'Da ne poludim i da ostanem svoj počeo sam gravirati i u to ulažem svu svoju ljubav i ideje'

Za Josipa Jakuša Joca iz Štrucljeva svi će vam reći da je dobar čovjek, izvrstan gitarist i opisat će ga s drugim najljepšim epitetima i na kraju će vam reći da upornijeg čovjeka u životu niste sreli. Objašnjavaju to na primjeru njegovog sviranja gitare što je počeo samostalno i u poprilično kasnoj dobi, ali svirajući s akademskim glazbenicima nitko to nije mogao primijetiti, a čak su ga i oni pitali može li samo na dvije svirke jednu stvar odsvirati isto. Jocov odgovor bio je – ne može jer sviram s ljubavlju i to samo iz mene izlazi. Uz svakako talent, upornost i neiscrpna mašta su bile te koje su ga dovele do ovog danas. No, recimo najprije da je Josip Jakuš Joc elektrotehničar koji je u životu u svojoj struci napravio samo jedan posao – struju u svojoj kući. 25 godina radio je HT-u i u Eriksonu i tu je stekao izvanredno računalno i sva druga znanja. Danas u svojem domu gravira na drvu nevjerojatne stvari.

'Kad je počelo to s koronom, nitko nije znao ništa pa tako ni u tvrtki u kojoj sam radio. Sve su nas poslali doma, bio je lockdown, počela se smanjivati zaposlenost i tu sam odlučio otići i otišao sam sa sporazumnim otkazom. To je stalo, a bavim se glazbom pa je i ta priča stala, a pošto imam doma dosta ideja u prosincu mi je sinulo da bih se mogao baviti graviranjem. Naime, skužio sam, jer sam restaurirao bas, staru škrinju od letvi pronađenih u starom župnom dvoru, od starih gitara napravio sam police, od kolovrata stalak za cvijeće, restaurirao sam i radio Triglav lampaš, gramofon, volim vinil ploče dakle stare stvari jer su one trajne. Ne volim noviji život jer su kratkotrajni i predmeti i život. Pa ok, volim stvarati, volim drvo, volim raditi, a sve to na poslu to nisam mogao. Vidio sam graviranje i to mi se dopalo, kupio sam manju gravirku, a prvi rad je bila rupa bez ičega, ali mašta, inspiracija i upornost su počeli davati rezultate jer kad počnem raditi to samo izlazi iz mene, rekao nam je o svojem početku Josip Jakuš Joc.

Za taj posao, objasnio nam je, treba dosta kompjuterskog znanja, znanje programiranja i ručni rad, sve ono što je stekao u 25 godina rada. Dodao je tome maštu, inspiraciju i njegovi radovi imaju 'garanciju sto godina'. To je iz razloga što uzme neki mali stari odbačeni komad drveta i od njega napravi unikatno umjetničko djelo. 'Napravim pripremu, uzmem komad drva za kojeg ne znam što će nastati i na njega lijepim svoje ideje, režem onako kako bi to najbolje pasalo, nešto prilijepim, još malo skrojim, pobojam bojom za drvo, pa lakom, sve je tretirano po tri puta s raznim zaštitama, bojim ručno, ručno rezbarim jer to je zapravo spoj tehnologije i ručnog rada s puno strpljenja, kaže Joc kojem motivi izlaze iz glave, a u njegovoj radnoj sobi prekrasni su primjerci, klijeti, mlina i drugih tradicionalnih detalja, pa brodova, dvoraca Bedekovčina, Tabora, Trakošćana, a ima i kosi toranj u Pisi, životinje, cvijeće...'Ili uzmem sliku i doradim ili je sam nacrtam, onda uzmem kod, a jedan kod ima oko 200.000 linija, kaže Joc, a to zapravo znači da sve odradi na računalo koje šalje taj kod na upravljačku ploču i gravirku koja otisne motiv. Iza toga slijedi ručno brušenje detalja i bojanje.

Kad ga pitamo za planove odgovor je – kamo me život odvede. 'Isto kako sam ušao u ovo samo onako da ne poludim da sačuvam zdravlje, zadržim sebe takav kakav jesam i sada samo radim ovo, čekam da mi život pokaže. Život mi je pokazao da uđem u ovo, ne planiram puno toga, ne znam u kojem pravcu će to ići. Radim i logo, brend, internet stranice. Hoće li to biti galerija, obični štand u Mariji Bistrici nemam pojma, niti me sad zanima. Ide sve dalje, sve bolje, a što je najvažnije sve više me veseli, jako me veseli ovo stvaranje. Ovo je isto kao i glazba. Jer sam deset godina svirao iz ljubavi bez novca zato jer to volim, a s vremenom se pretvorilo i u to da se nešto malo i zaradi, kaže Joc koji ističe da pred par mjeseci još uopće nije znao što je kupio, no odlučio je da mu je prihvatljiv trošak od 12.000 kuna da bi doznao hoće li znati i željeti to raditi i naravno, prvih dana je radio i po deset sati dnevno ne odustajući i uporno ponavljajući ono što nije ispalo kako je zamislio. Spomenimo da se takvo graviranje uglavnom vidi u metalnoj industriji, no kod Joca sada je drvo to zbog kojeg se naziva muškarcem koji usisava dnevno najviše od svih muškaraca – po 30 puta. Vidjeli smo tamo negdje složeno i staklo, a brzo je digao glavu kad je netko spomenuto linoleum na tavanu.