Cestarine ukorak s inflacijom

Ni građanski sat o poskupljenju cestarina, koji je u Zaboku organizirao GONG, nije smirio buru negodovanja zbog novogodišnjega poskupljenja cestarina na autocesti Zagreb–Macelj. Zbog čega je ta autocesta najskuplja u Hrvatskoj? Prouči li se zakonska regulativa, naime, jasno je da za AZM ne vrijede jednaka „pravila igre“, koja vrijede za sve ostale hrvatske autoceste i njihove koncesionare, Autocestu Rijeka – Zagreb i Hrvatske autoceste.

Povlašteni AZM

Prva i osnovna razlika zbog koje je AZM „privilegiran“ o odnosu na ARZ i HAC je u tome što za njih ne vrijedi odredba Zakona o javnim cestama od 1. srpnja 2004., kojom je propisano da je prosječna cijena cestarine na svim autocestama u Hrvatskoj 0,40 kuna po kilometru, za prvu skupinu vozila (osobne automobile). Krene li se u izračune, jasno je vidljivo da cijene cestarine po kilometru, na primjer, na autocesti A1 Zagreb–Split–Šestanovac iznose od 0,36 do 0,41 kunu, na autocesti A3 Zagreb - Lipovac od 0,35 do 0,40 kuna, a na autocesti A6 Zagreb – Rijeka od 0,38 do 0,41 kunu. Na autocesti A2 Zagreb–Macelj, naprotiv, ta je cijena od 0,58 do 0,65 kuna! Izuzetak je dionica Krapina – Zabok, na kojoj kilometar stoji 0,22 kune, ali to je samo zahvaljujući Vladinoj subvenciji od čak 56 posto.

Glavni razlog zbog čega je cestarina na autocesti A2 Zagreb – Macelj mnogo skuplja nego na ostalim autocestama je taj što AZM jedini ima pravo korigirati cijene prema stopi inflacije. Naime, to autonomno pravo koje nemaju koncesionari ostalih autocesta u Hrvatskoj, stoji u koncesijskom ugovoru između Vlade i AZM-a. To objašnjava zbog čega se od 2004. do 2008. cijena cestarine na autocesti Zagreb–Macelj povisila za 11 posto, što je na GONG-ovoj tribini u Zaboku spomenuo član Uprave AZM-a Aleksandar Čaklović: jer su u AZM-u izračunali da je tolika bila stopa inflacije u prošle četiri godine.

Krediti bez državnih jamstava

Zbog čega je Vlada pristala na takvu odredbu? U Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture objašnjavaju kako AZM djeluje u tržnim uvjetima i samostalno je, bez državnih jamstava, osiguralo kredite, stoga je i samostalno odgovorno za njihovu otplatu. Zbog toga su kreditori koji su odobrili zajmove bez državnih jamstava, jednako tako tražili i da AZM smije korigirati cestarinu za postotak inflacije bez posebne suglasnosti Vlade. Na taj se način AZM osigurao da će njihove cijene ostati na jednakoj razini i da neće izgubiti na vrijednosti zbog inflacije. Sve dotle dok cijene rastu prema stopi inflacije, država neće reagirati. Utješno bi valjda trebalo biti to što AZM ne smije podići cijene iznad stope inflacije bez Vladina odobrenja jer ga u tome sprečava posebna odredba koncesijskoga ugovora.

Da je Vlada bila široke ruke prema AZM-u i da joj zacijelo nije stalo da se cijene ponovno snize, trebalo bi biti vidljivo i iz još jedne odredbe koncesijskoga ugovora, koja se neslužbeno spominje, a ta je da se cijene cestarina također smiju povećati i u slučaju ostvarenoga prihoda od cestarina koji bi bio manji od očekivanoga. Budući da Vlada dijelom subvencionira cestarinu lokalnom stanovništvu koje se koristi autocestom, naravno da očekuje od AZM-a dobar prihod od cestarina. I AZM, uostalom, kao i svi u ovoj zemlji, plaćaju poreze od kojih država živi. S druge strane, visoku cijenu cestarina i državne subvencije lokalnom stanovništvu, netko također mora platiti, a to dakako čine svi ostali vozači u tranzitu koji se koriste autocestom po cijeni od 0,65 kuna za kilometar.

Digli cijene i na staroj dionici

Kada se sve ovo zna, nameće se pomalo paradoksalan zaključak da su na autocesti Zagreb-Macelj kriteriji poput troškova izgradnje te troškova održavanja, upravljanja i slični, koji se najčešće spominju kao razlozi viših cestarina, zapravo, u stvarnosti najmanje važni za utvrđivanje cijene cestarine! Naime, gradnja nekih dionica autoceste Zagreb-Macelj uistinu je vrlo zahtjevna i složena, ali ipak ne toliko da bismo kategorički ustvrdili da ih je bilo teže graditi od autoceste Zagreb-Split. Paradoks je možda to veći ako je točan podatak koji su nam rekli u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, da cijena izgradnje jednoga kilometra na AZM-ovoj autocesti stoji otprilike kao i cijena izgradnje jednog HAC-ova kilometra. Pa je ipak, unatoč tome, HAC-ov kilometar za vozače 20 do 25 lipa jeftiniji nego AZM-ov.

Uostalom, kao što je poznato, AZM-ova autocesta nije u cijelosti nova: dionica Zaprešić–Zabok, sagrađena je još 1991., stara je već 16 godina i njezina izgradnja, s obzirom na dnevni promet od čak oko 13 tisuća vozila na dan, možda je već mogla biti isplaćena. A opet, cestarina je i na toj dionici poskupjela za kunu.

Iako je sve, kako se čini, u skladu s koncesijskim ugovorom, ipak se teško oteti dojmu da poskupljenje cestarina baš i nije opravdano stvarnom potrebom. Prije bi se stekao dojam da AZM iskorištava administrativne mogućnosti za to, kad ih već ima na raspolaganju. A u budućnosti, čini se, s obzirom na sveopći trend rasta cijena, ali i AZM-ov „privilegij“, nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako cestarine opet poskupe.

Za Zagorski list piše: Tomislav Pupačić