LUČ ZAGORJA: Sve veći broj prihvata pasa ne znači da prije nije bilo napuštenih životinja, nego da sve više ljudi shvaća da im treba pomoći

Jeste li kada primijetili napuštenog psa ili mačku, da gladni ili ozlijeđeni lutaju ulicama? Jeste li tada okrenuli glavu ili im pokušali pomoći? Ako nemate uvjete da sami ponudite dom napuštenom stvorenju, za to postoji u našoj županiji Sklonište za napuštene životinje Luč Zagorja u Selnici u općini Marija Bistrica, koje je s radom započelo 2014. godine i uskoro će proslaviti svoj 9. rođendan. Pitali smo voditeljicu Skloništa Mirjanu Zajec koja je zapravo prodecura s prijavljivanjem napuštene životinje.

Prijavljivanje napuštene životinje
- Na području Krapinsko – zagorske županije mi smo jedino sklonište, a financiraju nas jedinice lokalne samouprave. Nalaznik životinje je dužan u roku od 3 dana od kada pronađe životinju obavijestiti isključivo komunalnog redara u svom gradu ili općini. Redar treba izaći na teren očitati čip. Ako je pas čipiran, obaviještava vlasnika psa koji dolazi po životinju. Ako nije čipiran, redar obavještava Sklonište i pas ide u Sklonište. To je bitno, jer svaka općina i grad vodi evidenciju koliko imaju napuštenih životinja i financira smještaj te životinje sa svog područja u sklonište. Mi ne možemo izlaziti van po dojavi nalaznika jer onda se događa problem da lokalna samouprava nema podataka o nalazniku, ne zna koliko životinja sa svog područja ima u skloništu i dolazi problem oko naplate. To ne znači da, ako netko javi skloništu da je vidio napuštenu životinju, mi nećemo dati uputu i pomoći, ali komunalni redar mora izaći na teren, imati mikročitač čipova i imati uvid u sustav – objasnila je Mirjana Zajec.

Povećan broj prihvata mačaka
A iza Skloništa Luč Zagorja već je 9 godina rada. Sklonište je bilo među prvim no – kill skloništima u Hrvatskoj, a sada iza sebe ima tisuće spašenih i udomljenih pasa i mačaka. Što se prošle godine tiče, u sklonište je ušlo 443 životinja, a udomljeno ih je 420. – To je odlična brojka. No, imamo 40 – ak pasa koji s nama ostaju iz godine u godinu, pa su neki tu još od 2018. i nitko ih ne želi udomiti – kaže Mirjana. Zašto, pitamo se? – Neki od tih pasa su došli kao malo stariji psi od 6,7 godina. Ljudi mnogo teže udomljavaju starije pse. A još jedan problem, prilično nevjerojatan, ali istinit je – da su crni. Iz nekog razloga, mnogo ljudi ne voli crne pse. Dio pasa ja pak bio i agresivan kada je stigao, a a kako su stariji čangrizaviji su, teže se prilagođavaju. No, postoji i par obitelji koje ponekad udomljuju starije pse. To su ljudi koji se toliko ne vežu za pse, već o njima skrbe, hrane ih, liječe, ali nisu toliko emotivni kada im dođe kraj. I onda kada tog psa kojeg su uzeli više nema, dođu i opet uzmu stariju životinju da joj uljepšaju vrijeme koje joj je preostalo. No takvi su ljudi rijetki – iskreno kaže Mirjana. Ono što je zanimljivo i specifično za prošlu godinu, u Sklonište su stigla 262 psa i čak 181 mačka, što je ogroman broj za mačke.

- Prošla je godina bila nevjerojatna po pitanju mačaka, a zašto je to tako, zapravo ne znamo. Uz sve besplatne sterilizacije, akcije steriliziranja, smanjenja cijena na 50 posto, dvije akcije godišnje naših veterinarskih ambulanti, stvarno nam nije jasno od kuda tolike brojke. No, dobra je stvar što smo imali i puno udomljavanja mačaka, pa smo tako prošle godine udomili 102 mačke. Jedan dio je bio bolestan i eutanaziran, neke su na žalost same uginule, a dio je vraćen u prirodno stanište. To ne znači da vraćamo mačke na područje općine ili grada na kojem smo ih pokupili, nego je puštamo u prirodno stanište tu, u dvorište skloništa. Mačke vani imaju kućice, svoje zdjelice i te mačke isto udomljujemo, ako dođe netko i dopadne mu se ta mačka, može se udomiti. Idu van tek nakon sterilizacije i kada se očiste od parazita. Nema potrebe da te starije odrasle mačke, ako su zdrave, borave u zatvorenim prostorima i kavezima – pojašnjava voditeljica skloništa. Zbog velikog porasta broja mačaka koje stižu u sklonište, Mirjana Zajec apelira i na komunalne redare, i JLS, kao i na same nalaznike, da si, ako postoji kakva mogućnost, ostave pronađenu mačku.

– Mogu se javiti i nama i općinama i gradovima, dogovorit ćemo besplatne sterilizacije, financirat će se veterinarski dio od strane lokalne samouprave ili skloništa, ali pokušajte ostaviti tu mačku ili je sami s vremenom udomiti – kaže Mirjana. Pojavio se još jedan zanimljiv podatak, vezan za 2022. godinu. Naime, od 262 psa koja su primljena u sklonište, bilo je 130 ženki i 132 muških. – Takav omjer do sada nije bio slučaj, uvijek je bilo oko 70 posto ženski, a 30 posto muških. To ne znači da je manje ostavljenih životinja, ali ukazuje na to da se polako sve više razvija svijest o sterilizaciji. I to je barem neki pozitivni pomak. Također pomak je i sve veći broj prihvata pasa koji imamo. On ne znači da prije nije bilo napuštenih životinja, nego da sve više ljudi shvaća što znači napuštena životinja, da joj treba pomoći, da prijavljuju pronalazak, a ne ostavljaju je na cesti da se 'samo to riješi' ili dogodi nešto loše. Čak 98 posto napuštenih životinja se ipak smjesti u sklonište – navodi Mirjana Zajec.

Brojni problemi
Pozitivnih pomaka dakle ima, ali i mnogo problema. A jedan od njih, koji posebno bode u oči zadnjih godinu do dvije, kaže voditeljica skloništa, je da je jako povećan prihvat životinja koje su ostale iza pokojnih vlasnika, uglavnom bez rodbine, ili od ljudi koji su korisnici centra za socijalnu skrb. - Na žalost, u većini slučajeva u tim situacijama se ne radi o jednoj nego barem dvije i više životinja iz jednog kućanstva. One su bolesne, stare, često agresivne i njihovo je udomljavanje jako, jako teško. Usudila bih se reći 90 posto takvih životinja ostane tu u skloništu do kaja života. Zato upućujem jošjedan apel na komunalne redare, djelatnike centara za socijalnu skrb kao i na same veterinare koji su na terenu prilikom cijepljenja životinja, da obrate pažnju na takva kućanstva. Ne kažem da takvi ljudi, stari ili bolesni, ne trebaju imati životinju, no kod takvih se ljudi često nalazi veliki broj životinja o kojima ne mogu dobro brinuti, koje nisu sterilizirane i kastrirane i dalje se razmnožavaju pa problem postaje još veći. I to nisu problemi od prije koju godinu, već traju dugi niz godina. I kada se nešto dogodi, kada ti ljudi preminu, ili budu smješteni u neku ustanovu, mi onda na žalost moramo iz jednog kućanstva u sklonište smjestiti veći broj životinja, koje su uglavnom bolesne, pa su troškovi liječenja veliki, mnogo vremena uopće treba za socijalizaciju tih pasa, a onda jako puno vremena da se životinja udomi, ako se to uopće i desi. A moglo bi se tim ljudima i životinjama pomoći i ranije, napraviti plan, kada bismo imali dojavu, ili sterilizirati životinje i ostaviti ih vlasnicima, ili dio udomiti ranije. Osim toga, to je najveći problem za lokalnu samoupravo, jer na kraju troškovi idu njoj – govori o ovom problemu Mirjana, pojašnjavajući da uz to, svaka JLS ima u skloništu zakupljen određen broj smještajnih mjesta.

A kod ovakvih slučajeva zna se dogoditi da jedno takvo kućanstvo popuni sva njihova mjesta u azilu. – Primjerice, jedna JLS ima zakupljenih 5 smještajnih mjesta, a imaju kod nas već 9 životinja, jer je iz samo jednog kućanstva došlo njih 6. Mi ipak životinje uzmemo, iako je premašen broj mjesta, jer smo s godinama i iskustvom naučili da moramo biti spremni na izvanredne situacije, pa s našim kapacitetom od 120 životinja, imamo ugovore s JLS za 84 smještajna mjesta, dakle ostavljamo dio prostora za takve slučajeve – objasnila je Mirjana. Smatra da su i komunalni redari dobili novim zakonom strašno veliki zadatak. – Edukacije za njih nema, ne postoji nitko tko bi im dao upute kako se ponašati, mnogi ne znaju sa životinjama, neki se i boje pasa, i to nije posao za njih, no takav je zakon i mora se poštivati – dodaje Mirjana.

Zahvala volonterima
Problema je puno, stalno neki novi izazovi i mnoge se stvari moraju rješavati u hodu. Iako je udomljavanje mukotrpno, ipak su zadovoljni brojem udomljenih životinja. No troškovi su jako veliki. - Sve naše objave su promovirane, oglasi se plaćaju, imamo dosta životinja van EU udomljenih, a za sve njih se moraju pisati certfikati koje mi plaćamo, moraju biti dodatna cijepljenja, sve to puno košta. Lokalnim samoupravama je skup smještaj u sklomište, ali kada izračunamo i plin i struju i vodu i hranu, koja je poskupila, sve troškove goriva, amortizacije, plaće, oglašavanja, cijepljenje, čipiranje, strilizacije, kastracije... Za te pse trebaju i deke, podlošci, zdjelice kavezi, vodilice, ogrlice, lijekovi, vitamini za i preparati za stare pse... – kaže Mirjana.

Ono što je pozitivno i dobro, i skloništu mnogo olakšava su volonteri, a bilo bi dobro, smatra voditeljica skloništa, da neke stvari, poput edukacija i drugih aktivnosti koje provodi sklonište, preuzme i Udruga za zaštitu životinja, s kojom postoji suradnja, ali bi trebala biti na većoj razini. – Sklonište surađuje s vrtićima, osnovnim i srednjim školama, provodi edukacije u skloništu i na tarenu, provodimo razne projekte. Moram zahvaliti ovim putem našem volonterima bez kojih niti udomljavanja niti socijalizacija niti edukacije niti sve što radimo ne bi bilo moguće, jer nas 5 djelatnika je premalo za takve stvari, a volonteri su oni koji odrade veliki posao. I puno im hvala, puno hvala Heleni, Anamariji, Martini, Nikoli, Valentini, Sari, Marti, Silviji, Beli, Uni i svim curama i dečkima iz Osnovne škole Zlatar. To je dugogodišnja vjerna ekipa – uz smiješak govori Mirjana.