Domaru NK Oroslavje Rudolfu Piškoviću dodijeljena posebna nagrada i zahvalnica za izniman doprinos sportu grada Oroslavja

Gotovo da ne postoji Oroslavčanin koji ne poznaje Rudolfa Piškovića, zvanog Rudić, simpatičnog i do nedavno sveprisutnog domara NK Oroslavje. Ako ga niste sreli u nogometnim svlačionicama, svaki ga je Oroslavčanin sreo u Osnovnoj školi Oroslavje, gdje je kao domar radio više od 40 godina. Sa svojim je dobrim duhom i vedrom naravi još do prije tri godine uveseljavao i mlađe i starije nogometaše, stoga mu je Grad Oroslavje kao zahvalu za njegov trud i rad u više od 50 godina kao domara, uručio nagradu i zahvalnicu za izniman doprinos sportu grada Oroslavja.

Više od pola stoljeća u sportu

- Rudolf je preko 50 godina bio aktivan u oroslavskom sportu, i to ne samo nogometu, već je bio domar i u ski klubu. Djelovao je kao neki dobri duh sporta, jer nije radio samo poslove domara, nego je mlade sportaše uvijek dočekao nasmijan, našalio se i dao neku posebnu toplinu i podršku kad je to trebalo. Svi ga znaju, jer je često bio prisutan po gradu. Iako nije bio sportaš, niti trener, bio je sve drugo što sportu treba i svi smo se složili da njemu treba pripasti ova nagrada – rekao je gradonačelnik Emil Gredičak, koji je zahvalnicu omiljenom Rudiću dodijelio u društvu predsjednika i tajnika Sportske zajednice grada Oroslavja Mladena Mrzljaka i Nenada Mihalića.

Rudolfa su posjetili u Domu za starije i nemoćne u Andraševcu, gdje sada živi. Prisutan je bio i njegov sin Dubravko Pišković, koji nam je ispričao kako je njegov otac bio jako dirnut priznanjem, koje mnogo znači ne samo njemu, već i cijeloj obitelji. 70 – godišnji Rudolf kao domar je u NK Oroslavje radio još do prije tri godine, a nakon što je već teže hodao i počele su ga boljeti noge, odustao je od tog posla jer je smatrao da ga ne može obavljati dovoljno dobro.

Vrijedan i nasmiješen domar

- Volio je sve držati urednim, a nerijetko je djeci i skuhal čaj. Mislim da nema u okolici domara koji je toliko radil. Bio je na poslu više neg doma, od jutra do večeri, subotama i nedjeljama – ispričao nam je njegov sin Dubravko, prisjetivši se koliko su se svi voljeli družiti s njegovim ocem. Nakon dva moždana udara, Rudolf sada ne može hodati, a utjecalo mu je i na govor. – Mislim da je i oboljel od toga kaj više nije radil, toliko je voljel taj posao. Pa poznaju ga svi koji su nekada bili i koji su i sada aktivni u nogometu, i mlađi i stariji, ima takvu narav da su ga svi voljeli. Sa svima je uvijek bil dobar, uvijek se šalio, a ne znaju ga samo sportaši, nego i mnoge generacije koje su se školovale dok je on bio domar u osnovnoj školi, pa me mnogi i sad pitaju za njega – rekao je Dubravko. Ne sumnjamo da se svatko od Oroslavčana sjeća neke svoje dogodovštine s Rudićem, kako ga zovu oni koji su radili, djelovali i družili se s njim u oroslavskom sportu više od pola stoljeća.