Zagorski svećenik u Njemačkoj: 'Poticao sam Hrvate da nikad ne zaborave svoju domovinu i svoje korijene'

ZL: Možete li nam se ukratko predstaviti i prisjetiti se svoga djetinjstva, obitelji i rodnog Jakišinca?

Vlč. Levak: Rođen sam 8. prosinca 1948. kao osmo dijete roditelja Janka i Katice Levak. Tih poratnih godina od posljedica tifusa i dizenterije vladala je velika smrtnost djece. Tako su u tri mjeseca umrle moje četiri sestre. I ja sam bio u komi i na putu umiranja, no ipak sam preostao. Sjećam se lijepog djetinjstva u našem selu i na našem velikom dvorištu uz pureke, racice, piceke i dobrog psa Bobija. Moji roditelji, marljivi i radni zemljoradnici, bili su, za one prilike, imućni. Bilo je svega osim novaca. Bili su pobožni ljudi i svake nedjelje išlo se na misu. Osnovnu školu započeo sam 1955. 'pri gradu', današnji Oršićev dvorac, a od petog razreda išao sam u školu u Donju Stubicu. Nakon toga upisao sam Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, dječačko sjemenište, a poslije mature išao sam u vojsku 1967. godine. Poslije vojnog roka nastavio sam bogosloviju. Zaređen sam za đakona 1973. godine, a za svećenika sam zaređen na Petrovo – 29.06 1974. Mladu misu slavio sam u Gornjoj Stubici, 4. kolovoza 1974.

ZL: Gornja Stubica dala je puno svećenika i časnih sestara, tako ste i Vi jedan od njih. Sjećate li se kako  ste se i kada odlučili postati svećenik?

Vlč. Levak: Evo, sada na svečanosti moje zlatne mise bilo nas je pet svećenika iz Gornje Stubice i to je zaista ponos naše župe Sv. Juraja u Gornjoj Stubici. Osim svećenika i časnih sestara koje su mnoge otišle u daleke misije, imali smo i dobrih kapelana. No, kad me se pita kada sam se odlučio da budem svećenik, zapravo uopće ne znam odgovor. Ne sjećam se. Kad bih išao u crkvu, gledao sam ministrante oko svećenika na misi, a onda kad bi došli doma, jednom sam pitao svoje roditelje 'da li su to sve župnikova deca'. Na to su se moji roditelji glasno nasmijali, a nisam znao zašto se smiju. Tek mnogo kasnije sam shvatio.  Kad bi se igrali u praznom kuružnjaku, igrali bi se 'Dućana' i mnoge druge igre. A improvizirali bi mi i oltar – ja sam glumio župnika, a sva ostala djeca bili su 'Božji narod'. Jedne nedjelje poslije mise kod ručka, jasno i glasno sam izrekao 'i ja bum župnik', mami i tati su pale žlice iz ruku. Nekako mi je to prirodno došlo – Bog je stavio svoje sjeme i odredio, a ja sam valja rekao 'da'. Već dok sam bio u sjemeništu, često su naši poglavari zvali istaknute svećenike koji su nam govorili o svom životu, svečeničkoj praksi i tako nas oduševljavali...

ZL: Koliko dugo ste službovali u Njemačkoj i kako je uopće do toga došlo?

Vlč. Levak: U Njemačkoj sam bio 38 godina. Najprije sam bio kapelan u Vrbovcu, onda kapelan tri godine u Savskom Gaju. Tamo je moj prethodnik - kapelan iza sebe ostavio jednu formiranu veliku grupu mladih. Broj je rastao, a okupljao nas je vjerski život i glazba. Napisao sam i uglazbio mjuzikl 'Prorok Jona' s kojim smo nastupali po župama, i van granica Hrvatske. Ja sam trebao ići na studij glazbe u Rim, no ovdje mi je bilo tako dobro da sam odustao sam od studija u Rimu. No, onda sam bio 'kažnjen' i poslan u župu Svete obitelji, na Savicu - Šance. Zadatak mi je bio formirati župu, koja je tada sa mnom i počela živjeti i dali smo joj naslov Mala Gospa. Počeli smo od jedne male kućice, koja je bila preuređena za kapelu, a onda smo dobili uz mnoge muke i peripetije ishodili lokaciju i dozvolu za izgradnju crkve i pastoralnog centra. Započeo sam gradnju, a onda sam se jako razbolio. Tu sam bio 10 godina. Tri godine prije toga moj je brat s 53 godine umro od raka želuca. Prepao sam se, jer su u mojoj obitelji, po očevoj liniji svi (njegovih petero braće) umirali od raka želuca. Tada sam, putem katoličke misije u Leverkusenu, doznao da tamo, uz samu našu kat, misiju misiju i crkvu, postoji i katolička bolnica i da traže svećenika. Tu sam vidio svoju posebnu priliku. Dragi naš nadbiskup Kuharić pustio me je u Leverkusen u tu bolnicu na službu i liječenje na tri godine, da odem, izliječim se i vratim natrag graditi svoju crkvu. No, kad sam već bio u Njemačkoj, tražili su me da prihvatim hrvatsku katoličku misiju u gradu Aschaffenburgu. Nisam o tome ni sanjao, no prihvatio sam. Uz našu Hrvatsku katoličku misiju prihvatio sam i jednu malu njemačku župu. Rezultat toga je da su me Nijemci jako zavoljeli, a ja sam se trudio stvoriti prijateljstva između Njemačke i Gornje Stubice, što sam u nekoj mjeri i uspio, obzirom da je gornjostubička vatrogasna glazba već tri puta bila u gradu Aschaffenburgu, a naši prijatelji iz Aschaffenburga sa svojim orkestrom bili su gost u Gornjoj Stubici. Moja misija - poslanje bila je ne samo propovijedati, već pružiti ljudima mogućnosti povezivanja u trajna prijateljstva.

ZL: Koliko je Vaša prisutnost u Hrvatskoj katoličkoj misiji značila Hrvatima u Njemačkoj?

Vlč. Levak: Kod naše zajednice, moje poslanje sam vidio tako da sam najprije propovijedao Evanđelje. Nadalje, moja prisutnost kao hrvatskog svećenika značila je zajednici puno. Bila je to mala zajednica. Jednom prilikom rekao sam nadbiskupu da ne znam bih li uopće trebao biti tu, a on mi je rekao da i malo stado treba pastira. Malo stado treba čuvati da se ne izgubi. Činio sam ono što sam mogao kao svećenik, no bilo mi je jako važno da u ljudima podržavam nacionalnu svijest. Bilo je tu ljudi iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Poticao sam ih da ne zaborave odakle dolaze, da misle o svojim korijenima i što je moguće prije da se vrate u domovinu. Mnogi su imali rodbinu u svojoj domovini. Tada se desio taj nesretni rat u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Naša zajednica se jako povećala, jer su nam došle mnoge izbjeglice. Hrabrio sam ih, tješio, s njima plakao i nadao se. Govorio sam im da ne zaborave na svoje, kojima je puno teže nego nama ovdje. Motivirao sam grad Aschaffenburg koji su nam mnogo pomagali, slagali smo i svaki drugi dan slali šleper pomoći. Slali smo i pomoć na sve moguće strane. Važno je da ljudi u stranoj zemlji ne zaborave svoj narod, svoju domovinu. Oni koji su odlazili u mirovine, često bi se vraćali doma. Ali oni koji su imali sina ili kćerku koji bi se gore skrasili, ti se ne bi vraćali. Smatram da je važno učiti djecu koja se gore rode da znaju koji su im korijeni, da pričaju hrvatski jezik. To sam stalno naglašavao i poticao.

ZL: Kakve su danas zajednice Hrvata u Njemačkoj? Kako mlađe generacije doživljavaju njegovanje nacionalnog identiteta?

Vlč. Levak: Gdje su veće zajednice, poput Frankfurta ili Offenbacha, Berlina tu se to zajedništvo više osjeti. Tu su se formirale razne udruge, folklorne grupe, koje su se družile, davale programe, upoznavale strance i mnoge ljude s našim nacionalnim obilježjima, identitetom, kulturom. I danas se oni drže zajedno. No, važno je spomenuti i da su Hrvati u Njemačkoj veoma cijenjeni ljudi. To je zašto što je naš čovjek dobar i pošten radnik i još k tome vjernik, a to je u Bavarskoj, gdje sam ja bio, vrlo važno.

ZL: Upravo kako ste učili i poticali druge, Vi ste uvijek bili izuzetno povezani s Gornjom Stubicom, svojim rodnim krajem, gdje ste ostavili puno toga za sobom tijekom svog pastoralnog djelovanja. Kako ste se Vi nosili sa životom van domovine?

Vlč. Levak: Ja sam ovdje ukorijenjen, i te korijene nikad nisam želio prerezati. Često bih slušao našu domaću glazbu i to me držalo cijeli život, van granica moje domovine. Nije to neka daljina, ali nekad bih se zaželio 'da mi je sad proći Stubicom, otići na Sljeme Snježnoj kraljici, pogledati svoje Zagorje'… Tada bih slušao zagorske popevke i putem glazbe prošetao svojim rodnim krajem… Recimo 'Tam v zelenoj zipki domovina spi', nema ljepšeg. Ili 'Popevke sam slagal', taj tekst govori i o svećeničkom životu. Vezan sam za ovaj kraj i htio sam mu puno toga i dati. Kad se radila grobnica za svećenike na groblju u Gornjoj Stubici, molio sam vlč. Špoljara da i ja u njoj budem pokopan, pa sam isfinancirao njenu kompletnu izgradnju. Sagradio sam i Kapelu svete Katarine mučenice u svom Jakšincu. Za obnovu crkve donirao sam značajna sredstva, a dao sam i prvu donaciju kada je potpisana darovnica zemljišta crkve općini na kojem je izgrađen vrtić 'Jurek'. Imam i nekoliko obitelji kojima pomažem. Ni jedna akcija ovdje nije prošla bez da nisam i ja financijski sudjelovao.

Povodom Dana Općine Gornja Stubice, ove godine uručena mu je Nagrada za životno djelo

ZL: Osim toga, bili ste aktivni i u zajednici. Osim Kapele svete Katarine, pokrenuli ste izgradnju Spomen hiže Rudolfa Perešina?

Vlč. Levak: Htio sam napraviti nešto za svoje rodno mjesto. Prvo sam krenuo u izgradnju kapelice svete Katarine. Kupio sam parcelu i sve financirao. Projekte je radio g. Juras, a gradio Vlado Breber. I sad imamo jednu lijepu kapelicu, lijepo opremljenu vrijednim u drvu rezbarenim kipovima. Pored kapele bio je jedan lijepi komad zemlje koji sam kupio i htjeli smo tu preseliti roditeljsku kuću Rudolfa Perešina, da je uredimo kao spomen hižu. Iz određenih razloga to se nije uspjelo zato smo se odlučili na izgradnju kuće, koja bi barem u nekim elementima podsjećala na Rudijevu rodnu hižu. Kasnije sam prenio vlasništvo na Općinu, koja sad dalje vlastitim sredstvima, te sredstvima Krapinsko – zagorske županije i ministarstava branitelja, gradi i dovršava Spomen hižu. Kad se to otvori, ispunit će se smisao moje ideje: da se zna za rodno mjesto Rudolfa Perešina, da izložbeni sadržaji svjedoče o njegovom životu, o osobi koja ne govori samo o Stubici, nego i o Hrvatskoj u svijetu. Njegov život govori o tome koliko čovjek može sebe dati, a s time poistovjećujem i svećenički život. Na grobnici svećenika piše 'Uzeti iz naroda, za narod, da bi svi vječno živjeli'. Dati sebe za sve. I za one koji me vole i koji me ne vole. Tako sam djelovao. A na kraju mi se u ovih 50 godina čini kad da ništa nisam napravio – kao da bi trebao iznova započeti. Započeti ne mogu, ali mogu nastaviti.

ZL: Kakvom Vam se danas čini gornjostubička župa?

Vlč. Levak: Kad gledam okolo i promatram druge župe, mislim da je gornjostubička župa u našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji jedna od najjačih i najuređenijih, gdje se zaista živi vjera. I to vidim svako malo kad dođem. Kad se u proljeće pomicao sat, imao sam jutarnju misu ovdje. Bilo je dosta prohladno i mislio sam da nebude ljudi, kad ono, puna crkva. Sad neki dan kad je bila podjela svjedodžbi u osnovnoj školi, ravnateljica, nastavnici i sva djeca došli su na misu u 9 sati. Naša je crkva bila prepuna mladih, djece, a puno ih je njih kleknulo za vrijeme euharistije, što znači da im to nije strano. Mladići, djevojke osmi razred, svi idu na svetu pričest. Jako lijepo. Kad se pripremao ovaj moj veliki jubilej, mnogi su se uključili, sve udruge, svatko je uzeo neku ulogu, a tek žene - koliko su kolača ispekle! Ljudi su tu jako angažirani, kao i kod proštenja i hodočašća, posebice s mladima. Dobar je temelj ovdje u Gornjoj Stubici napravljen, a postavili su ga vlč. Špoljar i vlč. Dubravko Škrlin Hren. Pravo je sjeme posijano u pravu zemlju i bit će ovako i dalje, ako i dalje tu bude ovako dobar svećenik, kao što je sada vlč. Nikola Jurković. Divan čovjek i prijatelj. Ono što je važno jest da župnik bude prisutan među ljudima, druži se s njima, da bude svima dostupan i da se lijepo s ljudima ophodi. Ja osobno nikad nisam nikome, ni jednom vjerniku, nešto uskratio. Uvijek sam mislio 'ajmo naći rješenje'. Nekad sam u ispovijedi znao i nekome dati odrješenje grijeha, a možda nisam trebao. No, uvijek sam sam sebi rekao i govorim 'a tko si ti da uskratiš, pa Bog prašta, a ne ti Ivek iz Jakšinca!'. Nakon 50 godina svećeničkog služenja mogu reći da nikad nisam zažalio što sam svećenik. Kroz cijeli život sam se dao u tu moju službu, Bogu i ljudima. Ljude treba voljeti i voditi, a u tom djelovanju Bog je na djelu. A treba biti i radostan i veseo - takav sam ja uvijek bio. Puno puta treba se našaliti i svoje sposobnosti podijeliti sa drugima. Ja sam često ljude pridobio glazbom. Harmonika mi je uvijek bila u autu, jer lijepa pjesma oduševljava ljude.

ZL: Kako ćete sada provoditi vrijeme u mirovini? Planirate li se vratiti u Hrvatsku?

Vlč. Levak: U mirovini sam od 1. siječnja ove godine, no izgleda da sam sada aktivniji nego što sam prije bio! Prednost je to što nisam striktno vezan uz okvire i zadaće neke župe. Slobodniji sam, tako da sad mogu pomoći na raznim mjestima, upoznati i posjetiti kolege i župe gdje još nisam bio. Po rođenju sam Gornjostubičanec, no imam i kuću u Medulinu, tako da sam aktivan i u Istri. U Njemačkoj ću biti prijavljen još neko kraće vrijeme. Gore plaćam zdravstveno, obavljam kontrole, uzimam lijekove. No, planiram se vratiti za stalno. A što se tiče hobija i slobodnog vremena, imao sam ja svojih gušta. Prvi od njih bila je glazba. Znao sam otići i u ribičiju, rado sam organizirao hodočašća i to mi je posebno zadovoljstvo. Za neke prave hobije nisam nalazio vremena, no sada ću, pošto volim čitati, konačno uspjeti pročitati i neke knjige koje imam, a još su neraspakirane. Ovo je vrijeme kad i samog sebe želim intenzivnije staviti još bliže Gospodinu, osobno živjeti ono što sam propovijedao drugima, dopuniti ono što sam možda propustio u osobnom svečeničkom životu. Tako sam kao moto za moj zlatni jubilej i za vrijeme koje je preda mnom izabrao tekst: 'A meni je milina biti u Božjoj blizini, imati sklonište svoje u Gospodinu!'. Na sebe, na čitatelje ovog članka i na sve ljude dobre volje prizivam Božji blagoslov.