Živimo li doista u laži i jesmo li svi mi glumci?

Uspješnost uratka Jasne Nanut na nedjeljnoj premijeri u novootvorenom Kinu Toplice najbolje opisuje pljesak publike koja je, sudeći po reakcijama, bila gladna prikaza svakodnevnog života na filmskog platnu. Radnja je, možemo reći, jednostavna - Nino Radman je čovjek s previše žena i premalo vremena, hodajući recept za katastrofu. Pokušavajući priznati ženi da se zaljubio u drugu, traži pomoć "stručnjaka" čiji ga savjeti vode u još veći kaos. U strahu od žene, Ninova paranoja sve više raste, a on se pretvara u tempiranu bombu. Hoće li trijumfirati ili krahirati, otkriva ova komedija neočekivanih obrata, u kojoj je samo jedna stvar veća od Ninovih problema – njegov tlak. Glumačku postavu čine Krešimir Mikić, Iva Mihalić, Iva Jerković, Mario Petreković, Urša Raukar-Gamulin, Jerko Marčić, a na zagorsku premijeru stigla je redateljica Nanut.

Sporovoz

Nanut je magistrirala filmsku i televizijsku režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Paralelno s filmom bavi se televizijom na kojoj je započela karijeru, autorica je šest kratkih igranih filmova koji su prikazani na Zagreb, Pula i Sarajevo Film Festivalu, u Tallinnu, Motovunu, Plans d’Angersu, Poitiersu, a dvostruka je dobitnica Oktavijana, za svoj diplomski film Igra malog tigra i prvi profesionalni kratki film Tanja. Sedmo nebo je njen prvi dugometražni film. - Proces rada na filmu bio je izuzetno zahtjevan, trajao je sedam godina. Od toga sam prve četiri razvijala scenarij jer u principu kada dobiješ ideju za film kako ti zreliš, zreli i scenarij. Ono što si danas napisao sutradan ti možda više neće biti dovoljno dobro pa dorađuješ. U jednom trenutku je proces ušao i producent Hrvoje Osvadić. Ja sam bila zaglavljena, a njemu se upalila lampica pa smo to sretno priveli kraju. Onda je malo bila korona, snimili smo film, onda još godina dana montaže i evo sad smo u kinima. Popriličan je to sporovoz – prisjetila se Nanut i dodala kako ju osobno ispune reakcije publike na film u kojem se provlači i šekspirijanski moment ideje da smo svi na svijetu samo glumci. - Glavni lik Nino razvija te vještine malo više od običnog čovjeka. On se zaljubi u drugu ženu, ali se to ne usudi reći svojoj ženi. Strah ga je nje i njene reakcije pa vježba sa svojim najboljim prijateljem glumcem kako da joj to kaže. Pritom, prijatelj glumac glumi njegovu ženu i njene reakcije za koje pretpostavlja kako će izgledati. Umjesto da imamo napredak, Nino ulazi u sve veći strah od žene, u paranoju da ga je skužila, da ga prati, da će mu sve uzeti. Dalje ne smijem otkrivati – rekla je Nanut koja je za jednu od scena u filmu iskoristila prostor &TD-a. Ta se ideja nametnula sama po sebi budući da Butijer igra glumca pa je bilo logično da će Nino njemu dolaziti tamo gdje on radi jer u suprotnom - stvar bi izašla na svjetlo dana. Jednom se tako scene odvijaju u kinu Studentsko centra gdje Nikšin lik priprema monodramu, drugi put u &TD-u.

Srednje godine

U jednoj od recenzija stoji kako su likovi Ive Mihalić i Ive Jerković stereotipno sumbisivni, no redateljica se s tom tezom nije baš složila jer, kaže, ne vidi ih uopće tako. - S Ninovom ženom Ksenijom situacija je ta da ona drži četiri ćoška kuće, ali je kao i on ušla u, na neki način, bračnu letargiju. Međutim, kada ona počne u njega sumnjati, ona počne istraživati. Ne bih rekla da je sumbisivna, ali da bih to pobila morala bih spoilat film, a to mi je žao. Druga žena, Tamara koju tumači Jerković, bori se za svoje mjesto pod suncem. Ona stalno Ninu prisiljava da kaže istinu, da izvadi karte jer ona na ovo nije pristala. On joj već jako dugo daje prazna obećanja i ona više ne želi čekati. Za njega je vrijeme sad jer će inače sve puknuti – pojašnjava Nanut koja je inspiraciju za film pronašla u svakodnevnom životu. Jer, kako je rekla, gdje god da se okrenemo i pogledamo ljude u srednjim godinama, ljude koji u tom periodu života osjete da im je ostalo još malo vremena, obavijeni su potrebom da žive punim plućima, ako do tada nisu, a najčešće imaju osjećaj da nisu. To neminovno vodi do nezadovoljstva trenutnom situacijom i želje za započinjanjem novog života. - U srednjim godinama to više nije tako lako jer imamo odgovornosti, ulozi su jako visoki i ljudi se u toj situaciji koprcaju. Puno ljudi mi je nakon projekcija filma prišlo i zahvaljivalo što se bavim ovom temom jer imaju te probleme i ne znaju kako ih riješiti. U principu, u tim situacijama, kojim god putem krenete nije dobro – nekog ćeš razočarati, nekome slomiti srce – objasnila je Nanut koja o poruci filma kaže kako ne može i ne treba postojati neka univerzalna.

Laž

- Ja bih voljela da ju gledatelj pročita svak na svoj način, ne treba biti univerzalne poruke za sve ljude jer svaki gledatelj upisuje svoja iskustva u film – rekla je Nanut koja se složila s činjenicom, htjeli mi to ili ne, da smo svakodnevno okruženi lažima i dosta neiskreni. - Da, i to zbog komoditeta, zbog socijalnih normi... Čistu iskrenost možemo naći samo u vrtiću, ali to je tako. Mislim da živjeti u laži nije zdravo. Za onog tko živi u laži to nije zdravo za njegovu okolinu jer šalje krivi primjer djeci, nije sretan, nije zadovoljan i to je lančana reakcija koja se prenosi. Recimo da si u ovakvoj situaciji, pogledaš Sedmo nebo, hoće li te ono potaknuti da skupiš hrabrost i kažeš istinu, ako si od onih koji žive u laži, možda ti pomogne. Jer u svakom slučaju ćeš doživjeti oslobođenje, zemlja će se i dalje vrtjeti i život ide dalje. Bilo je zanimljivo kada smo imali projekciju filma u Luxembourgu i onda smo kasnije pričali tamo s ljudima i bilo im je smiješno kako se glavni lik tako muči da kaže istinu jer to kod njih ide kao po špagi. Oni su treći na top listi razvoda u Europi. Kažu da je to tako jer se kratko živi i dobre su plaće - rekla je Nanut koja je česta gošća u Zagorju, a i za dio filma odabrana je lokacija topličkih termi.

Likovi i katarza

U filmu se problematizira odnos i propadanje jednog braka i rekla bih da se problematizira i rješenje, ispričala nam je na početku razgovora glumica Iva Mihalić. - Na koji će način doći do rješenja situacije? Svaka situacija zahtjeva neko rješenje, a najzanimljivije su one koje rješenje nemaju. Svaki problem postaju dramski problem kada nema rješenja. Mislim da ovaj film na neki način tematizira čovjeka koji se ne zna izvući iz situacije koju je sam skuhao. Glavni lik nije u stanju riješiti svoj problem – rekla je Mihalić kojoj njena uloga nije bila zahtjevna. Kaže, redateljica je bila spremna i znala je što želi, ali je bila i jako dobar vodič kroz cijelu pripremu, što je jako bitno. Kada je redatelj spreman, koncentriran i fokusiran i zna što želi, onda je i proces lak. O pripremi i identifikaciji s likom kojeg igra, Mihalić kaže kako nikad nije bila u sličnoj situaciji u svom životu pa je polazišna točka bila u njenim iskustvima unutar nekih odnosa, a koristila je i maštu. - Ja sam potpuno različita od lika kojeg sam igrala. Ksenija je lik koji može reterirati i razmišljati i sagledati situaciju. Ja to ne bih mogla ili možda sada mislim da ne bih, ali nadam se da nikad neću saznati – otkrila je Mihalić koja je izuzetno zadovoljna reakcijom publike. - Mislim da je tome tako jer je to jedna jako dobro strukturirana komedija. Tematizira problem u kojem se, nažalost, mnogi prepoznaju. Došlo mi je par žena i reklo ˝Prepoznajem se u toj poziciji˝. To je i tužno i ljekovito, ali drago mi je i lijepo ako je netko doživio bilo kakvu katarzu – rekla je i poentirala kako je malo romantična po pitanju potrebe umjetnosti.

Filteri

- Uvijek tražimo istinu o nekom liku, a ne laž. To nikog ne zanima. Što je core problem, što je dubinski problem te osobe. Umjetnost nam je potrebnija sada više nego ikad jer jedino u umjetnosti možemo progovarati o emocijama, o eri Instagrama i konzumerizma. To je i tema ovog filma. Mi smo izgubili želju za odnosima, volju. Hrvatski jezik ima predivnu riječ voljeti koja dolazi od riječi volja što znači imati volju za drugog. Imam osjećaj da se u ovom društvu dogodilo to da više nemamo volje jedni za druge. Više imamo volje za scenskim prikazom kroz filtere. Sve je postalo predostupno, a ono što nam treba je ne dostupno. Mislim da je to naprosto tako. Mislim da ovom društvu nedostaje poezija kako je god netko doživljavao. Ovom društvu nedostaje poezija – ispričala nam je Mihalić koja nam je na kraju i otkrila što bi voljela da gledatelji osjete po završetku filma. - Prvenstveno bih voljela da gledatelji uživaju na filmu i da se ne prepoznaju, ali da prepoznaju pravu vrijednost nekog odnosa koji imamo u životu.