Intervju s mladim Zagorcem koji je otišao studirati u Kinu i postao svjetski menadžer

ZL: Za početak, kako uopće jedan dečko iz Krapine završi na fakultetu u Kini i onda tamo ostane živjeti i raditi?

Bukvić: Nakon što sam u Krapini završio osnovnu i srednju školu, upisao sam preddiplomski studij ekonomije u Zagrebu, na kojem sam napisao preddiplomski rad na temu Kine, odnosno, o reformama koje su dovele do kineskog rasta i razvoja. I tada su mi na Sveučilištu pristupili i rekli da odavno nitko nije pisao na temu Kine i da, ukoliko sam zainteresiran, pogledam natječaj za kinesku stipendiju koji je otvoren, budući da imamo bilateralnu sveučilišnu suradnju. Naime, Kinezi dodjeljuju tek par stipendija godišnje i ja sam se prijavio, ne očekujući da će to proći. Prijavio sam se i na Erasmus i na neke druge stipendije. Na kraju sam trebao ići na jedan semestar u Englesku. No, znate kako kod nas idu ti procesi oko stipendija. Prijaviš se, pa čekaš, pa ti se jave da si ušao u selekciju, zatim ti se jave za sljedeći korak, onda te zovu za dalje, za dodatne informacije, za provjere podataka, za eventualne nadopune prijave... Kod Kineza toga nema. Oni su meni samo odjednom poslali poštom pozivno pismo za vizu, popis medicinskih pretraga koje moram obaviti i napisali mi da 10. rujna moram biti na toj i toj adresi u Šangaju jer počinje semestar u ponedjeljak nakon tog datuma.

ZL: I tako ste vi te 2015. godine otišli u Šangaj. O kakvom je postdiplomskom studiju bila riječ?

Bukvić: To je međunarodna ekonomija, međunarodna trgovina. Naime, ja sam moga birati sveučilište. Pošto je moja tema bila na temelju tranzicije, ja sam tražio što mi je u Šangaju najbolje odabrati. I ovo sveučilište kojeg sam ja odabrao je bilo sjedište Svjetske trgovinske organizacije u Kini. Znači, ljudi iz WTO-a, koji su u Kini, sjede na tom sveučilištu. I to mi je onda puno pomoglo u svemu što se kasnije događalo.

ZL: Jeste li morali učit i kineski ili vam je engleski bio dovoljan?

Bukvić: Ne. Sve je na engleskom. Ja ne pričam ništa kineski. Znam samo hranu naručiti. Znate, Šangaj je izrazito kozmopolitski grad, koji ima kontinuiranu urbanu cjelinu u kojoj živi 26 milijuna ljudi. Inače, Kina vam sad ima tri razvojne cjeline. Jedna je dolje oko Hong Konga, Šangaj i dvije pokrajine oko Šangaja je druga, a treća je gore oko Pekinga. I to su, zapravo, tri mega urbana područja koja guraju većinu kineskog BDP-a. Tu je sve što se događa.

ZL: Dobro, i da se vratimo na vašu priču, kako ste se nakon studija odlučili i zaposliti u Šangaju.

Bukvić: Jedna od obaveza tijekom studija je bila i odraditi pripravništvo. E sad, ja sam u Zagrebu studirao makroekonomiju, što znači da nakon studija mogu ili ostati raditi na fakultetu, ili ići u Središnju banku ili u još dvije ili tri institucije. I to je to. Jer tu je bila riječ o teorijskoj ekonomiji. I to je mene i najviše interesiralo. No, kad sam došao u Kinu i trebao odraditi praksu, ja bih također rado otišao raditi u jednu takvu instituciju, ali kao stranac ti u njih ne možeš doći. Jedino gdje kao stranac možeš ići su međunarodne korporacije. I tako sam ja počeo raditi u jednoj njemačkoj autoindustriji. I tu tek vidite što je međunarodni posao. To je obiteljska firma, za koju mi nismo čuli, a imaju 25 tisuća zaposlenih i u tome što rade su najveći na svijetu i drže nevjerojatnih 60% svjetskog tržišta. Oni proizvode samo tri komponentne za automobile, ali u svakom drugom autu na svijetu je njihov proizvod. Tamo sam proveo godinu dana tijekom studija i tada me je počeo privlačiti taj dio korporativnog upravljanja i korporativnih financija. Naime, kad gledaš s perspektive onog što mi imamo u Hrvatskoj i kakve su naše korporacije, meni to nije bilo interesantno. No, kad vidiš ovdje što jedna korporacija može, onda je to puno interesantnije. Oni imaju proračun veći nego cijela naša država. I tako sam donio odluku da idem prema korporativnom razvoju i počeo sam aplicirati na više od pedesetak tvrtki. To je bilo 2018. godine. I sve sam aplicirao po Europi jer moja ideja je bila vratiti se doma. Na koncu, potpisao sam ugovor s jednom tvrtkom iz Italije i trebao sam početi raditi u Milanu, no tada su me zvali i pitali me bi li išao za početak u njihov ured u Šangaju, da se poznam s procesima, ali i da njima pomognem. Tako sam se vratio u Kinu, radeći za tu firmu i to je trebalo biti privremeno.

ZL: Ali ipak se odužilo.

Bukvić: Da, neki su se projekti odužili tijekom 2019. godine, a onda me je i tvrtka upisala na prestižno Sveučilište Bocconi u Milanu pa sam par mjeseci bio ovdje i onda odlazi na predavanja u Milano i praktički bio doma. To mi je odgovaralo. Kad je počela korona, 2020. godine, ja sam baš bio na putovanju izvan Kine, pa su nam rekli da mi koji smo stranci da se ne vraćamo u Kinu dok ne vidimo kako će se ta situacija razvijati. I tako sam radio mjesec dana od doma, ali tada još nismo znali puno oko covida, a i mjere nisu bile takve kao sad, nego je karantena bila doma. I ja sam bio jedan od prvih koji su se vratili u Kinu i tjedan dana kasnije Kina je zatvorila granice, na način da možeš van kad hoćeš, ali unutra možeš samo uz pozivno pismo i posebne uvjete. I zaustavili su letove na šest mjeseci. Tako da sam se u tom trenutku malo duže zadržao u Kini jer se desila situacija da u upravi firme u kojoj sam bio u Kini, nije se vratilo puno stranaca. I neki ljudi koji su bili visoko rangirani, ostali su u Nizozemskoj i Italiji. I oni su morali upravljati s firmom sa šest sati vremenske razlike. Tako smo mi mlađi, koji smo se vratili u Kinu, dobili priliku da im budemo desna ruka u tome svemu. I ta je 2020. za mene na kraju bila vrlo konstruktivna.

ZL: I sada ste i dalje u toj firmi?

Bukvić: A ne. Ja sam početkom ove godine promijenio firmu. Sada radim u jednoj švicarskoj firmi, koja se bavi specijaliziranim kemikalijama, ali isto na način da sam tu privremeno, a onda da odem na globalno, tamo gdje nam je sjedište. Što bi u mom slučaju bilo u Njemačkoj, u Münchenu.

ZL: Znači, ostat ćete, kako mi u Zagorju velimo „svecki čovek“. Je li vam često fali nešto zagorsko?

Bukvić: Svaki dan. Doista, svaki dan. Evo, iskreno, ne mogu se sjetiti što je bilo zadnje, ali zbilja mi nedostaje zagorska hrana i svaki dan se sjetim nečeg drugog zagorskog što bih u tom trenutku rado pojeo.

ZL: Evo, sada dok smo telefonski radili ovaj intervju, vi ste u jednom morali prekinuti poziv jer su vas zvali iz epidemiološke službe. Trenutno ste i u izoliranoj karanteni. Kakva je trenutno epidemiološka situacija u Kini?

 Bukvić: Ma ovo je jedna..., ne znam..., specifična situacija. Doslovno, jedna osoba u cijeloj zgradi u kojoj je smještena moja firma je prošle nedjelje bila pozitivna na testu na koronavirus. To je zgrada u kojoj je u svakom trenutku preko tristo ljudi. I oni su utvrdili da su bliski kontakti te osobe svi oni koji su ušli u ured između ponedjeljka i nedjelje. Nema veze je li ta osoba bila tamo, gdje si ti bio, koliko dugo si bio. Svi smo bliski kontakti i svi smo na deset dana izolirani u središnjoj gradskoj karanteni. No, ja sam dosta dobro prošao što se tiče te karantene pa imam normalnu sobu, pristup internetu i sve što mi treba. Ali ako pogledate samu multiplikaciju brojeva, to je strašno. Dakle, jedna osoba je bila zaražena. Tristo ljudi iz moje firme je u središnjoj karanteni na deset dana, a svi koji s nama žive u stanu su isto u karanteni, ali su oni drugi stupanj, pa su ostali doma u stanovima. No, računajte, tristo ljudi, ako prosječna obitelj ima tri do četiri osobe, to je dodatnih sedamsto do osamsto ljudi u karanteni deset dana samo zbog te jedne zaražene osobe. Nadalje, svaka zgrada iz koje su nas izveli, je zapečaćena na dva dana i svi moraju sljedećih deset dana raditi svaki dan PCR test. A to je vjerojatno oko 25 tisuća ljudi. I to su samo ljudi koji su vezani za posao. A gdje je ta jedna zaražena osoba još sve privatno hodala. Zato su nas i sad prekinuli u pozivu. Jer kako sam ja bliski kontakt, zvali su me i popisali cijeli tjedan svaki sat gdje sam točno bio.

ZL: A koji je razlog toj rigoroznosti? Je li u Kini trenutno velik broj zaraženih ili je riječ o strogoj preventivi?

Bukvić: Ma nema puno zaraženih. Od 2020. godine tu nikad nije bilo puno zaraženih. Tu je isto omikron, ali nema nikakve velike medicinske ugroze. Tu je Covid jednostavno postao nedopušten i na njega je nulta tolerancija. Toliko su se opekli 2020. godine da sada ništa ne žele prepustiti slučaju. I zamislite si samo koliko ovo sad sve skupa košta. Koja je ekonomska implikacija toga. Grad je bio dva mjeseca i zatvoren. Nismo mogli van iz zgrade. Ako su neke tvornice radile, svi koji su radili u tvornici, morali su i ostati u tvornici. Znači, morali su tamo ostati i spavati. Doduše, to zvuči drugačije iz naše perspektive jer mi nemamo radničke domove uz tvornice, a to je ovdje jako često.

ZL: I za kraj, kad smo već kod 'bliskih kontakata', kakva je 'ljubav u Kini'? Jeste li pronašli kakvu zgodnu Kineskinju?

Bukvić: Pa... moja cura je s Taiwana, a to još na neki način potpada pod Kinu. I mi planiramo otići zajedno, odnosno, kad ja budem selio, odnosno, odlazio raditi u sjedište firme u Njemačku, ići ćemo tamo skupa.

ZL: A onda ćete je dovesti i u Jesenje, kod svojih roditelja...

Bukvić: Naravno da hoću. Moguće da će to biti prva Azijatkinja u Jesenju ikada.