čuda kojeg sama inicira, počinje uživati veliku slavu, pažnju i poštovanje među narodom i jednog dana shvati da bi se ona možda mogla kandidirati za predsjednicu te tako možda pomoći svom kraju, Hrvatskoj i cijelom svijetu da se ponovno vrate na put prosperiteta. U svakom slučaju, u pravu ste, sve ostalo najbolje je vidjeti na samoj izvedbi ove predstave.