'Treba čuvati naše običaje, ali važno je posvijestiti da nije blagoslov jela najvažniji, već blagoslov ljudi'

U Velikom smo tjednu, toliko važnom za kršćane. Također u velikom smo periodu iskušenja, koje nam donosi nesigurnost u kojoj se nalazimo, što zbog pandemije koja je svuda oko nas, što zbog potresa, koji su ostavili velike tragove u našim životima. O važnosti Uskrsa za Kršćane, o značaju korizme, o veličini obreda Svetog Vazmenog trodnevlja, o izazovima s kojima se susrećemo u današnja vremena, razgovarali smo s rektorom Svetišta MBB, župnikom Župe Uznesenja BDM i dekanom Stubičkog dekanata preč. mr. Domagojem Matoševićem.

ZL: U velikom smo tjednu. Koliko je on značajan za vjernike?
Matošević: Veliki tjedan je središte liturgijske godine. Za nas, Kršćane je veliki tjedan najvažniji tjedan gdje mi pratimo Isusa na njegovom putu od Posljednje večere, izdaje, osude, njegove muke, ali ono što je najvažnije, na putu prema Uskrsnuću. Jer mi vjerujemo da je naš Bog uskrsnuo, da je svojim Uskrsnućem pobijedio svo zlo, sve što nije dobro, da je i nas svojom smrću otkupio, dao nam jednu novu nadu, novi život. Mi zapravo vjerujemo, da ovaj naš zemaljski život, sa svim ovim problemima s kojima smo posebno u ovo vrijeme suočeni, nije sve, nego nam je Gospodin darovao vječni život. Veliki tjedan počinje sa Velikim četvrtkom kada se Crkva prisjeća ustanovljenja svete euharistije, posljednje Isusove večere. Na Veliki četvrtak je Isus oprao noge svojim učenicima i na taj način im pokazao što je to poslanje Crkve, a to je da služi, da dotiče rane ljudi i da ih liječi. Ja inače jako volim taj obred pranja nogu, no ove godine će on zbog epidemioloških razloga izostati. No, za mene je on izuzetno dubok i lijep. Na Veliki petak ostajemo nekako uz Kristov križ i razmatramo njegovu muku. Tu je i onaj prekrasan obred klanjaju križu. Nekada smo i rado poljubili križ, sada to neće biti moguće, ali se možemo pokloniti Kristovom križu. Uvijek kažem da je Kristov križ za nas kršćane znak Božje ljubavi, jer kada želimo vidjeti koliko nas Bog ljubi, trebamo pogledati na njegov križ. Jer On nas toliko ljubi, da je dao sve, da se darovao. Na Veliku subotu čitav je dan prilika dolaska i molitva kod Kristova groba, gdje postavljamo i presveti oltarski sakrament, da bi onda navečer u Vazmenom bdijenju slavili Uskrsnuće Gospodnje. Obredi Velike subote, osobito sa misnim čitanjima su duboki, prekrasni, sa pjevanjem pohvale Uskrsnoj svijeći, a naravno na samu nedjelju slavimo blagdan Kristova Uskrsnuća. Mislim i tako uvijek govorim, da bi ljudi koji žele dublje živjeti svoju vjeru, koji baš istinski žele biti kršćani-katolici, Isusovi učenici, trebali sudjelovati u Vazmenom trodnevlju. Jer to je jedan misterij u koji treba baš ući i predavati se Gospodinu i pozivam sve da to učine.

ZL: Koja je simbolika Blagoslova jela i zašto je to baš na Uskrs?
Matošević: Blagoslov hrane je jedna tradicija, koje je više proizašla iz naroda, tj. nema neku liturgijsku podlogu. Ali sigurno da su ljudi nekada prije, nakon korizmenog posta, sa jednom radošću dočekivali Uskrs, koji je uvijek bio bogat, bogat za obiteljskim stolom, radovali su se tom zajedničkom obroku, pa su onda i nosili hranu na Blagoslov. I to je i dalje jedna prekrasna tradicija, i meni je jako lijepo kad vidim na Veliku subotu te naše domaćice kako nose prekrasno uređene košarice, pa se već i u Crkvi osjeti miris luka, jaja i sl, dakle zanimljivo je to i prekrasno. Pa ipak drugačije je kad se dođe kod kuće, pa naše domaćice kažu: evo ovo je blagoslovljeno. To je prekrasno i treba čuvati te naše običaje, ali važno je također i posvijestiti da nije blagoslov jela najvažniji. Najvažniji je blagoslov nas koji dolazimo. Evo Bog nas je toliko ljubio, da je dao svoj život za nas. Zato je važno za Uskrs je i dobro duhovno pripremiti, kroz jednu lijepu Uskršnju ispovijed, tako da se možemo pričestiti, primiti Isusa i s njim ići kroz život. To je onda potpuni Blagoslov. Da zaključim, važniji je blagoslov ljudi, a blagoslov jela je kao šlag na torti.

ZL: Uskrsu je prethodila Korizma. Uz nju vežemo odricanje, koje si sami moramo odrediti. No, nekako ova nam zadnja godina donosi brojna odricanja, koja nismo samo predvidjeli. Kakva nam je onda ovogodišnja Korizma?
Matošević: Baš sam slušao jednog talijanskog bibličara na početku Korizme, i svidjelo mi se to njegovo tumačenje i razmišljanje. U kršćanskoj tradiciji korizmeno vrijeme se doživljava kao jedna duhovna pustinja. Dakle, odlazim u pustinju, gdje sam usamljen, gdje se borim, gdje sam u samoći, gdje nekako slušam sebe, ali on kaže pa mi smo u toj pustinji već godinu dana. Mi zapravo više ne želimo biti u toj pustinji, već smo dovoljno izolirani. Smanjeni su nam obiteljski susreti, stariji ljudi ne smiju primati posjete i tako, pa kaže taj bibličar mi oove godine ne trebamo ući u pustinju, kad se već u njoj nalazimo. A što onda trebamo ove godine u korizmi činiti? I na to daje odgovor, po meni jako dobar odgovor: Možda trebamo ove godine osmisliti tu našu pustinju. Drugim riječima moramo osmisliti ovo teško vrijeme u kojem se nalazimo i ta ideja mi se jako svidjela. Ove korizme smo baš bili pozvani nekako osmisliti: Bože što nam govori ova pandemija za nas, ovi potresi, na što nas pozivaš, kako danas mi možemo biti u ovoj situaciju svjetlo svijeta. Jer uvijek baš su krizna situacije za nas Kršćane prilika za neku služenje, za neki dar. Jer sjetimo se samo nakon petrinjskog potresa, koliki je to bio val jedne solidarnosti, jednog jedinstva ljudi iz čitave Hrvatske, pa i našeg Zagorja. Ma svaka kriza, koliko god bila teška je i prilika za neki rast, da učinim nešto dobro. Pa tako i ovo vrijeme pandemije i potresa, možda su nam u nekom smislu i dar za naš razvoj i formaciju, a možda nam je i ova korizma pomogla da iščitamo za sebe, na što nas to Gospodin poziva.'

ZL: Koja bi bila Vaša poruka za ovogodišnji Uskrs?
Matošević: Ako pogledamo stanje Isusovih učenika nakon Velikog petka, Velike subote, onda možemo vidjeti da su oni bili u dosta sličnom stanju, kao i mi danas. Zapravo učenici su bili preplašeni, bili su pomalo i razočarani. Oni su slijedili Gospodina kroz tri godine, divili su mu se, ostavio je Gospodin veliki trag na njihovim životima, promijenio ih je, a onda je neslavno završio na križu, ubijen kao najveći zločinac. I taj jedan strah je bio prisutan u njihovim srcima, ta jedna neizvjesnost što s njima biti? Jer oni su ipak krenuli jednim novim putem, napustivši poziv koji su imali i krenuli su za Isusom. I mislim da su taj jedan strah i neizvjesnost prisutni i danas. Neizvjesnost što će biti, kako će biti, kada će se smiriti situacija sa pandemijom i svim drugim stvarima, hoće li biti neke veće ekonomske krize i sl. I mi smo dakle i danas puni straha i neizvjesnosti. I zato prva riječ uskrslog Isusa, kad se on ukazuje zajednici je: Mir vama! I to je toliko duboka riječ i prekrasna Uskrsna poruka. Mir vama! Mir tebi sestro i brate! Kao da nam Gospodin ovoga Uskrsa na poseban način to želi reći Mir s tobom, ne boj se, ja sam uz tebe. Uskrsnuo sam, to sve što se događa oko nas nema posljednju riječ. Posljednju riječ ipak ima Gospodin, Božja dobrota i Božja ljubav. Tako da pozivam, pokušajmo ove godine za Uskrs baš razmatrati i prihvatiti tu prvu Isusovu Uskrsnu riječ: MIR TEBI!

Na Uskrs misu u 11 sati slavit će kardinal Bozanić

'Znate da kardinal slavi obrede i misu na Uskrs inače u zagrebačkoj katedrali, no kako to ove godine nije moguće, slavit će obrede Vazmenog trodnevlja po različitim župama Zagrebačke Nadbiskupije, a evo baš na Uskrs, misu u 11 sati predslavit će kod nas, u Crkvi na otvorenom Blaženog Alojzija Stepinca.