Zaboravljena 45. obljetnica otvorenja Parka skulptura "Homo crapiniensis"

Možda se nekom čini da 45 ljeta ne predstavlja neko impozantno vremensko razdoblje. Ako ga gledamo iz perspektive geologa, onda zasigurno ne, ali u ljudskom vijeku to je puno, jer ako ništa drugo u tom razdoblju smo odrasli, izgubili puno dragih osoba, ali su ostale predivne uspomene na njih i zato vas kao zrelog čovjeka neke stvari više smetaju nego ranije. Okrećete se sjećanjima i željeli biste da je sve bolje nego prije.

Ali nije. Odraz je to i 45 godina našeg Tjedna kajkavske kulture, koji iz godine u godinu primjenjuje sfumato tehniku organizacije. Tako je i ove godine respektabilini jubilej prošao s previše praznina, ali ja ću se osvrnuti samo na jednu, koja je zasigurno trebala biti popunjena, ako poradi ničeg drugog, onda zbog ljudi koji su s velikim marom i entuzijazmom, kroz sve te godine živjeli za svoj grad i njegovu dostojnu prezentaciju ostatku svijeta.

Rađanje ideje

Radi se o našem Hušnjakovom brijegu. Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu prirodnih rijetkosti u Zagrebu br. 398/48 od 22. 11. 1948. godine proglašena je polupećina na Hušnjakovom, nalazište naših neandertalaca, prirodnom rijetkosti. Godine 1961. Zavod za zaštitu prirode Zagreb, svojim rješenjem br. 176/5-1961. od 11. 12. 1961. utvrđuje svojstvo ovog lokaliteta zaštićenim spomenikom prirode - paleoontološkim. Tada je ove nekretnine koristilo Šumsko gospodarstvo Macelj - Šumarija Krapina, a 4. 1. 1962. upisano je u Registar zaštićenih objekata prirode pod reg. brojem 58.

Odmah sljedeće godine, uporedo, u Krapini i Zagrebu, rađaju se ideje o uređenju ovog lokaliteta, ali i o izgradnji muzeja s tematikom evolucije čovjeka te se tako sugeriraju i nazivi ove institucije, Muzej Hušnjakova ili Muzej krapinskog pračovjeka . Krapinski dio tima čine Mijo Pavić, predsjednik Općinske skupštine,Vera Družinec, načelnik Društvenih službi, Milan Pospiš, šef Referade za prosvjetu i kulturu Općine Krapina, Ana Töpfer, šumarski inspektor Općine Krapina, Ivan Vrence, predsjednik Turističkog društva Krapina, Stjepan Nežmahen i Antun Kozina, Muzej Krapine i okolice, a zagrebački Mate Huljev i Marinka Kamenarović, Zavod za zaštitu prirode NRH, Edo Kovačević, akademski slikar, Mirko Malez, Geološka zbirka JAZU, Višnja Kramar i Dragutin Kiš iz Urbanističkog instituta NRH, Jerko Došen iz Šumarskog gospodarstva Zagreb i Milivoj Kojundžić, predsjednik Turističkog saveza.

Znakovitu potporu ovim idejama daje i tadašnji direktor Urbanističkog instituta NRH, Mirko Premužić. Godine 1965. ravnatelj Hrvatskog zoološkog muzeja, dr. Stjepan Čanadjija daje prvi cjeloviti prijedlog arhitektonskog rješenja i jedinstvene postave Muzeja evolucije . Dr. prof. Mirku Malezu, voditelju Geološko-paleontološke zbirke i Laboratorija za krš JAZU 1966. daje se povjerenje od strane SO Krapina na realizaciji spomenutog projekta. Svoje suradnike bira slobodnom voljom.

Tjedan kajkavske kulture tada se zvao ZAGORSKI TJEDAN i održavao se u periodu od 17. do 25. rujna pored grada Krapine i u Bedekovčini, Krapinskim Toplicama, Kumrovcu, Stubičkim Toplicama, Tuheljskim Toplicama, Zaboku, Zaprešiću i Zlataru, dakako s centralnom proslavom 1. Festivalom kajkavske popevke Krapina 66, pod pokroviteljstvom Pere Pirkera, predsjednika Skupštine grada Zagreba. Festivalske večeri bile su 23., 24. i 25. rujna. Kako bi se upotpunila ova manifestacija, u ljetu iste godine dr. Mirko Malez vrši rekonstrukciju više skeleta praljudi i životinja s nalazišta Hušnjakovo te skulpture izrađuje kipar Stanislav Tucaković iz Zagreba. U ljeto dolaze i prvi Prakrapinci (to su oni s kamenom iznad glave i toljagom) i spiljski medvjed.

Spiljski medvjed

Živo se i danas sjećam ushićenja i ponosa svih prisutnih prilikom postave skulptura. Nazočio je dr. Mirko Malez, Stanislav Tucaković, Antun Hušnjak, Ivan Vrence (koji je i donio kantu za polijevanje betona jer u zanosu, zidarski obrtnik Josip Hršak iz Krapine sa svojom ekipom, istu je zaboravio), moj tata Milan i ja, još klinac.

Otvorenje Parka skulptura Homo crapiniensis bilo je u nedjelju 18. 9. 1966. točno u podne. Uslijedilo je kasnijih mjeseci i postavljanje obitelji uz ognjište ispred poluspilje. Tijekom 1967. upotpunjuje se park novim skulpturama. Dolazi nam toplodobni nosorog, sjevernoeuropski los, golemi jelen, leopard, spiljski vuk i dabrovi. Kad bi god pristizale pojedine skulpture, poradi mog velikog zanimanja, dr. Malez i kipar Tucaković dolazili bi po tatu da me tamo odvede. Uzgred rečeno, pa i moji prvi koraci u životu bili su učinjeni upravo na bijelim, šljunčanim stazama Hušnjakovog i Dolca. Zato ta ljubav prema ovom lokalitetu neprekidno traje.

Korak ka muzeju evolucije

Prvi krapinski suveniri

Cijelo to vrijeme nije se napuštala ideja o realizaciji muzeja evolucije. U jesen 1968. godine graditelji auto-puta Zagreb-Maribor napuštaju zgradu Kneippovog lječilišta koja je bila predviđena za rušenje, no tadašnji načelnik za privredu, Ferdo Kušec, uz pomoć službenika općine i šumara uspijeva progurati ideju da se zgrada ne ruši, već da se adaptira te se tako priđe realizaciji muzeja evolucije. SO Krapina sugerira JAZU, Odjelu za prirodne nauke, izvođenje radova koji se povjeravaju dr.Mirku Malezu jer je on već ranije razradio planove postava muzeja. Prva zbirka postavljena je 1970. godine. Ista se upotpunjuje sljedeće godine, tako da se oficijelan početak rada ove institucije može smatrati 11.09.1971., kada Šumsko gospodarstvo Zagreb preuzima cijeli objekt i u okviru Festivala kajkavske popevke Krapina 1971. upriličena je svečanost otvaranja. Velike zasluge u ovom projektu pripadaju našoj legendarnoj Ani Töpfer.

Nekako u to vrijeme pojavljuje se u društvu dr. Mirka Maleza mladi i agilni student, kojeg je profesor zamijetio na fakultetu. Bio je to Jakov Radovčić, koji ubrzo postaje suradnikom i asistentom samog dr. Maleza, na svim njegovim projektima. Svih ovih godina djelovanja, nije se odustajalo od izgradnje novog muzeja. Mnogim spomenutim osobama u ovom članku, to je bio nedosanjani san, no on se ipak ostvario 27. 2. 2010. Upravo onaj agilni student, ali sada kao znanstvenik ostvaruje i svoj san, ali i san svojih prethodnika.

Jakov Radovčić, sada kao autor izložbenog postava i arhitekt Željko Kovačić, podarili su svekolikoj javnosti novi Muzej krapinskih neandertalaca, na ovom našem svjetski poznatom nalazištu, a moj je ponos tim veći što sam već punih 45 godina u društvu ovih ljudi, koji su započinjali i dovršili jedan ogromni projekt. A zašto su uspjeli? Zato što su bili prijatelji, nesebično se davali u svakoj zamisli, ne za osobnu korist, već za dobrobit generacija koje jesu i koje će doći. Svima veliko hvala, a Vama koji ste zaboravili ovih 45 ljeta postavljanja prvih praljudi na našem Hušnjakovom, kao podsjetnik u ime prisjećanja i istine, uz želju da bar 50. obljetnicu dostojno proslavimo i ako smo nekog zaboravili da ga neizostavno spomenemo jer da nije bilo ovih ljudi ne bi bilo ni nas. Daj nam Bog svima zdravlja da i to dočekamo! Na greškama se uči, ali ne valja ih ponavljati!