'ČERNOBILSKA AVANTURA': 'Na takvu turu treba poslati sve ljude koji u rukama imaju moć'

Viktor Šimunić iz Oroslavja zaljubljenik je u putovanja od malih nogu. Prvo putovanje van granica Hrvatske, u Veneciju i Veronu, počelo mu je širiti vidike i želju za otkrivanjem novih doživljaja. Do sada je posjetio 30 – ak zemalja diljem svijeta, a zajedno s nekoliko prijatelja, Černobil je posjetio krajem studenoga 2019. godine. Objavio je putopis o Sjevernoj Koreji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a kako kaže, jedino ga Slovenija od zemalja bivše Jugoslavije nije objavila. Viktor je nedavno održao u Oroslavju predavanje o Černobilu, koje je bilo jako posjećeno. - Vidim da cijela priča ima smisla i da su svi prepoznali da koliko god ja volim putovati, toliko volim i svoje Zagorje i hoću ga promovirati kamo god da idem. Imam podršku Krapinsko-zagorske županije i to mi jako znači. Osjećao sam se najponosnije prošle godine kad je srpski Blic tri tjedna zaredom objavio moj putopis, u svakom tjedniku sam bio u majici na kojoj je pisalo Zagorje. Moj putopis je objavila i Slobodna Dalmacija. Ponosan sam što se za Zagorje čuje posvuda – kaže Viktor, dodajući da će njegovo iduće putovanje biti u Turkmenistan, a potom u Južnu Ameriku, a ove godine planira i završetak i izdavanje svoje putopisne knjige.

Avantura počinje

- Zašto Černobil? Uvijek svi pričaju, ako otiđeš tamo, narasla ti bude još jedna ruka, ozračit ćete se, preopasno je. Ujedno, ne može se vjerovati Ukrajincima. Blablabla, naposljetku sve najgore. E baš zato, zbog svoje znatiželje, sam to iz prve ruke htio doživjeti i provjeriti – priča Viktor kako je krenula avantura, na kojoj su mu se pridružili i prijatelji, Ivan Kraševac, Roberto Kuleš, Ivan Šaban i Petra Gregurović. U Kijev je Viktor s ekipom stigao jedne hladne nedjelje navečer, a u ponedjeljak ujutro krenuli su prema Zoni isključenja. – Potpisali smo dokumentaciju kojom preuzimamo odgovornost za bilo kakve, ne daj Bože, gluposti. U zoni na otvorenom ne smije se jesti niti konzumirati alkohol. Pušenje je dozvoljeno samo na posebno označenim mjestima. Ništa se ne smije odložiti na pod. Zbog mogućeg urušavanja, zabranjen je ulazak u zgrade. Zabranjeno je uzimati bilo kakve stvari iz zone. Čim više kože mora biti prekriveno. Ništa se ne smije dirati. Bez pratnje se ne smije biti u zoni. Dugi rukavi i zatvorene cipele su obvezne. A pošto je temperatura bila ispod nule, drukčije nismo ni mogli. Što smo se više približavali zoni, osjećao sam napetost i uzbuđenje. Pogled iz kombija je bio sve „siromašniji“, sa sve manje ljudi, a sve više drveća. U kombiju su nam pustili dokumentarac o Černobilskoj katastrofi. Pred sam ulazak u zonu, zaustavljamo se na benzinskoj, to je zadnja stanica na kojoj možemo kupiti važne stvari (voda, keksi i sl.) Jedna od najbitnijih stavki, vlažne maramice. Naime, ukoliko se išta u zoni dira, bitno je odmah oprati ruke, no pošto voda nije svugdje dostupna, potrebno ih je barem obrisati vlažnim maramicama – priča Viktor. Vojna kontrolna točka zapravo označava ulazak u samu zonu, a tamo su dobili dozimetre za kontrolu radijacije, i konačno ušli. - Na prvi pogled sve izgleda dosta hladno i derutno. Priroda radi svoje nakon toliko godina bez ljudi. Nakon desetak minuta vožnje stajemo na prvoj „stanici“ gdje smo posjetili jedno od ukupno 94 sela koja su nakon nesreće morala biti napuštena. U kućama ostaci privatnih stvari. Neke kućice je šuma pojela, neke se urušile. U onima u koje smo mogli ući, ostali su tek neki dokazi nekadašnjeg života. Slike obitelji razbacane po podu, dječje igračke, obuća. Prazne boce. Zaista te prođe jeza – ispričao je Viktor dojmove.

Gajgerov brojač se aktivirao

Slijedio je posjet samom gradu Černobilu, koji se danas sastoji od naseljenog i napuštenog dijela grada. U centru Černobila nalazi se spomenik Lenjinu iz onog doba, i spomenik „Wormwood star memorial“ svim „nestalim“ selima poslije katastrofe. Nakon Černobila posjetili su radar „Duga“. Cilj ovog obrambenog sustava bio je detektirati nuklearni napad na SSSR u prvih nekoliko minuta nakon lansiranja. Osamdesetih je to bila stroga tajna. To mjesto je službeno bio dječji kamp. Impresivni radar proteže se na prostoru od 700 m te je visok 150 m. - Svuda kuda smo hodali na podu bio pijesak, jer apsorbira radijaciju. Kompleks je uistinu zastrašujući. U kombiju kod polaska dobili smo i jedan Gajgerov brojač koji je u svim dosadašnjim posjećenim stvarima bio „miran“, međutim poslije kompleksa „Duga“ krenuli smo prema samoj elektrani. Već kad smo došli bliže elektrani Gajgerov brojač se aktivirao zbog čega je nastala lagana panika u kombiju. Vodička nas je ubrzo smirila, rekavši da je to normalno – kaže Viktor. Viktorova ekipa posjetila je i grad duhova, Pripjat, koji je 36 sati poslije eksplozije evakuiran i trajno napušten. - Prvi put u životu da se nalazim u tako velikom gradu, a da nema buke, nema strke, što djeluje itekako jezivo. Prolazeći pokraj nekadašnje škole, ostavljene knjige na stolovima umjesto djece lista vjetar. Na ploči jedan šraf popustio pa na pola visi, prozori su razbijeni, a boja se polako ljušti sa zidova. Kao da ste u nekom horor filmu. Gajgeri svako malo „polude“ – pomalo jezivo iskustvo prepričava Viktor, spomenuvši i možda najpoznatiji lunapark na svijetu, pripjatski lunapark, koji nikada nije bio korišten i stoji tamo kao podsjetnik jedne od najvećih tragedija u povijesti čovječanstva.

Kao u horor filmu

Viktor i prijatelji bili su smješteni u hotelu Desiatka u Černobilu, u kojem vrijede posebna pravila. - Izaći iz hotela ne možete tj. možete na samo jedan metar koliko Vam to rešetke na ulazu dozvoljavaju. Međutim poslije 22 sata se ne može ni to – kaže. Idućeg su dana razgledali černobilsku brodsku luku, s olupinama radioaktivnih brodova, muzej vozila na otvorenom te selo Kopači, a onda i ono što je Viktor, kaže, jedva čekao, posjet samoj nuklearnoj elektarni. - Ono što me je iznenadilo je broj ljudi koji radi tamo, 2300. Ne bi nikad rekli da elektrana danas više ne proizvodi električnu energiju. Prvo smo posjetili sklonište, u koje stane otprilike 1200 ljudi. To isto sklonište je bilo korišteno u noći nesreće. Dolazimo i do prostorije za sastanke gdje su se ključne odluke nakon nesreće i događale. Oblačimo posebne navlake za cipele, kutu, kapu, rukavice i masku koju smo trebali obući tek kad smo se približili reaktoru broj četiri. Konačno dolazimo na „zlatni koridor“. To je hodnik koji povezuje sva 4 reaktora te naposljetku vodi do reaktora broj četiri koji je eksplodirao. Zašto je dobio ime „zlatni“? Moram priznati da šetnja tim hodnikom nije ugodna, osjećaj je nestvaran, kao da se nalaziš u horor filmu. Nakon desetak minuta hodanju po tom hodniku, posjećujemo sobu s djelatnicima elektrane. Elektrana danas služi za usmjerivanje električne energije iz drugih elektrana prema regiji gdje se nalazi glavni grad Ukrajine, tj. prema Kijevu. Sve zapravo izgleda dosta nestvarno, jer u toj prostoriji rade ljudi. Izađeš natrag na hodnik, pogledaš van kroz prozor, na tračnicama vidiš stari radioaktivni vlak. Ne možeš, a da ne pomisliš kakav je negdje osjećaj raditi u elektrani koja je toliko opasna – komentira Viktor.

Nakon razgledavanja kontrolne sobe broj tri, zaputili su se prema četvrtom reaktoru. Do tada Gajgerov brojač se nije oglašavao, međutim sad je naglo počeo označavati veće količine radijacije – kaže Viktor. Ekipa je razgledala i spomenik Valeriju Khodemchuku, sovjetskom inženjeru koji je poginuo u noći nesreće, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno, kao i sarkofag koji pokriva uništeni reaktor.- Sarkofag je zapravo naziv za omotač koji je postavljen nad uništenim reaktorom. Cilj mu je naravno spriječiti širenje daljnje radijacije. Utrošeno je više od dvije milijarde eura, najveća je pokretna konstrukcija ikad napravljena, čelična kupola duga je 257 m, visoka 110 m a teška 36 tisuća tona. To je privremeno rješenje koje bi trebalo potrajati barem 100 godina – kaže Viktor. - Prije izlaska iz zone posjetili smo vrtić u selu Kopači. Možda bolje da nismo. Vidjeti potrgane lutke, krevetiće bez madraca, note od dječjih pjesmica, pokojeg raspadnutog plišanca, zaista je bilo tužno – zaključuje Viktor. Svoj doživljaj sumirao je u par značajnih rečenica: - Ovo je zona snažnog otrežnjenja, a s druge strane iznimno prekrasno mjesto. Na takvu turu treba poslati sve ljude koji u rukama imaju moć. Da postanu svjesni snage i eventualne posljedice moći. Da postanu svjesni da s nekoliko pogrešnih odluka nestaje sve, i to nažalost nepovratno.