Donovan iz Kalifornije i Ana iz Dubrovnika u Stubakima podigli balonsku kupolu u kojoj su otvorili svoj Trening centar Naulipopland

Ana Falconi Hicks i njezin suprug Donovan Hicks sve su samo ne uobičajeni bračni par kakav bismo mogli sresti negdje u Hrvatskom zagorju. Ana je inače rođena u Zagrebu, no, kako joj je otac Dubrovčanin, većinu svog djetinjstva i života provela je u Dubrovniku, što se osjeti i u njenom simpatičnom dubrovačkom naglasku. S druge strane, Donovan je rođen na Aljasci, no njegova se obitelj preselila u San Francisco, tako da je veći dio života proveo upravo u za mnoge egzotičnoj Kaliforniji. Ipak, njih dvoje nisu se upoznali ni u Americi, ni u Hrvatskoj, već na sasvim drugom kraju svijeta, u dalekom Tajlandu. – Upoznali smo se u kolovozu 2012. godine, kada sam stigla na jednu edukaciju u Tajland, na kojoj je Donovan bio edukator i trener. Tijekom edukacije smo bili jako pristojni, ali smo od prvog trenutka bili kao dva magneta. Nakon toga ja sam se vratila u Hrvatsku jer sam imala obaveza. Radila sam tada kao nastavnik u baletnoj školi u Dubrovniku i imala sam svoj privatni studio za pilates, jogu, kretanje, fizikalnu terapiju i individualno vježbanje s reformerom u terapeutske svrhe – ispričala nam je Ana.

Firenca koja ljubav znači

Nakon što se vratila s Tajlanda, ostala je s Donovanom u kontaktu, a nakon dvije godine Donovan je došao u Hrvatsku i od tada su, kaže Ana, nerazdvojni. Donovan hrvatski jezik, osim nekih osnova, još nije savladao, stoga smo ga na engleskom jeziku upitali zašto je 2014. godine došao u Hrvatsku. – Zašto? Zato jer me Ana pozvala – uz osmijeh nam odgovara Donovan. Naime, kako nam je ispričao, nakon što se vratio kući s Tajlanda, vodio je treninge u Firenci, kamo mu je Ana stigla u posjet. – Kad je Ana stigla u Firencu, ostala je, udružili smo se te smo zajednički počeli voditi treninge. Ana ima nevjerojatne vještine i ogromno iskustvo u tom svijetu kretanja. Kad pogledate način na koji se kreće, kako govori i podučava..., ona je uistinu svjetska klasa. Prošao sam cijeli svijet, tako da sam te njene kvalitete odmah prepoznao. Nakon što se iz Firence vratila u Dubrovnik, pozvala me da dođem vodit neke radionice u njen studio. Došao sam i nikad nisam otišao – s velikim žarom i strašću priča nam Donovan o ljubavi svog života s kojom danas ima dvoje djece, šestogodišnju kćerkicu i četverogodišnjeg sina.

Stručne Donovanove ruke

Kad ga pitamo što je njegova primarna specijalnost kao terapeuta i tenera, Donovan koristi termine „body work“ i „repair-work on people“, što bi u nešto slobodnijem prijevodu značilo da radi na ljudskom tijelu i na oporavku ljudi koji imaju određene tegobe. – Radim puno vrsta masaža koje sam naučio radeći deset godina na klinici u San Franciscu, gdje smo redovito sanirali uistinu velik broj svakojakih ozljeda. Radim i puno drugih stvari, kiropraktiku, akupunkturu, fizioterapiju, jogu, a bavim se i nutricionizmom. Tamo sam uistinu radio sa legendama, vrhunskim stručnjacima i liječnicima. Ta je klinika uistinu legendarna, u jednom danu smo znali imati 40 ili 50 pacijenata kojima smo pomagali sanirati ozljede ili uklanjati bol. I dakako, sve to sam nastavio raditi i sad. Znači, moj primarni fokus je pomagati ljudima da se osjećaju bolje, sanirati im ozljede, optimalizirati njihov živčani sustav, jer što je živčani sustav 'sretniji', sretniji su i ljudi. Ljudima koji trpe bolove je vrlo teško uživati u životu i biti sretnima. I obrnuto, ljudima koje ništa ne boli je lakše biti sretnima, a onda tu sreću i uživanje u životu prenose na obitelj i ljude oko sebe. Stoga sam i uvidio važnost toga tako da osjećam ogromno zadovoljstvo kad pomažem ljudima i otklanjam im bolove – priča nam Donovan, a kad se autor ovih redaka složio s njegovom tvrdnjom da bol često sputava ljude te mu usput spomenuo kako i sam već godinama trpi bolove u donjem dijelu kralježnice, pa zna o čemu govori, Donovanu se izraz lica u sekundi promijenio. – Ja jednostavno ne podnosim da nekog nešto boli. Molim vas, ako imate malo vremena nakon što završimo razgovor, dopustite da vam pokušam barem malo olakšati – sasvim ozbiljan i s očitom epatijom na licu rekao je Donovan novinaru kojeg je prvi puta u životu sreo, a kako možete vidjeti na fotografiji na ovim stranicama, naravno da je to bila 'ponuda koja se ne odbija'. Je li pomoglo? U samo petnaestak minuta bol koja se vuče godinama je popustila, zapravo nestala. Barem privremeno.

Preko konja do parcele

Upravo zbog tog širokog spektra Donovanove, kao i Anine stručnosti, bilo je sasvim logičan slijed događaja da on i Ana, inače primarno balerina koja je baletnu akademiju završila u Budimpešti, udruže sva svoja znanja i vještine te prošire poslovanje Aninog studija u Dubrovniku. Vjenčali su se, stigla je prinova, pa su educirali i zaposlili u dubrovačkom studiju nekoliko djelatnika i otvorili još jedan studio u Zagrebu, kamo su se i preselili. – Kad smo stigli u Zagreb, gotovo svaki vikend smo preko Sljemena dolazili u Zagorje, vozili se i istraživali. Supruga mog brata je iz Pregrade i ja sam znala koliko je Zagorje lijepo, no privlačnost je postajala sve veća. Ta priroda, te drvene kućice, ta širina, ti krasni i normalni ljudi, sve me to oduševljavalo. Kako moja kći voli konje, stalno smo svraćali ovdje u Centar „Ritam s konjem“ da bi malo pomazili konjića, dali mu jabuku i stalno smo gledali jednu već nakrivljenu tablu na parceli nasuprot Centra, na kojoj je pisalo 'Prodaje se'. I kako je vrijeme prolazilo i mi stalno svraćali, govorili smo svaki put 'Vidi, još je na prodaju'. Nije to bilo nešto atraktivno, nije se ništa vidjelo jer je sve bilo zaraslo, ali, jednostavno, kad te nešto privuče, onda je to to. I na kraju smo u proljeće 2019 godine odlučili kupiti tu parcelu. Ono... nek stoji. Da imamao kao neku opciju za budućnost – pojasnila nam je Ana kako su, zapravo, ona i suprug postali vlasnici parcele u Strmcu Stubičkom. – Inače, mještani nam kažu da je baš ovaj put uz našu parcelu granica, odnosno, da naša parcela spada u Stubičke Toplice, a da parcele s one druge strane puta da spadaju u Strmec – kao već prava pravcata Zagorka ispravlja nas Ana.

Postepena gradnja centra

Kako nam je ispričala, imali su ideju da otvore svoj vlastiti centar, koji bi bio nešto drugačiji od postojećih. – Željeli smo otvoriti centar u kojem bismo imali mogućnost na jednom mjestu objediniti sve ono što radimo. No, to je bio dugoročni plan, ali kako se dogodila korona, a i našli smo se u Zagrebu za vrijeme potresa, jednostavno smo kao dvoje ljudi koji vole prirodu razmišljali zašto bismo u tom kaotičnom periodu bili u stanu u centru Zagreba koji je stradao. Mogli smo biti u njemu, ali ovdje imamo širinu. Sve je bilo zatvoreno, trening centri i studiji su bili zatvoreni pa smo došli ovdje, počeli sadit vrt i dva dana prije totalnog lockdowna kupola je bila podignuta. Naime, zašto kupola? Mi smo tražili mogućnosti da radimo ono za što smo educirani, ono što radimo, vježbamo i vjerujemo, a to je jako teško postići ako nemate prostor koji ima dovoljnu visinu za vježbe na svili. Pitali smo jednu hrvatsku tvrtku koja organizira evente imaju li kakvu rabljenu kupolu za prodaju i rekli su da taman imaju baš jednu koju 'umirovljuju'. I taman su dva dana prije prvog zatvaranja zbog korone, dečki stigli i montirali kupolu, što nam je dalje otvorilo mogućnosti da mi za vrijeme korone napravimo jedan taj dio naših malih drvenih kućica u kojima boravimo, a u jednoj od njih moj suprug radi masaže i kiropraktiku. Mi, doduše, još uvijek nismo potpuno preselili ovdje. Većina stvari nam je još uvijek u stanu u Zagrebu. Jer želimo ići postepeno, da budemo samoodrživi. Nismo osobe sklone kreditima već ulažemo koliko zaradimo. Jer ne želimo, da se tako izrazim, postati robovi. Mi smo ovdje došli živjeti svoje ideale, živjeti slobodu kretanja, duha i bivanja – ispričala nam je Ana, dodavši kako njihova kći već pohađa predškolu u Oroslavju te da su praktički već tu, ali da im treba još jedna mala građevina kako bi mogli u potpunosti preseliti u Zagorje.

Brojni programi

Inače, kroz čitavi razgovor Ana i Donovan svako malo su isticali gostoljubivost i dobrotu njihovih zagorskih susjeda, koji su ih, kažu, od prvog dana odlično prihvatili i u svemu im pomažu, bilo savjetima, bilo radom. No, njihov Trening centar 'Naulipopland', odnosno njihove vježbe, tretmane i treninge, s oduševljenjem je prihvatio i velik broj domaćih ljudi svih uzrasta, koji im redovito dolaze na treninge i tretmane. – Donovan i ja imamo dosta široki spektar kretanja, jer smo u tome čitavi život, a kako sam ja i školovana balerina, tako imamo i za djevojčice od 5 do 7 godina baletnu ritmiku, zatim imamo zračni program na svili u kombinaciji s plesom za tinejdžerice. To je odjednom jako buknulo jer izgleda da to cure privlači, budući je i efektno i fotogenično. Cure to jako vole, a ja uživam raditi s mladima. Također, imamo naš program za odrasle koji obuhvaća i gimnastičke treninge, i ples na svili ili ljuljačkama, imamo pilates, imamo vježbe terapeutskog aspekta i pokretljivosti tijela. Jer fizička aktivnost može biti itekako terapeutska, obzirom da je kretanje čovjeku priroda i danas to ljudima jako fali. Neki nam znaju doći pa kažu da to nije za njih, ali kad ih određenim metodama pokrenemo, onda se uistinu puno bolje osjećaju – ispričala nam je Ana te pozvala sve zaintersirane da im se pridruže.