Duboki tragovi 30 godina okupacije u Karabahu

Prošle godine, tijekom 44-dnevnog Domovinskog rata, Azerbajdžan je svoje povijesne teritorije oslobodio od okupacije. Čitav svijet se u ovom trenutku upoznaje sa zastrašujućom slikom Karabaha, koji je 28 godina bio pod okupacijom. Prema uputama predsjednika Republike Azerbajdžan Ilhama Alijeva, za veleposlanike, vojne atašee, glavne predstavnike međunarodnih organizacija i strane novinare u Azerbajdžanu, organiziraju se redoviti posjeti nedavno oslobođenim teritorijima. S tim u vezi, međunarodna izaslanstva nedavno su posjetila okruge Džabrajil i Zangilan. Diplomati su uživo svjedočili užasnim prizorima i zločinima počinjenim u azerbajdžanskim zemljama okupiranim gotovo 30 godina. Iz zajedničkih dojmova delegacija jasno se vidi da nisu u stanju razumjeti razlog armenske okrutnosti i mržnje prema okolišu, kulturnim i vjerskim spomenicima. Zapravo, za takvo ponašanje Armenaca nema logičnog objašnjenja.

Kao što su diplomati također naglasili, masovno uništavanje grobova, kulturnih i vjerskih spomenika i povijesnih mjesta u regiji Karabah, očigledan je pokazatelj da su teritoriji patili od okupacije. Nije slučajno što hrvatski veleposlanik u Republici Azerbajdžan, gospodin Zebić, usporedio zastrašujuću scenu u uništenom gradu Džabrajil s onom u Hrvatskoj prije 30 godina. Veleposlanik je, zajedno s ostalim predstavnicima diplomatskih misija, naglasio značaj kontinuiranog rada na miru, suradnji i razvoju u regiji.

Na žalost, gradovi Karabaha, nekadašnja prosperitetna područja u kojima su živjeli deseci tisuća ljudi, danas zbog masovnog uništavanja cjelokupne infrastrukture pretvoreni su u gradove duhova. Stoga nije slučajno što su tijekom nedavnog posjeta nedavno oslobođenim područjima strani novinari uništeni grad Agdam nazvali "Kavkaskom Hirošimom".

Iste riječi mogu se primijeniti i na druge gradove. Kao i Agdam, gradovi Zangilan, Džabrajil i Gubadli također su potpuno uništeni. Isto je učinjeno nakon završetka Prvog rata u Karabahu s ključnim ciljem da se unište tragovi kulturne baštine Azerbajdžana, a Azerbajdžance spriječe da se vrate na svoja područja. Uz očigledno kršenje načela Ženevskih konvencija, tijekom razdoblja okupacije u regiji Karabah se provodila i politika ilegalnog naseljavanja. U povijesne zemlje Azerbajdžana redovito su se naseljavali stanovnici Bliskog istoka armenskog podrijetla. Kako bi promijenili demografski sastav u regiji, Armenci su također umjetno naseljeni u okruzima Kalbadžar i Lačin.

Međutim, Karabah je povijesno pripadao Azerbajdžancima. Prije 200 godina u Karabahu uopće nije bilo Armenaca. Sporazum Kurakchay koji je kan Karabaškog kanata potpisao s Ruskim carstvom 14. svibnja 1805. ne sadrži nikakve podatke o etničkim Armencima. Naziv zemljopisnog područja također je azerbajdžanska riječ - kombinacija riječi "Gara (crni)" i "bag (vrt)". Danas se naziv područja u svim pravnim dokumentima također bilježi kao Nagorno-Karabah. Carska Rusija je iz istočne Anadolije i Irana u to područje dovela etničke Armence kako bi promijenila vjerski i etnički sastav određene regije. Prema sovjetskim statistikama, krajem 1970-ih gotovo 25 posto stanovništva (40 000 ljudi) u Autonomnoj regiji Nagorno-Karabah su bili Azerbajdžanci. 98% stanovništva naseljenog u Šuši bili su Azerbajdžanci. Međutim, nakon okupacije na tim teritorijima nije ostalo niti jednog Azerbajdžanca. Značajan broj Azarbajdžanaca je bio u Hankendiju. Regija Hadrut, kao i grad Hodžali u kojem su Armenci počinili brutalni genocid, zajedno s ostalim područjima bili su 100 posto naseljena Azerbajdžancima. Svi su ti ljudi bili podvrgnuti etničkom čišćenju, ubijeni, mučeni i deportirani. Zlodjela počinjena nad kulturnom baštinom tijekom razdoblja okupacije trebala bi biti predmet ozbiljnih misija za utvrđivanje činjenica.

Dok je više od 70 džamija u Karabahu uništeno, 128 drevnih albanskih crkava falsificirano je u pokušaju učiniti ih "armenskim". Nažalost, izvješća izrađena tijekom posjeta misija za utvrđivanje činjenica nekolicine međunarodnih organizacija nisu u potpunosti pokrivala ove iznesene činjenice. Vrijedno spomenuti da je Azerbajdžan, neprestano pokazujući istinski primjer tolerancije i prihvaćanja, prvo organizirao posjete predstavnika albansko-udijske zajednice oslobođenim teritorijima kako bi oni mogli obaviti svoje vjerske obrede. Nakon 28 godina albansko-udijska zajednica ponovno se molila u svojim povijesnim hramovima u Kalbadžaru i Lačinu.

Predstavnici diplomatskog zbora akreditiranih u Azerbajdžanu zemalja napokon su svjedočili činjenicama i stvarnosti koju mi godinama zagovaramo u svijetu. Činjenice iznesene tijekom posjeta također bi trebao pokriti svjetski tisak. Oni koji nekada nisu vjerovali u istinu, ne mogu pogrešno vjerovati u ono što sada vide.

Iskreno se nadamo da će se izvješća o misijama za utvrđivanje činjenica koje posjećuju oslobođene teritorije Azerbajdžana od sada pripremati objektivnije.