Banjalučki biskup Komarica: 'Nitko ne smije glorificirati samoubojstvo'

ZL: Papa Ivan Pavao II imenovao Vas je pomoćnim biskupom banjolučkim 1985. godine, kao tada najmlađeg biskupa na području bivše države. S obzirom na sve što ste kasnije proživjeli, kako danas gledate na te predratne godine?

KOMARICA: Narodna mudrost veli: Razna vremena – razni izazovi i razne mogućnosti. Mene je imenovanje za biskupa zateklo na službi profesora u tadašnjoj Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi, današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Uz višestruku profesorsku službu imao sam i određene dužnosti u svojoj rodnoj banjolučkoj biskupiji. Dobro sam poznavao svećenike, redovnike i redovnice u biskupiji kao i pastoralno liturgijsku situaciju po našim župama, jer sam često bio među njima odnosno u njima. Kao pomoćni biskup tadašnjeg banjolučkog biskupa Alfreda Pichlera koji je bio već u starijoj životnoj dobi i pobolijevao, zajedno sa svećenicima, redovnicima i redovnicama pokrenuli smo cijeli niz novih pastoralnih i karitativnih akcija, osobito s mladima i među vjernicima laicima. Iako je tadašnja službena državna ideologija popuštala u svome anticrkvenom stavu, bilo je još onih „revnitelja“ anticrkvene prakse koji su zabranjivali svako uočljivo gibanje na polju oživljavanja vjerske prakse. Tako je uhapšen i osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu jedan od osobito revnih mladih svećenika, vlč. Filip Lukenda, župnik u župi Presnače na periferiji Banje Luke – jedino zato, što je bio uporan u nastojanju gradnje župne crkve koja je uskoro postala i biskupijsko svetište sv. Male Terezije i okupljalište mladih iz cijele biskupije. Sudac koji ga je osudio priznao mi je sām na početku rata da župnik Lukenda uopće nije bio kriv, ali ga je on po nalogu tadašnje Partije morao osuditi. Bio je to ujedno posljednji vjerski službenik osuđen tijekom komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji.  Po povratku iz zatvora s teško oštećenim zdravljem, on me je molio da ponovno dođe u tu istu župu. Tijekom ratnih godina u BiH on je izuzetno mnogo dobra učinio ne samo svojim župljanima nego i brojnim svojim nekatoličkim susjedima – Srbima i Muslimanima – Bošnjacima. Kao „jedinstvenu“ nagradu za učinjeno dobro ubijen je od službenih predstavnika tadašnjih vlasti i spaljen zajedno s inventarom župne kancelarije i s redovnicom – katehisticom i orguljašicom, Cecilijom Grgić, a župna crkva i svetište su porušeni. Kao ni za brojne druge zločine nad potpuno nedužnim ovdašnjim katolicima ni za ovaj monstruozni zločin nitko do sada nije pozvan na odgovornost. U određenom smislu i danas je prema katoličkoj Crkvi u mnogo slučajeva stav predstavnika lokalnih vlasti sličan, iako na razini države postoji zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkve i vjerskih zajednica. Dok su vlasti u entitetu RS vratili Srpskoj pravoslavnoj crkvi svu imovinu oduzetu od komunističke vlasti, katoličkoj Crkvi ne žele to učiniti pa ni u slučaju da tu imovinu – obnovljenu stavimo na raspolaganje za opće dobro naših sugrađana.

ZL: O vašem životu i radu tijekom rata puno je toga rečeno i napisano, vjerujem, većini i poznato. Od svih grozota koje su se događale, koji trenutak ili događaj za vrijeme rata je Vas osobno, kao čovjeka, najviše pogodio, odnosno, koji Vam je bio najteži?

KOMARICA: Nerado mislim na proživljene strahote kojih je bilo bezbroj. Sam sebi sam tijekom rata govorio da moram zaboravljati, odnosno, potisnuti iz sjećanja strahote proteklog dana, kako bih - barem malo - spriječio strahote koje su svakodnevno bile na dnevnom redu. Najteže mi je bilo kad sam fizički ili na drugi način bio spriječen da spriječim užasne zločine i nepravde brojnim mojim vjernicima i drugim sugrađanima.

ZL: Zbog pojedinih vaših izjava i stavova često vas napada predsjednik RS Milorad Dodik, no, hrvatski političari u BiH obično tada ne staju u vašu obranu. Zašto je to tako?

KOMARICA: Svaki čovjek, a osobito onaj koji obnaša kakvu javnu službu pokazuje javno svoje lice. To se tiče i moje osobe, ali i drugih javnih osoba. Po svojoj savjesti se trudim biti dosljedan u obrani i promoviranju dostojanstva svakog čovjeka bez razlike vjerske, nacionalne, rasne, klasne ili ideološke kao i neotuđivih osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda – kako za pojedinca tako i za svaku vjersku, etničku ili koju drugu skupinu. Zašto se drugi prema takvom - u duhu Evanđelja - dosljednom, principijelnom ponašanju  ponašaju neprijateljski, oportunistički ili nezainteresirano – to biste trebali pitati njih. Ja sam zahvalan Bogu koji mi prosvjetljuje pamet i daje snage za služenje onim brojnima koji mi se svakodnevno obraćaju u svojim duhovnim, duševnim ili tjelesnim potrebama.Zahvalan sam i brojnim istomišljenicima – izbliza i iz daleka – koji me podržavaju u konstruktivnim akcijama za opće dobro i dobro mnogim pojedincima. Nastojim uvijek iznova davati šanse i svim političkim i drugim dužnosnicima hrvatskog i drugih naroda da i oni ne ostanu u neznanju kad je u pitanju potreba i mogućnost da zajedničkim snagama umnožimo dobro oko nas, kojega nigdje nema previše. Radujem se kad među njima nađem – makar i rijetke – koji se potrude da zajedno udružimo naše snage.

ZL: Kako trenutno žive Hrvati u Republici Srpskoj, odnosno, kako teče njihov suživot s većinskim srpskim stanovništvom? Na čemu još treba raditi?

KOMARICA: Općenito gledano, preostali vrlo mali broj Hrvata na području entiteta RS – koji se brojčano od rata pa do sada vrlo malo povećao – od kojih 9 500 Hrvata na kraju 1995. godine do kojih 10 000 na kraju 2016. godine, od oko 220.000 predratnih(!) nastoji naći jedan podnošljiv „modus vivendi“ sa svojim susjedima Srbima. Međusobno se susreću, pomažu, dijele međusobno radosti i žalosti. Jedan dio radno sposobnih se uspio zaposliti, djeca idu zajedno u školu … i tako dalje. Ali, općenito gledano, ovdašnji domaći Hrvati su u mnogo slučajeva građani drugog reda. Brojni su problemi koje im nanose osobito općinske i entitetske administracije. Posebno je teško onima koji se žele vratiti na svoju imovinu. Tu su razne barijere; nerijetko je imovina gruntovno uknjižena na neke nepoznate osobe, tako da pravi vlasnici nemaju više pristupa svojoj imovini, a pogotovo da bi dobili bilo kakvu učinkovitu pomoć – pravnu ili materijalnu od općinskih, gradskih ili entitetskih dužnosnika. Ovdašnje Hrvate nitko od političkih dužnosnika ne predstavlja niti ih zastupa u njihovim legitimnim zahtjevima. Jedinu istinsku potporu imaju od službenih predstavnika Crkve. Ali, ona ni izdaleka nije dovoljna, jer ni biskupi ni svećenici nisu u stanju zamijeniti službene državne, entitetske, gradske ili općinske vlasti.

ZL: Kakvu budućnost predviđate za BiH? Može li ona opstati u ovakvom obliku?

KOMARICA: Granice sadašnjeg bosansko-hercegovačkog područja, u više-manje istom obliku - postoje još od davne 1699. godine. Stanovništvo ove zemlje, kada mu je službena vlast omogućavala, uspijevalo je više-manje naći jedan zajednički način života iako je pripadalo trima etničkim skupinama, odnosno vjerskim zajednicama. Tijekom 40 godina austrougarske vladavine od 1878.– 1918. godine naselilo se i više desetina nacionalnih manjina iz Srednje Europe, koje su također zavoljele ovu zemlju i doprinijele kvalitetno njenom razvoju. Osobno ne vidim nikakve istinske poteškoće za zajednički život svih ovdašnjih ljudi koji ovu zemlju smatraju svojom domovinom, baštinom svojih predaka i svojom obvezom da ju se konstruktivno izgrađuje za dobro svih njenih žitelja – sadašnjih i budućih. Nužna je pretpostavka da bi se to dogodilo – postojanje pravne države umjesto vladavine zakona jačeg i „kontroliranog kaosa“, kakav do sada podržavaju neke od velikih svjetskih sila, posebno uključenih u ovdašnja zbivanja tijekom zadnja dva i pol desetljeća. Dakle, ovisi i o domaćim žiteljima i o konstruktivnom dogovoru onih koji vuku glavne poteze i kroje nam kapu bez uzimanja mjera naših glava.

ZL: Nakon presude 'hercegovačkoj šestorki' i samoubojstva generala Praljka neki su mediji i hrvatski političari glorificirali taj čin te ga nazvali herojskim. Što Vi mislite o tome?

KOMARICA: Vama je zacijelo dobro poznato da ima različitih medija i različitih sadržaja u njima. Nisu svi sadržaji pozitivni ni poticajni za ispravno razmišljanje o sebi i o svome životnom okruženju. Ako netko glorificira samoubojstvo, onda to sigurno ne smije činiti u ime službenog nauka katoličke Crkve, koji ne odobrava taj čin, a pogotovo ga ne glorificira i tako stavlja za mogući primjer nekom čovjeku koji se osobno nalazi u nenormalnoj psihofizičkoj situaciji te poduzima takav fatalni korak protiv vlastitog života.