'Nemam mirovinu ni socijalnu pomoć, živim od danas do sutra, ali se ne žalim'

Bijegom ispred ratne nemani u Bosanskoj Posavini, u očekivanju etničkog čišćenja, u konvoju autobusa punih žena i djece - izbjeglica, zatekla se i Ana Bubalović (79), spašavajući 1991. godine svoj život. Vožnja je bila naporna jer je tekla sporednim i obilaznim putevima, ponekad i kroz šumarke, koje je trebalo prokrčiti. Došla je u Zagreb. Četiri dana je živjela u kući rođaka u Španskom naselju, a potom je s mužem unajmila stan u zagrepčanskom naselju Srednjaci.

Hrabra žena

- Muž Božo je u to vrijeme otišao na rad u Njemačku, da bih mu se kasnije i ja pridružila. Tamo sam radila kao spremačica. Štedili smo marke i odlučili kupiti neku skromnu kućicu u Hrvatskom zagorju. Putem oglasa, u centru Tuhlja kupili smo 1994. godine gospodarsku zgradu, štalu koju smo porušili i napravili svoju kućicu s okućnicom, koju sam pretvorila u vrt. I kad je već sve krenulo kako treba, dogodila nam se teška obiteljska tragedija - uzdahnu Ana, skrivajući suze. Muž Božo (55) i sin Ante (32) na povratku sa sahrane rođaka u Vinkovcima, 1. siječnja 1997. godine poginuli su u teškom prometnom sudaru automobila kod Slavonskog Broda. Oba pokojnika sahranjena su na zagrebačkom groblju Mirošovcu. U sjećanje na njih, ovaj plamen boli još više zaplamti u srcu Ane, u žalosti za mužem i sinom, i Verice za tatom i bratom, koja je završila prani fakultet u Sarajevu, a potom odselila u Ameriku te u Kaliforniji radi kao pravnica. Mada još uvijek tinjaju u srcu ove hrabre žene, koja je kao izbjegla bosanska Hrvatica našla utočište u Hrvatskom zagorju, u Tuhlju 17 B, okružena dobrim i gostoljubivim domaćinima.

Puno radili, ali uživali

Pitamo Anu kada su i zbog čega napustili rodnu grudu? - Prije Domovinskog rata, u zajedničkoj državi, imali smo lijepu kuću i gospodarske zgrade te farmu, na kojoj smo svi ukućani marljivo radili. Bavili smo se stočarstvom, poljoprivredom i uslužnim djelatnostima, s vlastitom pilanom i dućanom, u Bosanskoj Posavini, u selu Tramošnica, okruženom gradićima Modričem, Gradačcom, Brčkim i Bosanskim Šamcem. Bili smo dobrostojeći poljoprivrednici, puno radili, ali i uživali u obiteljskoj idili. A onda se devedesetih godina nakon raspada zajedničke države počeo rasplansavati međunacionalni rat. S okolnih brda, Majevice, Trebave i Vučjaka tutnjava artiljerijskih granata, bombi i puškaranja dopirali su i do Tramošnice. Strahovali smo od balkanskih strahota. Taj strah natjerao me da, kao izbjeglica u Hrvatskoj, potražim sigurnije utočište. Srećom, nitko nam nije porušio kuću, ali sam čvrsto odlučila da se kući više ne vraćam. Sin Anto i kćerka Verica su na vrijeme otišli iz BIH, a muž Božo je i tako radio u Njemačkoj – ispričala nam je.

Baku Anu zatekli smo kako u svojem lijepo uređenom vrtu u okućnici koristi ugodne ožujske dane da oplijevi korov oko salate i pripremi kompost zasadnju i presađivanja cvijeća, jagoda i drugih povrtnica. - Približava mi se osam "banki" - šali se Ana, ali i žali kako je snaga polako napušta, a nema drugog izbora. - Nemam mirovinu ni socijalnu pomoć, pa si sama pripremam povrtnice za zdravu prehranu. Eventualni višak iz vrta trampim s poznanicima za mlijeko, meso, šećer, kavu i druge namirnice. Nešto novca pošalju mi moji iz Austrije, Amerike i Bosne. Živim od danas do sutra, ali se ne žalim - kaže ova marljiva i samouvjerena gospođa koja ne može nahvaliti svoju dragu snahu Vesnu, ženu pokojnog sina Ante. Premda živi u Austriji, često se čuju telefonski, a zna je i češće posjećivati. Baka Ana ima troje drage unučadi, koji je znaju tješiti i nasmijavati i život joj činiti lakšim. Tuhljanke i Tuhljani ne vide u njoj izbjeglicu, već prijaznu i govorljivu susjedu. Svakoga tko joj dođe u njenu kućicu, ponudit će odličnom šljivovicom, ukusnim burekom, pitama ili kolačima i, naravno, obaveznom kavom.