Gordana Sobol: 'Nova vlast je donijela konzervativan svjetonazor'

Osmi mart: ostvaština prošlosti ili važan dan borbe za jednakošću? O značaju tog međunarodnog praznika razgovarali smo s Gordanom Sobol, saborskom zastupnicom i predsjednicom Odbora za ravnopravnost spolova

Iza nas je nešto više od 100 godina ženskog akcionizma, a ciljevi su ostali gotovo isti sve do danas, izuzev prava glasa. I dalje je snažna spolna segregacija, žene su manje plaćene i teže napreduju u, primjerice, političkom životu. Zašto se to sve tako sporo odvija?

Sobol: Zaista se možemo upitati – zar niti 100 godina nije dovoljan period da ostvarimo punu ravnopravnost s muškarcima? Izgleda da nije, jer smo prije tih sto godina imali višestoljetnu tradiciju, načina života, poimanja uloge žena i muškaraca u društvu. To su tradicije koje se vrlo teško mijenjaju i sami smo svjedoci da su potrebne mnoge međunarodne konferencije, konvencije i dokumenti kojima se ukazuje na još uvijek neravnopravan položaj žena i muškaraca u različitim društvima, pa tako i u našem. Ono što ipak treba naglasiti, to je da pomaci jesu učinjeni, naročito kad govorimo o zakonskim propisima i posebnim mjerama koje se traže, a da bi se puna ravnopravnost brže ostvarila. Iskustva zemalja u kojima je položaj žena na višoj razini (primjerice skandinavske zemlje) govore nam da se ne treba odricati niti nepopularnih mjera (kao što su kvote u politici) ako demokracija sama ne dovodi do ravnopravnog sudjelovanja, moraju se koristiti ta pomoćna sredstva i posebne mjere sve dok se ne uspostavi puna ravnopravnost spolova.

Kod nas se nekada Dan žena slavio da bi nakon uspostave nove države taj praznik bio proskribiran kao ostavština prošlosti. Nije li to smiješno? Niti je taj dan bio jugoslavenski niti komunistički, kako su to neki prikazivali, a niti je to praznik ženske ljepote i dražesti već, naprotiv, praznik ženske snage i svjesnosti. Odakle tako iskrivljena percepcija?

Sobol: Nažalost, i u našoj bivšoj državi, Dan žena pretvorio se u nešto što nam je, s ostvarenjem samostalnosti, odmoglo u nastojanjima da se taj dan obilježava na primjeren način. Sjećate se, za Dan žena organizirale su se sindikalne proslave i zabave, dijelili se pokloni, išlo se na izlete. U periodu iza '90-te izrazito je bilo i nastojanje nove hrvatske vlasti da omalovažava sve što je imalo, po njihovom poimanju, bilo kakve veze s komunizmom jer je to po njima automatski bilo i negativno. Što to Dan žena ustvari jest, zašto se obilježava u cijelom svijetu, što se toga dana prije mnogo godina dogodilo – to nije bilo važno. Osim toga, za novu hrvatsku vlast pitanje ženskih ljudskih prava i nije postojalo, nova vlast je donijela i novi svjetonazor, kada je u pitanju položaj žene u društvu, potpuno oslonjen na tradiciju, konzervativizam, na crkveni utjecaj.

Još 1903. počinje snažno lobiranje i borba za ekonomsko i političko osnaženje žena da bi danas došli do toga da je žena najčešće objekt žudnje za koju je važno da što duže ostane poželjnim objektom. Kako žene same mogu pridonijeti tome da se sustav vrijednosti promijeni?

Sobol: Nažalost, čitav današnji sustav vrijednosti prilagođen je potrošačkom društvu u kojemu se i ljudi tretiraju poput robe – koja treba biti što poželjnija. Kad su žene u pitanju, bojim se da same teško možemo bilo što promijeniti. Ono što moramo to je naglašavati da su prava žena sastavni dio ljudskih prava i da to nije neko posebno „žensko pitanje“ već jedno od bitnih mjerila demokratičnosti jednog društva, a to itekako iziskuje i zajednički angažman muškaraca i žena. Pravedno je, humano i civilizacijski zalagati se za jednaka prava i jednake šanse, ali ne samo deklaratorno i od prigode do prigode, nego i stvarno.

Što su danas ciljevi kojima trebaju žene težiti i kako ih postići, a da se zadrži kvalitetan i partnerski odnos s drugim spolom jer niti mi možemo bez njih, niti oni bez nas?

Sobol: Mi tek gradimo društvo, nadam se, u kojem ćemo biti istinski partneri, i kada je u pitanju tržište rada, privatni i profesionalni život, sudjelovanje u odlučivanju u politici, gospodarstvu i javnom životu, i kada je u pitanju rušenje stereotipa. To su ciljevi kojima težimo, a oni zahtijevaju neprekidno osvješćivanje u javnosti činjenica vezanih uz politički, ekonomski, socijalni i obiteljski položaj žena. Ulazak žena na tržište rada i veća angažiranost u društvu nije doveo i do primjerene podjele rada u obitelji, što je rezultiralo dvostrukom opterećenošću žena. Stoga je nužno da dio obiteljskih obveza u većoj mjeri preuzmu muškarci – kao ravnopravni partneri.

Razgovarala: Ljiljana Pavlina