'U moje doba trgovci su imali plave kute, držali olovku iza uha, a računali su na komadu škrnicla'

Mališani pregradskog vrtića 'Naša radost' proteklog su tjedna posjetili 96-godišnjeg zadrugara Franju Krizmanića koji se sjeća kako je nekada funkcionirale seljačke zadruge. Susret djece s djedom Franjom organiziran je u sklopu projekta VPG „Mali zadrugari“. Franjo je ispričao da je kao mlad čovjek, prije odlaska u Zagreb bio zaposlen u Poljoprivrednoj zadruzi Pregrada i to kao trgovac u trgovini u Sopotu i računovođa u Pregradi.

Sve se vagalo i prodavalo 'na malo'

Rođen je 1922. godine, pa su djeca računajući koliko njihovi djedovi i bake imaju godina, zaključila da je on još puno stariji od njih. Djed im je ispričao kako je kao momčić morao ići u Zagreb gdje je u početku radio kao šegrt. Djecu je zanimalo da li je on bio šegrt Hlapić? Na pitanje što to znači biti šegrt, djeca su komentirala: To je kad si pomoćnik i kad se učiš raditi!“ Objasnio im kako je kao trgovac bio odjeven u plavu kutu, imao je šiltericu na glavi, držao olovku iza uha i ispisivao brojke, tj. računao na komadu papira bez digitrona. Vrlo zanimljivo pričao je o načinu rada zadruge, tj. kako su odrasli i djeca na selu sakupljali puževe, gljive, jabuke, šljive i još puno toga i donosili u zadružnu trgovinu koja je sve to otkupljivala. Nekad su se u zadrugu nosile i purice, kokoši, jaja i otkupljivala telad. Ljudi nisu imali novaca pa se u trgovini nije prodavao šećer, brašno, ulje i druge namirnice upakirane kao danas, već se sve vagalo i prodavalo na malo.

Razmjena

Kako bi to djeca bolje shvatila, Franjo im je to pokazao na jednom primjeru. Pripremili smo razne namirnice, posudice za mjerenje, vagu, utege…Dječak Matej je u posudici donio 7 jaja i zamolio djeda Franju da mu za ta jaja proda ulje, brašno i rižu. Uslijedilo je vaganje i računanje. Djed je potom uzeo papir i pokazao kako se radio mali „škrnicl“ – tuljac u koji se stavljalo brašno, šećer, bomboni… te, uz svoju pomagačicu tetu Gogu, odmjerio vrlo male količine brašna i riže, a zatim u malu staklenu bočicu nalio jako malo ulja i rekao: „Eto, za sedam jaja ne možeš dobiti ništa više!“ Njegova je priča bila dobar poticaj djeci da i sama važu namirnice koristeći utege raznih težina i sama zaključuju što je teže, što je lakše ili što je jednako teško. Zaključila su i da je danas lakše kupovati: „Uzmeš novce i ideš u dućan kupiti sve kaj ti treba!“ I djed je to prokomentirao: „Da, danas je lakše trgovcima. Ne moraju znati tako dobro i brzo računati kao mi u ono vrijeme. Danas je lakše raditi. Sve ti je već spakirano i izvagano.

(izvor: www. dv-nasaradost.pregrada.hr)