Novac ili kvaliteta? Što stvara jaz između profesionalnih i amaterskih glumaca

Kazalište, film i televizija, odnosno, gluma općenito, umjetnost je koja zahtijeva talent, strast, rad i predanost. Kad govorimo o amaterskom kazalištu, filmovima i televizijskim serijama, koje je glavna tema ovog serijala tekstova, strast, rad i predanost posebno su važni, budući da, kako ste do sada već imali priliku doznati iz naših tekstova, naša amaterska dramska društva, sekcije i udruge ne samo da nisu profitabilne, već i muku muče kako pokriti osnovne troškove i redovito ih pokrivaju iz vlastitih džepova.

Kako govorimo o amaterizmu, govorimo dakle i o glumcima amaterima, koji se dramskom umjetnošću bave iz čiste ljubavi. Kao što smo već spomenuli u jednom tekstu, sasvim je bespredmetno diskutirati o razini umjetničke vrijednosti njihovog rada, budući da bi se u tom slučaju bez sumnje krenulo uspoređivati amatere s profesionalcima, što je potpuno besmisleno.

Nadalje, profesionalni, ili kako se to posebno naglašava, akademski glumci su oni koji su završili odgovarajuće obrazovanje, imaju stalni angažman u kazališnoj kući ili kao „slobodnjaci” žive od svoje glume. Amaterski glumci su oni koji se bave glumom iz hobija, u slobodno vrijeme, bez naknade ili uz simboličnu honorarnu naknadu. Oni su članovi raznih kazališnih udruga, sekcija, klubova i društava, koji djeluju na lokalnoj ili regionalnoj razini.

Profesionalni glumci najčešće baš i nemaju visoko mišljenje o amaterskim kazalištima, te ističu da su amaterski glumci nekvalificirani, neiskusni i neozbiljni. Oni ih doživljavaju kao konkurenciju koja im oduzima publiku, prostor i sredstva. Također, profesionalni glumci se žale na nelojalnost i nepravdu sustava, koji im ne omogućava adekvatnu plaću, radne uvjete i priznanje, dok amaterski glumci dobivaju poticaje, nagrade i medijsku pažnju.

Amaterski glumci, s druge strane, gledaju na profesionalne glumce s divljenjem, ali i zavišću. Oni ih smatraju uzorima, mentorima i inspiracijom, ali i nedostižnim, arogantnim i privilegiranim. Amaterski glumci se bore za svoje mjesto pod suncem, tražeći prilike za nastup, edukaciju i afirmaciju. Oni ističu svoju ljubav, entuzijazam i kreativnost, kojima nadoknađuju nedostatak formalne kvalifikacije, iskustva i opreme.

Međutim, nije sve tako crno-bijelo. Postoje i primjeri suradnje, razmjene i podrške između profesionalnih i amaterskih glumaca, koji pokazuju da je moguće prevladati predrasude, stereotipe i barijere. Na primjer, neki profesionalni glumci rado gostuju u amaterskim predstavama, dijeleći svoje znanje i vještine s amaterima. Tako je bilo i u Zagorju, gdje su se u nekim serijalima pojavljivali i akademski obrazovani, profesionalni glumci. Isto tako, neki amaterski glumci uspijevaju napraviti karijeru u profesionalnom glumačkom svijetu, dokazujući svoj talent i rad. Dovoljno da se sjetimo samo legendarnog Franje Majetića, koji se kao glumac amater proslavio u mnogim filmovima i serijama, a posebno je ostao upamćen po ulozi Franje Šafraneka u svevremenskom klasiku „Tko pjeva, zlo ne misli”

Neki festivali, poput Festivala hrvatskih kazališnih amatera, omogućavaju susret, natjecanje i ocjenjivanje profesionalnih i amaterskih predstava, potičući razvoj i kvalitetu amaterske kazališne scene.

Profesionalni glumci nisu bili baš skloni davati nam svoj komentar o toj temi, no, jedan od hrvatskih popularnih profesionalnih glumaca otvoreno nam je rekao što misli, uz zamolbu da ostane anoniman.

„Iskreno, s jedne strane je to sve ok. Ljudi se zabavljaju, ali za mene su to više neki igrokazi nego kazališne predstave. No, ako oni zabavljaju svojim radom lokalno stanovništvo, a istovremeno ostvaruju i svoje umjetničke porive i potrebe, za mene je to super. Problem je jedino što mnogi gledatelji kroz njih gledaju i percipiraju teatar, iako mnogi od njih nisu nikad pogledali niti jednu profesionalnu predstavu velikog glumačkog ansambla. Ok, kod vas u Zagorju to možda i nije toliko izraženo budući da već dugi niz godina kolega Adam Končić kroz svoj Glumački festival u Krapini u Zagorje dovodi odlične profesionalne predstave, ali, više manje, to jest tako. I onda vam se događa da kad lokalni političari žele organizirati predstavu u svojoj sredini, počaste neku amatersku dramsku grupu hranom i pićem, oni sretni što su nastupili, političar sretan što je nešto organizirao, a nije platio i svi zadovoljni. Eto, možda zbog toga neki moje kolege, koji imaju vlastite, privatne teatre, pomalo negoduju zbog zastupljenosti amaterskih kazališta. Što se mene tiče, ja ih osobno podržavam jer tim ljudima treba skinuti kapu za sve ono što rade za svoj kraj”, rekao nam je naš sugovornik, profesionalni hrvatski glumac te dodao da, kad bi imao vremena, sigurno ne bi odbio poziv za neku ulogu koja bi mu došla iz nekog amaterskog dramskog kazališta.

Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.