Amalija Curiš najbolja je zagorska pčelarka: 'Tajne dobrog pčelarenja otkrio mi je suprug'

Amalija Curiš najbolja je zagorska pčelarka s najbolje ocijenjenim medom od lipice. Riječ o medu s područja Like, Bruvna kod Gračaca. – To je najgušći, najaromatičniji med, visoke kvalitete od ličke lipe, grmića sitnog bijelog cvijeta koji raste na kamenjaru – kaže Amalija, ponosna na ovo priznanje. Nije šampion izložbe meda Krapinsko – zagorske županije, jer nije s područja Zagorja, no nagrada je svejedno važna i srcu draga. Kako i ne bi kad je Amalija u pčelarstvu dugi niz godina. Zna sve tajne dobrog pčelarenja, a koje je naučila od supruga Ivana. Uz njega je i zavoljela pčelarenje.

Izazov
– Najvažnije je održati dobru zajednicu, biti prisutan u košnici. Nema više pčelarenja bez liječenja. Početkom 80. -ih kada smo krenuli baviti se time, nije bilo nikakvih bolesti, danas je već to izazov i borba – otkriva Amalija te naglašava kako ju je svemu što zna naučio suprug. Pčelarki na području Krapinsko – zagorske županije ima u manjoj mjeri nego pčelara, ali ih ima. – Ima dobrih pčelarki u Zagorju – pohvaljuje ih Amalija. Priznaje da je kroz godine pčelarenja bilo i gubitaka, i uboda, svake sezone po nekoliko. Malo peče i boli, no nije bilo nekih većih reakcija i boli. Voli peći i kolače s medom. Najčešće pitu od meda, medenjake i medene šapice.

'Pčelarenje iz inata'
Suprug Ivan dodaje je počeo pčelariti iz inata i to prije 40 godina. Tada nije bilo toliko bolesti, dok danas vrijednim pčelama probleme prave pesticidi, umjetna gnojiva i promjena klime, što dovodi do toga da je sve manje meda po košnici. Zato se trude održati barem kvalitetu i to pčelarenjem na području gdje je manje pesticida i gdje je pčela zdrava. Ni jedan pčelar na svijetu ne može popraviti med, to znaju jedino pčele, jer znaju kaj je dobro – kaže.

Nova opasnost američka gnjiloća
Danas Curiši koji žive u Krapina Selu kod Konjščine imaju 130 košnica. U praksi to bi trebalo donijeti nekoliko tona meda, a nije bilo ni tonu. Bila je suša, smrzla se gacija, pčele su ugibale od raznih bolesti. Naglašava da u Hrvatskoj ne postoje službe koje bi se time bavile i garantirale kvalitetne lijekove. Kaže i kako je nestalo kvalitetno medonosno bilje, sve livade su zarasle u šikare. Nema djeteline, sjenokoše, otave i otavića. Sada nas je sustigla i bolest američke gnjiloče gdje nema lijeka jedino spaljivanje u uništavanje postojećih košnica. On na sreću nije imao tu bolest u svom pčelinjaku. Veterinarska stanica Zlatar Bistrica obavila je pregled, no ni jedna košnica nije uništena, kaže. I mali pčelari trebali bi voditi brigu o liječenju.

Entuzijasti
-Trudimo se održati zdravlje pčela i kvalitetu meda. Med i pčelinji otrov koristimo i u našim kozmetičkim proizvoda koji su bez konzervansa, parabena, glicerina, u krajnjem slučaju možete ih namazati na kruh. Trudimo se i nastavit ćemo s time. Ministarstvo poljoprivrede trebalo bi se pobrinuti više za pčelare, nema poticaja osim simboličnih. Osobno smo napravili program proširenja pčelarstva na 2000 komada, zatim antiterapijsku komoru, program za skupljanje otrova u kozmetici, centar za obuku i kada smo ga prijavili na Ministarstvo poljoprivrede i lokalne LAG-ove nismo naišli ni na jedan natječaj u EU koji bi za to dao poticajna sredstva. Zato kažem da su pčelari entuzijasti. Za pčelarenje treba imati puno ljubavi i biti malo bedast - zaključuje Ivan.