Najugodnije iznenađenje Zagorčeve jeseni: 'Trener Milinović imao je strpljenja i vjere u moje mogućnosti'

Iza Zagorca je jesen iz snova. Samo jedan poraz, tri neriješena susreta, trinaest pobjeda i sasvim zasluženo jesenski naslov prvaka. Sve je počelo još u kolovozu kada se slagao mozaik koji je trebao uči u prvenstvenu utrku. Došlo je dosta novih igrača, pretežito mladih, i nekoliko iskusnih ali je nekako najveću skepsu izazvao dolazak Marka Strabića, nogometaš koji je izašao iz omladinske škole Zagorca te kroz igru u plavom dresu krapinskog kluba nakon nekoliko sezone posvetio se igranju u nižem rangu od svog matičnog kluba. Sve je to stvaralo „određene upitnike nad glavama onih koji su pratili klub iz Krapine“ jer kao – Marko neće moći izdržati puno teži ritam u treće ligaškoj karavani. Možda je i bilo istine u tome ali nekako sam mislio zar nogometaš koji je 2016. godine dobio Priznanje kao najbolji sportaš u kategoriji ekipnog sporta Grada Krapine ne može igrati III. ligu jer bio sam uvjeren da On to može. Znao sam da će mu u početku biti teško ali sam bio uvjeren da taj nogometaš ima veliko srce i znanja da se izbori u prvih jedanaest kluba -  i uspio je u tome ( iako u prvih par kola minutaža mu je bila na kapaljku -  u prvih 5 kola samo 100 minuta ili 20 minuta po susretu; dok se ta minutaža u slijedećih 12 kola penje na 72 minute po utakmici op.a. ) jer do kraja jesenskog dijela odigrao je sve utakmice i postigao 3 gola što ga svrstava na diobu četvrtog i petog mjesta ( s Matijom Majcenićem, op.a. ) najboljih strijelaca kluba.

Taj marljivi  mladić iz Štuparja, okolica Krapine, pristao je da ga malo „prorešetam“ te da nam malo kaže nešto o sebi.

Reci nam kako je zapravo sve počelo?

Počelo je sa malim nogometom sa starijim dečkima na igralištu u Štuparju gdje su me roditelji svakodnevno, bez obzira na vremenske uvjete, dolazili tražiti jer  me nikad  nije bilo ni doma već sam svakodnevno „naganjao“ loptu. Kada su roditelji uvidjeli da ne mogu bez nogometa upisali su me u omladinsku školu Zagorca  a meni je bilo tek šest godina. Kada pogledam iz današnje perspektive nije mi žao.

Koja je tvoja motivacija, šta je to što te tjera da ustaneš nakon svakoga pada, točnije šta te ispunjava na terenu?

Uvijek pronalazim neki novi motiv.Većinom sam sebe tjeram da vidim koliko mogu, borba sa samim sobom.Nogomet mi je u krvi, to je nešto posebno, to se ne može opisati riječima. Kroz život moraš ići kao pobjednik, i nije bitno koliko puta padneš, nego koliko puta ustaneš.

Možeš li izdvojiti najljepši trenutak, utakmicu, gol u tvojoj nogometnoj karijeri?

A puno ih je tu, svaka utakmica nosi svoju uspomenu, nemam neki gol za izdvojiti , bila ih je nekolicina tkz. euro golova. Ipak  možda bih izdvojio  prvijenac u III. HNL koji je zaista bio  prekrasan pogodak.

A utakmicu koju bi htio zaboraviti, bila je loša, možda neka ozljeda?

Moždautakmicu 12. kolana gostovanju kod Ravnica kada sam zaista loše ušao u utakmicu. Trener Milinović s pravom me zamijenio već u prvom poluvremenu, nakon samo 24. minuta susreta. No, to je tako ali to te nikako ne smije pokolebati već ti dati dodatnu snagu da se ubuduće takove stvari ne događaju.Što se tiče ozljeda – hvala Bogu nije bilo teških !

Koliko ti je važna podrška obitelji?

Obitelj mi je svetinja.Toliko truda i ulaganja svih tih godina ( 20 godina – Marko sada ima 26 godina a počeo je sa šest, op.a. ) u mene – ništa drugo ne mogu kazati već veliko hvala njima a ja se trudim iz dana u dan da opravdam njihovo veliko povjerenje i trud koji su uložili i ulažu u mene.

Tko je od trenera najzaslužniji za tvoj napredak u nogometu?

Nabrojiti ću nekolicinu koji su mi jako pomogli u mom nogometnom razvoju - kad sam ulazio u seniorske vode  u Krapini, Renato Jurčec i Denis Bezer te sigurno sadašnji trener Damir Milinović koji je pogotovu u početku prvenstva imao strpljenja i vjere u moje mogućnosti.Svakako u karijeri mi je i pomoglo iskustvo koje sam skupljao kroz sve te godine igrajući raznim ligama te igranje s iskusnim i kvalitetnim nogometašima uz koje, ako želiš, zaista možeš puno naučiti.

Kada bi postojao recept uspjeha, koji bi ti izdvojio kao onaj pravi? Da li je osnova u treniranju i treniranju, ili ipak treba imati i talenat, veliku želju i biti optimističan oko uspjeha?

Recept uspjeha je po meni sedamdeset posto talent i trideset posto rad i to teški rad pogotovo u današnje vrijeme  gdje bez potpune spremnosti ni najkvalitetniji talent ne može isplivati. Uz dosta sreće naravno, biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ima puno nogometašasportaša ali samo rijetki mogu kazati da su uspjeli dotaknuti vrh. Mislim da sam sam sebi a i ostalima dokazao u ovoj polusezoni, tko sam i što sam i od čega sam, što talentom, sto fizičkim i mentalnim dijelom - zato sam zadovoljan, ali uvijek može i mora još bolje, i  samo treba ići naprijed.

Činilo mi se da si bio nezadovoljan minutažom u početku prvenstva ili je to bilo samo privikavanje na mnogo teže uvjete u ovoj ligi negoli u četvrtoj ?

Da.Malo mi je trebalo vremena da se priviknem.Nisam dugo imao jaki i kvalitetan trening  a u ovom rangu  natjecanja u 3. Ligi  spremnost igra veliku ulogu te moraš biti spreman da bi tvoja kvaliteta i znanje došlo do izražaja.

Koliko si zadovoljan jesenskim dijelom ?

Pošto smo ostvarili jedan vrhunski rezultat ovu polusezonu, mislim da je jedinstvena prilika da klub i svi oko njega, Grad i Županija stanu iza toga i da Zagorje konačno dobije drugoligaša.Da sve krene od početka te da se naprave pravi temelji i izgradi jedna prava i zdrava institucija za nadolazeće generacije s područja, ne samo Grada Krapine već i cijele Županije.

Neizbježno pitanje su svakako i planovi za proljeće ?

Želio bih da svi ostanemo na okupu jer smo dobra ekipa i pravi frendovi te da nastavimo u istom tempu kao i jesenas. Što se mene tiče, ponuda uvijek ima i za više - kod mene uvijek vrijedi ona - nikad ne reci nikad pošto sam svaštaprošao u karijeri do sad, tako da nikad ne znamšto sutra donosi. Treba igrati najbolje što možeš i vrijeme će pokazati svoje – ako je suđeno sve će doći na svoje.