Nogometna legenda Srećko Bogdan Čeči na zagorskim bregima

Godine neumitno idu, ali sjećanje na sjajne dane nogometaša Srećka Bogdana ne blijede. Negdašnji dečec iz Murskog Središća, kojeg i danas mnogi zovu nadimkom Čeči, od 1975. do 1985. godine, u desetljeću nošenja plavoga dresa, zabio je 125 pogodaka u 595 utakmica. Po broju odigranih na trećemu je mjestu.

- Bio sam dugo prvi, ali povratkom Dražena Ladića i Marka Mlinarića dečki su me prestigli. Vratar Ladić iza sebe ima 802, a Mlinka 613 utakmica – kaže.

Negdašnjeg obrambenog igrača plavih, koji je karijeru nastavio u Karlsruheu, a kasnije kao trener u Zaprešiću i Sisku, sve se češće viđa u Hrvatskome zagorju, posebice širem zlatarskom kraju. Svaki slobodni trenutak Čeči provodi u vikendici u Erveniku Zlatarskom.

- Premda sam Međimurec zaljubljen u svoje rodno podneblje, meni je jednako lijepo i u Zagorju. Kad sam prvi puta došao ovamo, upoznavši suprugu Ružicu, meni je već pogled na brege bio poput ljubavi na prvi pogled. Čim imam vremena, ako ne odem k mami Štefici, ja sam u Zagorju – kaže negdašnja nogometaška zvijezda iz Maksimirske koji nagovara i svojega pajdaša Peru Bručića da u Zagorju kupi klijet.

Bogdan voli dobro vino i pajdaše, i kao Rajko Suhodolčan «sel si bi pod brajde», a razgovor se obvezno povede o nogometu, premda ne voli živjeti od sjećanja. Sa 16 godina Srećko, koji je svakodnevno iz Murskog Središća putovao u Varaždin u Srednju rudarsku školu, počeo je igrati za MTČ Čakovec, a najzaslužniji što je došao u «Dinamo» je Zorislav Srebrić koji je vodio «mali Ajax». Tako se, naime, zvala druga momčad «Dinama», koja je krstarila po Hrvatskoj i u kojoj su se «brusili» mladi talenti.

Trening za punoljetnost

- Prvi sam trening kao profesionalni član Dinama» imao na svoj 18. rođendan, 5. siječnja , a rođen sam 1957. godine. Trener je bio Mirko Bazić. Prvu utakmicu u modrom dresu igrao sam 12. siječnja 1975. protiv «Sloge», a posljednju 30. lipnja 1985. protiv «Hajduka» u Splitu. Bazić mi je mnogo pomogao i usmjerio me. Igrao sam stopera, iako sam došao u «Dinamo» kao centarfor. Najavili su me kao zamjenu za Dražana Jerkovića i Slavena Zambatu, što me veselilo, ali nikada nisam dosegnuo kvalitetu velikih legendi. Sa svim trenerima sam dobro surađivao. Igrač mora slušati trenera i prilagodit mu se, izvršavati sve što govori kako bi momčad funkcionirala.

Bogdan je odigrao i 11 utakmica za reprezentaciju bivše države. Prvu u Bogoti protiv Kolumbije 1977., a posljednju 1983. godine u Luxemburgu protiv Zapadne Njemačke. Spominjući suigrače, ne izostavlja Velimira Zajeca i Marka Mlinarića s kojima je činio «klapu». Sudbine i životi odveli su ih na razne strane. Bogdana u Njemačku gdje je od 1993. do 1996. bio direktor omladinske škole i trener juniora «Karlsruhea», zatim pomoćni trener seniora 1996.-2000. godine, a u VFR Mannheim 2001. i 2002. godine.

Nakon toga slijedio je povratak u domovinu, ali u Njemačkoj su ostala dva njegova najdraža «zgoditka». - Tin ima 28 , a Ivor 25 godina. Dečki rade, nisu nogometaši, a za mene je najvažnije da su zdravi.

Za njihova oca «Dinamo» je svetinja, ali razočaran nekim postupcima, na utakmice ne odlazi. No «Dinamo je uvijek u srcu». Kao i Čeči u srcima i sjećanju nogometnih zanesenjaka koji su godinama uživali u njegovim majstorijama s loptom.