Psihoterapeut odgovorio na pitanje: Koliko često raditi 'one stvari' da bi bili sretniji?

Foto: Ilustracija/Reddit

Nijedan partner ne bi trebao biti patologiziran zbog razlike u željenoj seksualnoj učestalosti. Za mnoge ljude fizičko uzbuđenje nije dovoljno da požele puni seksualni odnos.

- Kao psihoterapeut specijaliziran za seksualne poremećaje i poremećaje intimnosti, mogu vam reći da za mnoge pojedince i parove količina seksa koji imaju može biti zabrinjavajuća. Pitaju me: 'Koliko je seksa zdravo?' i 'Koliko bismo se trebali seksati da bismo bili zdravi i sretni?' - naglasio je američki liječnik Robert Weiss za Psychology Today.

Većinu vremena izražena zabrinutost, osim u slučajevima seksualne prisile, jest da pojedinac ili par nisu dovoljno često seksualni. Oni koji postavljaju ta pitanja obično osjećaju znatnu količinu stresa i tjeskobe zbog onoga što smatraju potencijalno nezdravim seksualnim životom.

Neke od precizno dobivenih podataka, i stoga najvjerojatnije točnih, donosi Opća društvena anketa, koja je pratila seksualno ponašanje Amerikanaca od ranih 1970-ih.

Ta anketa sugerira da bračni parovi imaju spolne odnose približno 58 puta godišnje. Ali ovaj broj ne uzima u obzir dob para ili koliko su dugo zajedno. Drugim riječima, ova statistika ne pravi razliku između ljudi u 20-ima i starijih građana, niti ljudi koji su tek stupili u brak i onih koji su zajedno desetljećima.

Druge informacije koje je otkrila ta anketa otkrivaju da parovi u svojim 20-ima imaju spolne odnose u prosjeku 111 puta godišnje i da učestalost seksa pada otprilike 20 posto po desetljeću kako stare.

No, one koji traže točne odgovore o 'normalnosti', čak i podaci te ankete mogu dovesti u zabludu, kao što je naveo Seth Stephens-Davidowitz u članku za New York Times iz siječnja 2015.

- Analizirao sam podatke iz Opće društvene ankete. Heteroseksualni muškarci od 18 i više godina kažu da u prosjeku imaju 63 spolna odnosa godišnje, a kondom koristi njih 23 posto. To znači više od 1,6 milijardi heteroseksualnih upotreba kondoma godišnje. Heteroseksualne žene kažu da u prosjeku imaju 55 seksualnih odnosa godišnje, a 16 posto ih koristi kondom. To znači oko 1,1 milijardu heteroseksualnih upotreba kondoma godišnje. Tko govori istinu, muškarci ili žene? Nitko. Prema Nielsenu, godišnje se proda manje od 600 milijuna kondoma - objasnio je Seth Stephens-Davidowitz.

Dakle, očito su ljudi skloni lagati kad ih se pita o seksu, pa čak i kad ih pitaju anonimni znanstveni istraživači, za potrebe službenih anketa.

To znači da brojke o 'prosječnom broju seksualnih odnosa', službenih anketa mogu biti krajnje netočne. Zapravo, većina ljudi nema seks ni približno onoliko često koliko bi željeli da drugi misle da imaju.

- Dakle, opet, što je normalno? Možda nam najnoviji Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje, obično poznat kao DSM-5, knjiga koja služi kao 'dijagnostička biblija' Američkog psihijatrijskog udruženja - može razjasniti stvari - navodi Weiss.

DSM-5 navodi dva poremećaja povezana s nedostatkom seksualne aktivnosti i/ili interesa, po jedan za svaki spol.

Žene bi mogle imati poremećaj ženskog seksualnog interesa/uzbuđenja; a muškarci poremećaj muške hipoaktivne seksualne želje. Zanimljivo je da su dijagnostički kriteriji za ta dva problema vrlo slični. U biti, bilo da je riječ o muškarcu ili ženi, nedostatak seksualne aktivnosti ili interesa je patologija ako i kada:

*Seksualna nezainteresiranost traje šest mjeseci ili duže.

*Seksualna nezainteresiranost uzrokuje značajnu nevolju kod pojedinca kao što su stres, anksioznost, depresija, strah, itd.

*Seksualna nezainteresiranost ne može se pripisati vanjskom čimbeniku kao što je zlouporaba sredstava ovisnosti, nuspojave lijekova, zdravstveno stanje ili teška trauma u vezi (kao što se događa s obiteljskim nasiljem, na primjer).

Čak ni DSM-5 ne daje točan broj seksualnih odnosa koji osobu čini nedovoljno seksualnom. Dakle, u smislu saznanja koliko bi ljudi trebali imati seks, DSM-5 nije od velike pomoći. Niti bi trebalo biti, jer je učestalost seksualnih odnosa individualna preferencija. Jedna osoba može imati seks dva ili tri puta tjedno i osjećati da ne dobiva ni približno dovoljno, dok bi druga osoba mogla imati seks jednom u mjesecu i osjećati da je to više nego dovoljno.

Nijedna osoba ne bi trebala biti patologizirana zbog ove razlike.

- Poanta koju ovdje pokušavam istaknuti jest da u svakom slučaju - puno seksa ili vrlo malo - nema potrebe za panikom. Da, možda se seksate puno češće nego što mislite da je normalno, što god to bilo, ali to vas ne čini hiperseksualnim, niti vas nerijetki seks ili odsustvo, čini klinički nedovoljnim seksualnim odnosom i potrebom za psihoterapijskim tretmanom. Naravno, ako vam bilo koja od ovih krajnosti uzrokuje značajnu nevolju i ako slušanje činjenica o učestalosti spolnih odnosa ne pomaže u ublažavanju vaše nevolje, možda biste trebali potražiti stručnu pomoć. S druge strane, ako jednostavna spoznaja da ste vjerojatno 'normalniji' nego što ste mislili umanjuje vaš stres i tjeskobu, tada biste trebali postupiti u skladu s tim - navodi liječnik.

Jedan sveobuhvatni čimbenik koji znanost tek počinje istraživati je razlika između fizičkog seksualnog uzbuđenja i želje za seksom.

Donedavno se smatralo da bi muškarci i/ili žene, ako doživljavaju seksualno uzbuđenje, željeli i vjerojatno imali seks. Sada otkrivamo da to zapravo nije slučaj, osobito za žene, koje, općenito govoreći, trebaju osjetiti ne samo fizičko uzbuđenje, već i emocionalnu povezanost prije nego što u potpunosti požele seks. Drugim riječima, fizičko uzbuđenje nije uvijek dovoljno.

I zapravo, nisu samo žene te koje trebaju emocionalnu povezanost kako bi u potpunosti željele i uživale u seksu. To rade i mnogi muškarci. Zanimljivo je da je ova spoznaja nedavno iznjedrila novi žanr identifikatora seksualnosti.
'
Danas se ljudi ne identificiraju samo kao heteroseksualci, homoseksualci, lezbijke ili biseksualci; također imamo promjenjive etikete poput demiseksualnog i sivo-aseksualnog. U slučaju da se pitate, demiseksualci kažu da samo rijetko osjećaju seksualnu želju, a kada osjećaju to je samo u kontekstu bliske veze, dok sivo-aseksualci variraju između aseksualnosti i normalnije razine interesa - što god osjećaju moglo bi biti normalno.

Bez obzira na terminologiju, sve je veći broj ljudi koji slobodno prihvaćaju da je sasvim u redu imati malo ili nimalo interesa za seksualnu aktivnost. Drugim riječima, oni razumiju i prihvaćaju da to postaje problematično samo kada nedostatak seksa uzrokuje značajnu nevolju osobi i/ili njegovom ili njezinom ljubavnom partneru.

Dakle, gdje ste na spektru seksualnosti? I je li odgovor doista bitan?
Jednostavna je istina da ljudska seksualnost uvelike utječe na to što ljudi vole raditi, koliko često to vole raditi i s kim to vole raditi. Nadalje, na ove želje, posebno kad se odnose na učestalost seksualnih odnosa, mogu značajno utjecati sve vrste unutarnjih i vanjskih čimbenika kao što su dob, fizičko zdravlje, psihološko blagostanje, emocionalna intimnost, lijekovi, zlouporaba supstanci, tuga, posao, financijski stres i hormonalna neravnoteža. Znajući ovo, lakše je shvatiti da jednostavno ne postoji norma kada je u pitanju količina seksa koju biste trebali imati.

Ako vam odgovara količina seksa koju imate, onda imate pravu količinu seksa. Čak i ako je količina seksa koju imate malo ili nimalo.

Kao što ljudi mogu biti heteroseksualni, homoseksualni ili biseksualni, možemo biti i hiperseksualni, aseksualni, demiseksualni, sivo-aseksualni ili bilo što drugo. I nema ničeg inherentno lošeg u bilo čemu od ovoga.

Sve dok vam vaša seksualna aktivnost ili nedostatak iste ne uzrokuje stres i tjeskobu, ne umanjuje vaše samopoštovanje, ne šteti drugima, ne krši zakon, ne uzrokuje probleme u vašoj vezi, ako ste u njoj, ili stvara negativne životne posljedice, ne trebate se brinuti.

Također biste trebali shvatiti, ako ste i dalje zabrinuti zbog nedostatka seksualne aktivnosti, da je često hiposeksualnost medicinski problem koji se može liječiti raznim lijekovima i/ili lubrikantima. A u slučajevima kada problem nije fizičke prirode, postoji mnogo terapeuta koji su specijalizirani za pomoć pojedincima u liječenju seksualnih problema, navodi Weiss za Psychology Today.