U našem svetištu nema komercijalnog raja, niti ga želimo

Zlatko Koren potječe iz zagrebačke Kustošije. Prije premještaja u Mariju Bistricu bio je župnik dvaju župa svetonedeljskog kraja, u Kerestincu i Novakima te Rakitju i Bestovju. Godine 2004. imenovan je župnikom i rektorom Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke. Naslijedio je mons.Lovru Cindorija koji je upravljao Svetištem čak 32 godine.

ZL: U studenom se navršavaju četiri godine otkako ste preuzeli službu rektora i župnika. Na inauguraciji je pomoćni biskup zagrebački Josip Mrzljak koji je predvodio euharistiju, u svojoj propovijedi naglasio da ´niste uvedeni samo u Zajednicu župe Marije Bistrice, već i u jedno posebno mjesto za svakog hrvatskog katolika… U ovom nacionalnom svetištu je središte pobožnosti Majke božje svih Hrvata. To je srce jedne nacije, nešto važno i značajno´. Danas već i iskustveno možete govoriti o vašem svetom poslanstvu u Mariji Bistrici?

Zlatko Koren: Sigurno je da stvarnost Marije Bistrice osjećam mnogo bolje nego što sam je osjećao na samom početku. Neke stvari se mogu doživjeti ispod površine, koje mogu utjecati na jednu stvarnost prosudbe o svemu onome što nam je potrebno činiti i učiniti u ovome Svetištu. U svom nastupnom govoru rekao sam da s jedne strane želim biti čuvar tradicije svega onoga što je pozitivno u ovome Svetištu, a s druge strane da želim promatrati i znakove vremena te otkrivati nove potrebe župljana i hodočasnika te odgovarati na njihove potrebe. Stoga sam kroz te riječi upravo naglasio dvije stvari. S jedne strane, osvrt na našu bogatu baštinu koja se zrcali u svakom trenutku duhovnog života u Mariji Bistrici, a s druge strane, otvorenost nekim novim stvarnostima. A dobrih stvarnosti ovdje ima mnogo.

ZL: U čemu se, po vama, razlikuju nekadašnji i sadašnji hodočasnici?

Zlatko Koren: Prije svega, u Svetište svi dolaze radi duhovne obnove, zavjetovanja Majci Božjoj Bistričkoj, radi zahvale za uslišane molitve ili samo da se poklone Kraljici Hrvata. Marija Bistrica pamti da su hodočasnici nekoć dolazili na nekoliko dana. Sve je to bilo uvjetovano tokovima vremena i njihovim mogućnostima. Ono što je osobito znakovito jest da se struktura hodočasnika i dani njihova boravka u nacionalnom svetištu mijenjaju. Nekada su hodočasnici ovdje boravili po nekoliko dana. Kako je 40 % hrvatskog pučanstva živjelo na selu, baveći se teškim poljoprivrednim radom, bio je to njihov svojevrsni godišnji odmor. Ta hodočašća su bila tempirana na trenutak smanjenog intenziteta radova. I zato su, do Prvog svjetskog rata sva hodočašća bila tempirana na vrijeme prije sjetve i poslije žetve. Bila im je to nekakva nagrada za trud, pa su hodočastili na nekoliko dana u ovo Svetište. Kasnije su se navike počele mijenjati, pa su dolazili vlakom ili autobusom na poludnevno ili jednodnevno hodočašće. Danas je Svetište koje godišnje posjećuje 500 do 800 tisuća hodočasnika otvoreno vjernicima od proljeća do kasne jeseni. Većinom stižu osobnim automobilima i ostaju par sati. Jer svi mi, kada krećemo na neki izlet, nakon hodočašća, odlazimo i na rekreaciju u toplice, u posjet rodbini i prijateljima. Prijašnji hodočasnici su živjeli osamljeno, po brežuljcima, u tišini svoga doma, pa im je bila ´fora´ doći u gužvu, a današnji hodočasnik, okružen bukom, brujanjem i zujanjem svih mogućih aparata, traži vrijeme u kojem će se okrenuti sebi i osluškivati tišinu. Većina ljudi se boji te tišine, a jedino ih ona može dovesti do susreta samih sa sobom. U tom smislu želim sačuvati ono što su nam ostavile generacije, a s druge strane otkriti zahtjevi i potrebe ovog vremena.

ZL: Da li su utemeljene žalopojke da u Mariji Bistrici nema dovoljno smještajnih kapaciteta?

Zlatko Koren: Nipošto! Već sam kazao da nam većina hodočasnika dolazi samo na nekoliko sati. Postojeći i jedini hotel u Mariji Bistrici, «Salve Regina» (nekadašnji hotel «Kaj») je izvan vremena i već dugo izvan uporabe. Obnova je nerentabilna, treba ga srušiti i na istom mjestu podići novi, suvremeniji. Novi Prostorni plan predviđa mjesta za nekoliko hotelskih i drugih smještajnih objekata, jer želimo da turisti u Mariji Bistrici borave više dana, a ne samo da dođu na nekoliko sati. To je međutim briga Turističke zajednice općine. Nas brinu nedovoljna javna parkirališta, javni nužnici, voda i sve ostalo što hodočasnicima treba za vrijeme boravka u Mariji Bistrici.

ZL: Kako su u Svetištu prihvaćene sestre karmelićanke?

Zlatko Koren: Pored crkve-bazilike s čudotvornim crnim kipom Majke Božje Bistričke nalazi se brežuljak «Kalvarija» s postajama križnog puta, a iza brda, u oazi mira samostan bosonogih sestara karmelićanki. Sama ideja o ovom samostanu potječe od blaženog Alojzija Stepinca iz davne 1941. godine. No, naše marne časne sestre karmelićanke su se ovdje nastanile o njegovoj beatifikaciji 3. listopada 1998. godine i trenutno ih je 12, a dvije su u formaciji, tj. pripravnice. Brinu se za duhovno i tjelesno dobro bližnjega, kršćanski odgoj djece i mladeži koja nemaju obiteljskog doma, vjeronaučne pouke mladih djevojaka. Pomažu mladim obiteljima u odgoju njihove djece u dječjim jaslicama i vrtićima te centrima dnevnog boravka. Posebno brinu o starijim osobama u vlastitim domovima, ublažavaju bijedu siromaha i beskućnika, brinu o siromašnoj i napuštenoj djeci. One su «anđeli utjehe i mira» i dobro su došle u našem svetištu.

ZL: Kažete da većina suvremenih hodočasnika dolazi osobnim automobilima. Time se javlja problem parkiranja njihovih željeznih konjića, stvara prometni kolaps u Mariji Bistrici. Što se čini u tom pogledu?

Zlatko Koren: Na zahvalnom hodočašću prošle godine rekao sam da imam u Mariji Bistrici puno stvari koje me ispunjavaju radošću. Ima i onih koje me brinu. Pitanje parkiranja je stvarnost koja me ispunjava radošću i žalošću. Parkiranje u dvorištima pojedinih naših župljana je, može se kazati, pozitivan imidž. Marije Bistrice, jer ti domaćini znaju točno u kojem danu i uz kojoj nedjelji će netko doći u njihovo dvorište, netko s imenom i prezimenom, koga oni poznaju i trude se biti gostoljubivi. Ne samo da će ih smjestiti, nego će im osigurati i sigurno parkiranje automobila, pružiti im toplu dobrodošlicu. To me raduje i smatram to pozitivnim. A ono što me ne raduje, a što ste vi iz medija odavno prepoznali, ima i onih koji to čine na nedostojan način ovoga Svetišta. Svjesni smo da je potrebno napraviti više parkirališnih mjesta i organizirati se na bolji način. Općina pokušava naći optimalno rješenje, što nije moguće odjednom. Velika parkirališta u blizini treba učiniti funkcionalnijim.

ZL: Mnogi se hodočasnici žale na loše i uske ceste koje vode u Mariju Bistricu pa i na cestovnu mrežu u samom mjestu. Ima li nade da se to «usko grlo» proširi?

Zlatko Koren: Posebno se radujemo, a i osobito nas brine cesta dostojna putovanja u Mariju Bistricu, koja bi bila na neki način zagrebačka sjeverna obilaznica. Povezivala bi autocestu između Zaboka i Soblinca i između Zaboka i Novog Marofa. O toj cesti se već mnogo govorilo. No, ono što me žalosti jest da mnogi koji bi trebali biti zauzeti za tu modernu prometnicu, prvenstveno ovdje u Zagorju, ne čine ono što bi mogli činiti. Nama je potrebno složno djelovanje prema institucijama države i prije svega kooperativna aktivnost u izvođenju određenih projekata. Čini mi se pak da smo u tome više ukočeni i uskogrudni, bez širokih pogleda. Najradikalniji komentar, a izvire iz ozbiljnih promišljanja, je da će nam ta brza cesta dovesti doseljenike u Zagorje. Pa sad ne znam koja je to logika. Uzmimo samo koliko je ljudi iz Zagorja raseljeno diljem Hrvatske, osobito u Zagrebu, pa onda u Njemačkoj, Austriji i drugdje u potrazi za koricom kruha. Što bi bilo da su im tamo kazali: mi vas ne želimo! To je nekakva neopravdana fobija od doseljenika. Plaši me ako ne dobijemo tu cestu, ako ona ne prođe kroz Zagorje, da će nam «Zagorje zelene» ostati rezervat u kojem nitko neće htjeti živjeti. Ta cesta prvenstveno je potrebna ovim stanovnicima, da lakše mogu doći u metropolu do škola i radnih mjesta. Da se ovdje vrati život, da mladi ostaju u svom rodnom kraju. Potrebna je i onima koji su u tranzitu prema Slavoniji ili Varaždinu, i naravno, hodočasnicima. Ovim sadašnjim cesta sve manje će nam gostiju dolaziti. Cijena razvoja, pa i cestovne infrastrukture, mora se platiti

ZL: Gotovo ste «opsjednuti» tim cestama. Mnogi u šali, kada izlazite za govornicu, znaju kazati: «Evo, župnik će opet žalopojku o cestama»!?

Zlatko Koren: Istina je! Koristim svaki trenutak da potaknem ljude u borbi za gradnju takve prometnice. Ilustracije radi, ispričat ću vam anegdotu vezanu za hodočasnike. Jedan kolega s Hvara, koji je ovdje bio sjemeništarac, planirao je s dva autobusa vjernika doći na hodočašće u Mariju Bistricu. Tražio je da ga uputim kojim najpogodnijim pravcem mogu doći do nas. Uputio sam ga da preko Karlovca nastavi ka Zagrebu i u smjeru prema Mariboru, na silasku s autoceste u Zaboku, krene prema Bedekovčini i preko Zlatar Bistrice dođe u Mariju Bistricu. Ispustio sam ceste preko Stubice, Laza ili Zeline. Držao se tih naputaka i sretno doputovao u Svetište. Mi smo ih dočekali, a poslije mise na jednom malom druženju, kolega mi je kazao: ´Hvala ti, što si mi preporučio ovu cestu, to je sigurno neka sporedna cesta, jer na njoj nema gužve´. Da, znaju to i vaši čitatelji, preporučio sam mu najbolje što imamo. Njemu, očito, nije išlo u glavu da je to naša najbolja cesta.

ZL: Podržavate li ideju o gradnji tunela kroz Sljeme?

Zlatko Koren: Naravno! Zagreb je milijunski grad. Mnoge zagorske turističke destinacije, pa i naša bile bi masovnije posjećivane. To bi za Zagorje bio gospodarski preporod. Jednako je važna i spojna brza cesta. A mi se sporimo o tome, kako će se imenovati izlaz s autoceste u Zaboku. Znanac iz hrvatskog juga 2006. godine mi kaže: «Svaka udarna vijest iz Zagorja, odnosila se na sporove oko spojne ceste ili tunela». Bilo me je pomalo sram, pa sam samo slegao ramenima. Problem je takvu cestu sagraditi, a manje kako će se ona zvati. Ja jesam da se poštuju povijesna naselja, ali sam jednako i za to da se uzme u obzir širi kontekst značenja te ceste. Želio bih da se tu slika o izgradnji cesta u Zagorju mijenja. Da mi budemo svjesni koliko nam je ona potrebna, kako je bitna za ovdašnji život i ovaj kraj učiniti životnim. Bez toga, ponavljam, postajemo prirodni rezervat lijepe prirode bez života.

ZL: Gostoljubivi stanovnici Marije Bistrice znaju se dobro pobrinuti za hodočasnike. Crkveni blagdani odražavaju tradicionalne zagorske običaje. Gomila ljudi, šareni štandovi s narodnim suvenirima, ukusni domaći specijaliteti hrane i pića i odličan krajolik ovdje se spajaju i jamče ugodan boravak. Nažalost, među suvenirima ima dosta «kirvajskog» šarenila, zapravo kiča. Koliko Svetište može utjecati da se ponuda dovede na višu razinu?

Zlatko Koren: Svetište je u mnogim stvarima nemoćno. O određenim stvarima ne možemo odlučivati. Od nas se očekuje mnogo, a kada je potrebno poslušati naš savjet, onda se začepe uši. Osobno mislim da će se i ta stvar mijenjati nabolje. Već sada ima naznaka kako naši domaći suveniri, oni autohtoni, svijeće, lampaši, licitari, lončarija, drvene igračke, minijature tipičnih zagorskih drvenih predmeta… dobivaju sve veću cijenu. Smeta me «plastifikacija» suvenira, ali i to, da je trgovina daleko ispred proizvodnje. No, ulaskom u EU i mi moramo imati svoj brand koji će imati kvalitetu i širiti se Europom. Treba mijenjati sliku o nama, po kojoj stalno nešto uvozimo, a premalo proizvodimo.

ZL: Mnogi se pitaju kako to da ovo Svetište zaostaje po broju posjetitelja i ekonomskom učinku za Svetištem u Međugorju?

Zlatko Koren: Međugorje je poznato po ukazanju Djevice Marije 1981. godine. Od ukazanja, čudesa, poruka i slično o čemu svjedoče šestoro djece kojima se, po njihovu tvrđenju, ukazala Gospa s djetetom u naručju, zahvaljujući hodočasnicima iz čitavog svijeta, uz mir u vjeri, stvoren je i komercijalni raj za domaće ugostitelje i trgovce, ali i osobe kojima se Gospa redovito «ukazuje». U našem svetištu nema komercijalnog raja, niti ga želimo. Ovdje je mjesto euharistijskih slavlja, onih koji se događaju u tišini karmela, onih koja okupljaju brojne vjernike u bazilici, do onih koji sabiru nepregledna mnoštva u crkvi na otvorenom, na čijem prostoru se izvode i mnoge kulturno-zabavne priredbe za domaćine i hodočasnike.

ZL: Čemu se ne možete diviti?

Zlatko Koren: Olupinama automobila u našoj blizini, neuređenosti ponekih parkirališta i nespretnosti njihovih upravitelja. Ne mogu se diviti neugodnosti pokretnih trgovina, pečenjarskim kotlovima na neprimjernim mjestima, uzurpaciji putova, čak i onih u vlasništvu Svetišta, glazbi koja razbija sklad lijepe bistričke prirode i čini nasilje nad ljudima koji ovdje traže tišinu, traže Boga. Ne mogu se diviti kad čujem psovku. Ne mogu se diviti da i Bistrica ima «Noć vještica». Ako se moram diviti, a ne mogu, ako moram šutjeti, a ne smijem, smijem valjda biti žalostan i dijeliti istu žalost s brojnima, s najvećom većinom, koji su iz istih razloga tužni. Reci hvala, mali čovječe, za rijeku ljubavi koja tiho teče svijetom.

ZL: Ove godine slavite nekoliko značajnih obljetnica?

Zlatko Koren: Ove godini prisjećamo se 110. obljetnice rođenja i 10. obljetnice beatifikacije blaženog Alojzija Stepinca i 10. obljetnice gostoprimstva kojeg smo iskazali prvom papi koji je boravio u Mariji Bistrici - Ivanu Pavlu II. U našem sjećanju on i blaženi Alojzije Stepinac ostaju kao najveći bistrički hodočasnici. «Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca», istakao je Sveti Otac!

Za Zagorski list piše: Ivo Šućur