Veliki Tabor okupirat će coprnice na turama isprepletenim legendama
'Vještice su kao neko autohtona mitska bića Zagorja i ako postoje Gornjogradske i varaždinske coprnice, gdje se organiziraju ture, interaktivne predstave i kostimirano vodstvo, zapitah se, zašto se i u zagorskom coprničkom 'kotliću' ne bi skuhala jedna takva ideja, kaže Dorotea
Dorotea (Teki) Veliki-Kovačićek rođena je u Zagrebu, 1992. godine, u pjesničkoj obitelji. Piše, kako bi se onomad reklo, od malenih nogu, a da riječi ne ostanu samo riječi potvrdila je sudjelovanjem na državnoj razini LiDraNa 2011. godine s pjesmom na kajkavskom dijalektu 'Ulična balada'.
Okušala se i u novelama
Zatim se okušala i u novelama, a njen prvijenac izdan je 2014. godine, a u pitanju je SF “Cacoon”, inspiraciju crpeći iz snova. Nekoliko godina kasnije započinje novinarsku karijeru u Večernjem listu, sve zaokruživši studijom politologije na kojem je danas dogurala do demonstrature na kolegiju kulturnog menadžmenta na katedri za kulturnu politiku. Njen kratak roman 'Praznici na balkanski' izdan je 2018. godine i njime probija led na spisateljskoj sceni. Pisanje, zašto pisanje? Kao mala htjela je biti arheolog, liječnik ili odvjetnik, ali pisanje je svijet koji objedinjuje sva zanimanja, sve želje, sve emocije, a svaki trenutak nepovratno zarobljava, kao i osobe. Nije na odmet reći da, kad te pisac zavoli, nikada ne možeš umrijeti. No, kod naše Dorotee iz Tuheljskih Toplica nije sve u pisanju već i u istraživanju od kojeg je nastala genijalna ideja zbog koje će itekako parirati varaždinskim i zagrebačkim coprnicama zajedno. Kako nam je ispričala, sve je počelo kreiranjem Facebook stranice „Legende Hrvatskog zagorja”. Bio je to svojevrstan 'projekto oko koje je bila i malo skeptična, no htjela je svojom poezijom, kratkim epovima i inom prozom pokazati jednu drugačiju, ali ujedno i autentičnu, pomalo mračnu i tajanstvenu stranu naše vesele regije.
Priča se spontano razvila u coprnice
'Ne mogu ni opisati koliki potencijal, ljepotu i zvučnost imaju naše legende, napisane bogatstvom kajkavskoj vokabulara. No, da ne skrenemo s teme, priča se nekako spontano razvijala prema – coprnicama. Vještice su kao neko autohtona mitska bića Zagorja i ako postoje Gornjogradske i varaždinske coprnice, gdje s organiziraju ture, interaktivne predstave i kostimirano vodstvo, zapitah se, zašto se i u zagorskom coprničkom 'kotliću' ne bi skuhala jedna takva ideja, kaže Dorotea. I tako je sve započelo, jednom objavom na stranici. Začudio ju je i odaziv. 'Publika je zainteresirana, a javljaju se čak i iz Dalmacije i Vojvodine, a podršku imamo i iz Crne gore. I eto, ideja je bila tu i vrlo brzo krenulo je prema realizaciji. U inbox sam dobila poruku „ako na turama metlama ponestane benzina, mi smo tu da sredimo prijevoz'.
Na krilima epa o Veroniki Desinićkoj
Bila sam oduševljena i brže bolje pozvala sam, leteći na krilima svog epa o Veroniki Desinićkoj, dvorac Veliki Tabor. I njih je ideja razveselila te su mi ponudili kostime, stručno vodstvo i pristali na citiranje poezije i kratkih crtica iz Bayerove povijesne knjige 'Ugovor s đavlom'. Iako smo zbog koronavirusa stali iz pete brzine na kočnicu, radujemo se novoj godini jer – krećemo! U planu su, kao što sam već spomenula, interaktivne predstave u sklopu kostimirane ture, putevima gdje su stolovale vile, a vještice im suparnikom bile. I iako je naša prva postaja veličanstven Veliki Tabor, zašto se zaustaviti samo na njemu kad u našem kraju ima toliko blaga, od neistraženih dvoraca, crkvi, i utvrda kao što je primjerice Cesargrad. Sama sam iz Tuheljskih Toplica i tura ne bi samo vidjela crkvu, poslušala legendu, prošla močvarama i dobro se najela u dvorcu Mihanović. Ne, u pitanju je tura koja dotiče ono nesvjesno u nama, onu magiju, mistiku, tajanstvenost, a kad se to dotakne, ostaje uspomena za čitav život – lijepo kaže Dorotea. Kako je sve već dogovoreno, a Dorotea puna entuzijazma, prve ture 'coprnica' u Velikom Taboru i okolici pokazat će se već u proljeće.
